25. DODJELA DISKOGRAFSKE NAGRADE PORIN

Toni Matošin: Zašto nagrada Porin, unatoč svim manjkavostima, zaslužuje poštovanje i aplauz

Broj kategorija je i dalje prevelik s obzirom na kvantitetu ukupne glazbene produkcije, ali ove godine je bar sužen krug glasača u tehničkim kategorijama. Ostaje, naravno, i uvijek goruće pitanje koliko je tko od glasača pažljivo preslušao nominirane materijale, koliko su u odabirima igrali intimniji afiniteti i simpatije, odnosno, je li svatko sa svojim glasom bio, najkraće rečeno, pošten. Na ta pitanja ipak nema pouzdana odgovora ni u kom slučaju, pa tome možemo pristupati jedino s povjerenjem ili ostati vječna gunđala i stjegonoše naknadne pameti, čega na društvenim mrežama ionako ne manjka.

porin

25. dodjela nagrade Porin/Foto: Izvan fokusa, Porin.org

Hrvatska diskografska nagrada Porin ove godine slavi već četvrt stoljeća postojanja. Već sam broj svijeća na rođendanskoj torti našeg pandana svjetski poznatom Grammyju podatak je koji zavrjeđuje poštovanje i aplauz. Usprkos svim porođajnim mukama i nesigurnim prvim koracima u vrijeme kad se zemlja još borila za svoj puni suverenitet i dokazivala na međunarodnom polju, te svim tipičnim boljkama adolescentskog razdoblja i konceptualnim prijeporima sadašnjeg definitivnog ulaska u svijet odraslih, ova itekako potrebna i vrijedna nagrada za glazbena postignuća dogurala je tako, vjerujem, do one točke kada više nema ili ne bi smjelo biti “povratka”. Uostalom, ono što se obično predbacuje Porinu, odnosno, odabiru laureata, više-manje je boljka svih srodnih nagrada, pa tako i Grammyja ili, što se filma tiče, Oscara.

U vrijeme kad su internet, odnosno, specijalizirani, ali i svi drugi za glazbu zainteresirani portali (pa tako i naš) glazbenu kritiku otvorili dosad najširem krugu za analize spremnih konzumenata lakših ili težih nota i kad je zahvaljujući društvenim mrežama mišljenje o bilo čemu, pa tako i o glazbi, postalo nešto što se samo po sebi podrazumijeva i širi sukladno popularnosti prije nego težini i kvaliteti, stručno (ili stručnije) vrednovanje, tj. ozbiljna (ili ozbiljnija) inventura protekle glazbene godine čini se u jednu ruku posebno potrebnom – kao nužni korektiv – a u drugu ruku bar naoko suvišnom, avansno razvodnjenom i posebno ranjivom pred stalno rastućom hordom “pametnijih”. Da se razumijemo, lako je pronaći mane, ali je zato daleko teže ponuditi konkretna rješenja, pa ću i sam s dozom frustracije promatrati rezultate glasovanja u kojima kao član glasačkog tijela već godinama sudjelujem, a u kojima nerijetko moji favoriti ne dospiju ni do užeg kruga nominacija više zbog tromosti u uočavanju novijih glazbenih kretanja nego zbog same (ne)kvalitete njihove glazbe, ili ću se mrštiti na raspored kategorija ili žanrovsko pozicioniranje ovog ili onog izvođača, ali – bar se nadam – uvijek s realnim odmakom i uvažavajući osnovne stavke demokratskog procesa odlučivanja i selekcije. Uostalom, sva ta gunđanja i kritike trebale bi biti prije svega dobronamjerne i konstruktivne jer naša glazba ovakvu nagradu i ovakav događaj – treba. Treba ga što kvalitetnijeg, što obuhvatnijeg, što preciznijeg,… što korisnijeg.

Uvijek raspjevani Split bio je i ove godine domaćin (cvit Mediterana ugošćuje Porin od 2015.), a svečana dodjela upriličena je u petak, ponovno u Spaladium Areni. Trosatni program, odnosno, onaj dio ceremonije koji se odvijao u direktnom televizijskom prijenosu, koliko-toliko se osvrnuo na taj jubilarni karakter ovogodišnje dodjele, no dojma sam da je to možda ipak moglo biti konkretnije od uvoda u samu ceremoniju s klapskom izvedbom kultne Gibonnijeve i Oliverove “Cesarice” kao prve pjesme-laureata i pokoje rečenice ili doskočice, ali u tom bi slučaju, doduše, sasvim sigurno patio prošlogodišnji glazbeni repertoar u kojem opet nije manjkalo kvalitetnih nota. Porin je dodijeljen u ukupno 35 kategorija (i dalje sam mišljenja da treba težiti smanjenju broja kategorija, osobito u širem području folka), od čega ih je 12 dodijeljeno u izravnom televizijskom prijenosu, a preostalih 23 u ranijem dijelu programa. Uz ta postignuća u protekloj godini, dodijeljena su i tri Porina za životno djelo – pijanistici Pavici Gvozdić, pjesniku Jakši Fiamengu i legendarnom Oliveru Dragojeviću.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Treba napomenuti da je protekla godina opet obilovala vrlo zanimljivim albumima i pjesmama, svjedočeći scenu koja zadnje vrijeme proživljava pravo buđenje nakon razdoblja kada se činilo kako uglavnom spava. Tom dojmu o donedavnoj uspavanosti možda su, doduše, pridonijeli i Porini koji su dodjeljivani često po vrlo predvidljivoj šabloni. Što, primjerice, reći na podatak da je Massimo od 2011. do 2016. svake godine bio nagrađen za najbolju mušku vokalnu izvedbu, time zaokruživši broj osvojenih kipića u toj istoj kategoriji na ukupnih 10?! Ove je godine Oliver osvojio svoga sedmog Porina kao pjevač godine i kad zbrojite samo njihove nagrade, ostalima ostaju tek mrvice. Što reći, uz dužno poštovanje, na čak četiri Oliverova albuma godine (odnosno, pet, ako ćemo ubrojiti i lanjsku “Familiju” potpisanu zajedno s Gibonnijem)? Podrobnija statistika dala bi još zanimljivih podataka, kojima bi posebnu notu dalo i traganje za pravim načinom vrednovanja, odnosno, svrstavanja u kategorije alternativne (i) rock glazbe, ali nećemo sada češljati po prošlosti, tim više jer sadašnjost izgleda sasvim lijepo, a sam Porin djeluje dovoljno vitalno da tu istu sadašnjost bar u zadovoljavajućoj mjeri poprati stručnom evaluacijom.

S te strane istodobno je ohrabrujuć koliko ipak upitan ovogodišnji trijumf mlade Osječanke Mije Dimšić, koja je osvojila Porina u čak šest kategorija, od kojih je većina među najprestižnijima i najvažnijima. Meni osobno (čini mi se, i njoj samoj) bilo je iznenađenje čuti njezino ime prilikom proglašenja albuma godine (u općoj, “nežanrovskoj” kategoriji), tim više jer ga je osvojila i u kategoriji najboljeg albuma pop-glazbe. I dok je u pop-kategoriji izbor njezina “Život nije siv” za pozdraviti, usprkos objektivno ipak kvalitetnijem albumu Natali Dizdar, pa možda čak i vrlo dobrom izdanju Jinxa, u općoj je kategoriji možda ipak učinjena nepravda uistinu najkvalitetnijem lanjskom domaćem glazbenom izdanju, dvostrukom albumu “Chui ovu glazbu”, kojeg je sjajan mladi zagrebački jazz sastav Chui snimio sa slavnim Jazz orkestrom HRT-a, a kojeg sam i sam preskočio u svojim novogodišnjim inventurama zbog zakašnjelog preslušavanja i svojevrsnog mu kompilacijskog karaktera koji me nije ohrabrivao na brza slušanja. “Chui ovu glazbu” uistinu je sam vrh recentne hrvatske glazbene produkcije, plod neizmjerna talenta Tonija Starešinića, koji usporedo s Chui vodi i odličan pop-duo Mangroove i koji je ovdje na inače skliskom terenu suradnje s respektabilnim orkestrom sa suradnicima izvukao najbolje i najnesebičnije iz svih uključenih u taj veliki, a pristupom skroman, projekt.

No, zato je raspodjela nagrada za najbolje albume izvedena prilično balansirano. Tako su Chui i HRT-ovi jazzeri dobili Porina za najbolji album jazz glazbe, dok su također opravdano jako hvaljeni Mayales s albumom “Simbol za Sunce” dobili Porina za najbolji album rock glazbe, gdje im je konkurencija ionako (bar s obzirom na njihov album) bila slabašna (Jonathan i Markiz), tim više jer su riječki My Buddy Moose iz nekog razloga ispali iz utrke prije završne etape. Možda je najveći gubitnik u cijeloj priči ispala Natali Dizdar, čije su “Iluzije” uistinu sjajan pop-album. Mia Dimšić je pak, uz dvije “albumske” nagrade za “Život nije siv”, odnijela Porina i za najbolji album popularne duhovne glazbe sa svojim drugim lanjskim albumom, “Božićno jutro“, o kojem smo pisali i na našem portalu, kad smo ga istaknuli u paketu sa sjajnim instrumentalnim božićnim albumom Andreja Grozdanova “An Acoustic Christmas“, koji je trebao osvojiti nagradu u ovoj kategoriji, a na koncu nije dospio ni u najuži krug nominacija. Kategorija najboljeg albuma zabavne glazbe ove je godine bila beznadno slabašna pa je pobjedu odnio album Željka Bebeka “Ono nešto naše”.

Još jedan veliki gubitnik – s obzirom na kvalitetu svog albuma, možda i najveći – već je ranije od Porina zapostavljana mlada kantautorica Irena Žilić, čiji je drugi album, “Haze”, po mom skromnom sudu nešto najzanimljivije što je lanjska hrvatska glazba iznjedrila, nagradu za najbolji album alternativne i klupske glazbe morao ipak prepustiti bendu Kozmodrum, odnosno, njihovom albumu “Gravity”. Irenina intimistična poetika pjevana engleskim jezikom, na žalost, još uvijek nije pronašla put do punog priznanja struke, ali njezin skroman, samozatajni glazbeni jezik ionako se razvija neovisno od blještavila i nagrada, možda čak prije zbog toga nego usprkos tome. Drugo ime koje je tragično preskočeno na ovogodišnjoj dodjeli Porina je bend Pavel, koji nas je lani počastio odličnim albumom “Družba krivih odluka”; s obzirom na popise nominiranih, njihov izostanak čini se uistinu neopravdan.

No, da se vratimo najtrofejnijoj ovogodišnjoj glazbenoj (uistinu) zvijezdi, Miji Dimšić, koja je doma odnijela i kipić za najbolju pjesmu godine, simpatičan country-pop “Bezimeni”, što je još i dobar izbor s obzirom na čudnu, vrlo blijedu konkurenciju u završnom krugu: Detourov “Biram” ziheraški je (pseudo)politički proglas(ić) ispod njihove uobičajeno visoke razine, “Reno 4” Mile Kekina ispod je razine čak i precijenjenog matičnog mu benda Hladno pivo, dok su Massimova “Neka ti plove brodovi” i duet Olivera Dragojevića i Željka Bebeka “Ako voliš ovu ženu” tek blijeda konfekcija. I sama Mia ima kvalitetnijih pjesama na svom albumu, a da ne govorimo o repertoaru Natali Dizdar, Irene Žilić, Carle Belovari, Pavela ili Jinxa, da spomenem tek najočitije (kontra)prijedloge.

Što se najboljih vokalnih izvedbi tiče, iznenađenja nije bilo ni u naznakama, pa su nagrade odnijeli Josipa Lisac za pjesmu “Tebi putujem” (s Chui i Jazz orkestrom HRT-a) i Oliver Dragojević za pjesmu “Rusulica” (s Elvisom Stanićem). Ove kategorije tako nastavljaju tradiciju slabog vrednovanja mlađih pjevačkih snaga, odnosno, ustraju na nagrađivanju odavno dokazanih, nikom upitnih vokalnih divova, što je velika šteta s obzirom na to da je, primjerice, Carla Belovari odradila više nego sjajan posao na svom također sjajnom albumu “Soul na ranu”, o kojem smo pisali na našem portalu. Na žalost, Carli je promaknuo i Porin za najboljeg novog izvođača (preciznije, novog izvođača s albumom), gdje su pobjedu odnijeli đakovački pop-rokeri Fluentes. Kažem na žalost, jer Carla Belovari svojim je albumom te trudom, strpljenjem i duhovnom snagom uloženima u te pjesme svakako najviše zavrijedila nagradu u ovoj kategoriji.

Ne bih svakako htio propustiti spomenuti i Cinkuše, o čijem ste albumu Krava na orehu imali prilike čitati na Bitno.net-u, a koji je posve zasluženo osvojio Porina za najbolji album folklorne i etno glazbe. To nikako nije najzgodnija formulacija za opis glazbe hrvatskih Poguesa, ali ionako je u pitanju glazba koja bez problema probija sve zamislive žanrovske okvire i razgraničenja. Taj, nazovimo to skraćeno, folk teritorij inače je, što se albuma tiče, zastupljen u čak četiri zasebne kategorije, pa uz ovu etno-folklornu, imamo i klapsku, tamburašku te pop-folklornu, što se uistinu čini previše s obzirom na kvantitetu same produkcije.

Što se klasične glazbe tiče, jako mi je drago što je moj Šibenčanin, čembalist i orguljaš Pavao Mašić odnio doma čak četiri Porina – za najbolji album klasične glazbe (“Johann Sebastian Bach: Umijeće fuge”), za najbolju izvedbu klasične glazbe (“Die Kunst der Fuge Bwv 1080: Contrapunctus 1”) te za najbolju snimku i produkciju klasične glazbe.

Porinovu večer na poseban je način obilježila dodjela nagrade za životno djelo Oliveru Dragojeviću, koji zbog teške bolesti nije mogao nazočiti samoj ceremoniji, što je nadahnutim govorima Petra Graše, Gibonnija i Siniše Škarice dalo posebnu notu tuge. Takve situacije i inače lako kliznu u područje oplakivanja živa čovjeka, što je i ovdje gotovo pa bio slučaj, kulminiravši s Oliverovim javljanjem putem video zida te grupnom izvedbom miksa nekoliko Oliverovih svevremenskih hitova, od “Ča je život vengo fantažija” do “Vjeruj u ljubav”, gdje su se za mikrofonom izmjenjivali Goran Karan, Grašo, Gibonni, Mladen iz benda TBF i drugi kolege naše pjevačke legende.

Kad podvučemo crtu, 25. jubilarni Porin potvrdio je o(p)stanak ove diskografske nagrade kao najznačajnije strukovne inventure, kao što je potvrdio i sve manjkavosti koje je još uvijek muče, a od kojih je većina ipak u dobrom dijelu automatska i samoregenerirajuća s obzirom na fluidnost glazbenih ukusa, preferencija jako širokog glasačkog tijela te naglasaka koji se iz godine u godinu daju. Broj kategorija je i dalje prevelik s obzirom na kvantitetu ukupne glazbene produkcije, ali ove godine je bar sužen krug glasača u tehničkim kategorijama. Ostaje, naravno, i uvijek goruće pitanje koliko je tko od glasača pažljivo preslušao nominirane materijale, koliko su u odabirima igrali intimniji afiniteti i simpatije, odnosno, je li svatko sa svojim glasom bio, najkraće rečeno, pošten. Na ta pitanja ipak nema pouzdana odgovora ni u kom slučaju, pa tome možemo pristupati jedino s povjerenjem ili ostati vječna gunđala i stjegonoše naknadne pameti, čega na društvenim mrežama ionako ne manjka.

Spektakl je iza nas, koliko god mogao biti spektakularniji ili skromniji, bolji ili lošiji; dojma sam da je u kritikama često prisutan naš stari mazohizam zbog kojeg domaće uvijek zvuči ili izgleda lošije nego tuđe. Porin je – ponovit ću – potreban i važan, koliko god netko govorio suprotno (uglavnom iz zavisti ili iz nekih vlastitih rana). Važan je ne samo svakome tko kipić osmišljen od strane Ivice Propadala ili, kako jednom zgodom Goran Bare reče, “konja s dvije glave”, podigne kao znak priznanja svome radu, trudu i talentu, već i cjelokupnoj hrvatskoj glazbi koja ovim putem njeguje i nadograđuje svoj identitet i potencijale. Možda smiješno zvuči da je Gibonni, primjerice, 37-ostruki pobjednik ili da ih Nikša Bratoš doma ima 32, ali s obzirom na veličinu same scene to je očekivano, osobito kad su neki od toliko nagrađivanih laureata multitalentirani meštri stalno prisutni u glazbenom životu Hrvatske. Gledamo li uistinu tako na sam Porin, ne ispustimo li iz vida ono uistinu bitno, lako ćemo raspraviti kako treba rasporediti kategorije, koliko biti brz(oplet) u otkrivanju novih imena i smjerova ili što bi trebalo, a što ne biti u direktnom prijenosu. Tada rasprava može biti uistinu konstruktivna, a hrvatska glazba vječni pobjednik.

Četvrt stoljeća Porina je iza nas; gledajmo s vjerom i nadom u sljedećih 25 godina. Pa odatle i dalje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Cjelokupni popis nagrađenih (zajedno s naznačenim nominiranima) možete pročitati na Porin.org.

Toni Matošin  | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. ožujka 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi