Svaki dan pjevušite njezine pjesme, ali ne znate da ona stoji iza njih: donosimo ekskluzivan razgovor s Romanom Bilaver, autoricom ‘Jerihonskih zidina’

Autorski hitovi “Jerihonske zidine”, “Suhe kosti”, “Dijete ponizno”, “Voda izvire”, kao i prepjevi poput pjesama “Dubine” i “Gospode, trebam te”, imaju istog autora – Romanu Bilaver (r. Romana Rođaković). Premda sam ju poznavao i ranije, prva ideja za intervju s njom došla je nakon razgovora s Alanom Hržicom prilikom objave pjesme “Nova stvorenja” koju je također napisala. Romana je tada odbila intervju i trebao sam čekati nekoliko mjeseci kako bih hrvatskoj javnosti napokon mogao predstaviti osobu koja stoji iza trenutno najpopularnijih duhovnih pjesama koje su dotakle tisuće ljudi. Nakon što sam apelirao na njezinu kršćansku savjest (čitaj: krivnju), posluživši se tradicionalnim katoličkim manipulacijskim vještinama (čitaj: pitaj duhovnika), Romana je napokon pristala na razgovor…

– Romana, mnogi slušaju tvoje pjesme, ali ne znaju da iza njih stoji tvoje ime. Kako je uopće krenuo tvoj put u duhovnu glazbu i glazbu općenito?

Od malena sam voljela glazbu. Roditelji me nikad nisu uspjeli nagovoriti na neki tečaj ili glazbenu školu, ali su mi kupili jedan mali “sintić” jer su vidjeli da mi to ide. Uvijek sam čeznula da zaživi ona slika mene i ekipe na Jarunu, imamo tulum, netko svira gitaru i pjevamo cijelu noć. Kako nitko nije imao gitaru, odlučila sam se sama primiti toga kako bih ostvarila svoj san o tulumima i – ostvarila sam ga. To je moja sviračka karijera, “sintić” i gitara (smijeh).

Dublje sam u glazbu zakoračila dok sam bila članica VIS-a Ivan Pavao II. u župi Marije Pomoćnice na Knežiji i u slavljeničkom timu Božje pobjede. Tu se zapravo razvilo moje stvaranje duhovne glazbe.

– Jesi li oduvijek bila u vjeri?

Bila sam, nekako, u vjeri, tipa išla sam sama na misu, nitko me nije tjerao, niti je moje društvo išlo. Međutim, da me netko pitao zašto idem, ne bih znala odgovor. Ali sam išla. Intenzivnije sam se počela družiti s Bogom prije petnaestak godina kada sam bila na seminaru oca Jamesa, a jedna me frendica odvela i na seminar za djevojke u samostanu Uršulinki. Providnost mi je slala osobe koje su me vodile dublje u življi duhovni život, tako da sam s vremenom i shvatila zašto idem na misu.

– Potom si svirala u župnom bendu?

Imala sam posebno mjesto u “Ivanu Pavlu II.” – šuškalice, ili kako to neki zovu “jaje” (smijeh). Bend je bio dosta milosrdan pa su čak imali poseban mikrofon za mene (smijeh). Nešto sam i pjevušila u pozadini, ali ne preblizu mikrofona.

– Kako se prvi put manifestirao tvoj dar pisanja pjesama?

Jedna od prvih želja bila mi je uglazbiti Bibliju, imala sam osjećaj kao da se cijelo Sveto pismo može otpjevati. Primila sam se psalama koji su najprikladniji, ali sam se slijepo držala teksta i svakog zareza; nisam htjela ništa promijeniti, smatrajući da se Božju riječ može otpjevati kako je i zapisana. Ubrzo sam naišla na neke prepreke (smijeh). Kad gledam iz ovog kuta čini mi se kako je to bila čista dječja želja da nešto pjevam Bogu. To mi sada izgleda drago i simpatično.

– Kada si, recimo to tako, maknula zareze, tj. napravila iskorak u pisanju?

Mislim da je to bilo kad sam jednom prilikom prezentirala oko deset pjesama članovima crkvenog zbora. Oni su ocjenjivali i pisali dojmove o svakoj pojedinoj pjesmi. Tad sam shvatila koliko su individualni dojmovi različiti, kako ljudi različito čuju neke stvari. Dok sam ja nešto zamislila na jedan način, oni su to čuli drugačije, tako da su mi druga mišljenja bila od velike pomoći.

Nekad sam znala u kratko vrijeme napisati puno pjesama, a onda jedan period ne bih ništa napisala. Kad bih se nakon većeg odmaka vratila starim pjesmama zvučale bi mi smiješno (smijeh). Ohrabrilo me kad sam od starijih tekstopisaca i skladatelja čula da moraš imati određenu dozu smeća u svom radu i da samo trebaš nastaviti dalje raditi i ne vezati se za svaku pjesmu.

Najviše se toga od mene naslušao Petar Buljan (voditelj slavljeničkog tima Božje pobjede, op. a.). Često mu pošaljem pjesme, ali mi on, u svojoj strpljivosti, ne odgovori odmah nego pusti da malo odstoje. U međuvremenu i sama promijenim mišljenje o njima. Tako sam išla korak po korak i došla sam do faze u kojoj sam danas.

U jednom trenutku dogodila se prekretnica, osjetila sam želju da moje pjesme budu, ovako ću se izraziti – pop – iako je to jako širok pojam. Htjela sam da ih ljudi mogu s guštom slušati, npr. u autu tj. u bilo kojoj prigodi u kojoj slušaju svjetovnu glazbu. Osjetila sam veliku želju da to napravim, a onda sam pomislila – ajme, to možda nije dostojno Boga, možda trebam preispitati je li to dobro. Neko vrijeme sam molila i tražila Boga znak. Kako nisam dobila nikakav očiti znak s neba, tipa neka munja, onda sam rekla – dobro, ja idem sad raditi pjesme, a ti, ako hoćeš, zaustavi me. Ako me ne zaustaviš, ja ću raditi takve pjesme (smijeh).

Počela sam više slušati glazbu koja je trenutno popularna u svijetu, gledala sam što to ljudima ulazi u uho. Npr. David Guetta, ne slušaju svi takvu glazbu, ali on izbaci dvije, tri pjesme koje postanu hit i kod ljudi koji ne slušaju taj stil. Nešto ih je pogodilo, nešto u melodiji, ritmu ili aranžmanu…

– Znači slušaš Davida Guettu i onda napišeš duhovnu pjesmu?

(smijeh)… Da, na primjer. Danas mogu slušati Guettu, sutra Hillsong, slušam širok spektar žanrova, ali nikoga baš redovito ne pratim…

Nakon što sam neko vrijeme slušala takvu glazbu lakše mi je bilo doći do “catchy” melodije, a onda nju pokušavam spojiti s onim što mi Bog daje u duhu i srcu.

Najčešće kad doma radim glazbu gledam prema raspelu i pitam Isusa – je li ovo OK? Je li ovo dobro? Kad napravim neki dio pjesme znam otići pod raspelo i onda s tog mjesta Isus i ja slušamo zajedno što sam napravila (smijeh).

Inače, uvijek radim i glazbu i tekstove, nikada nisam pisala samo tekstove. Da me netko natjera da izaberem između tekstova i glazbe, lakše bih se odrekla tekstova. Glazba mi je ipak malo bliže.

– Dalek se čini taj raspon između doslovnog uglazbljivanja psalama i “pop” faze…

Inače imam nizak prag tolerancije prema monotoniji. Kad nešto napravim, možda napravim dvije, tri slične pjesme, ali već onda moram raditi nešto novo. Bog mi je u toj posljednjoj fazi providio i suradnje izvan Božje pobjede. To se poklopilo s nekim promjenama u osobnom životu kao što su brak i obitelj. Glazbeno sam se udaljila od molitveno-slavljeničkih susreta. Imala sam puno prostora biti sama i upijati druge utjecaje, a Bog mi je otvorio suradnju s ljudima kao što su Alan Hržica i sestre Palić. Svatko od tih izvođača ima svoj senzibilitet pa sam kroz njih, korak po korak, otkrila i koje kompromise mogu raditi, a koje ne. Sad sam se u biti otvorila i to je baš uzbudljivo. To je na moju radost jer volim raznolikost.

Ova me faza jako veseli jer mogu paralelno razmišljati o različitim stilovima i skladati za različite izvođače. Iako, sad nisam baš u nekoj fazi stvaranja, u zadnjih godinu dana napisala sam možda pjesmu i pol (smijeh). Ja nemam kontrolu nad tim…

Iako, ako pogledamo prvi album na kojem sam pisala, “Ja Jesam” Božje pobjede, i tu ima svakakvih pjesama. “Jahve, Jahve” je jedan đir, “El Shaddai Adonai”, drugi. Naslovna pjesma “Ja Jesam” je pak neki treći u kojem sam se igrala sa židovskim melosom i koristila hebrejske nazive za Boga.

– Jesi li očekivala da će tvoje pjesme toliko doticati ljude? Neke od tih pjesama imaju milijun pogleda na YouTubeu, albumi su rasprodani, pjesme se pjevaju na koncertima, znam ljude koji su na tvoje pjesme isplakali dušu. Jesi li svjesna koliko tvoje pjesme diraju ljude? Dobivaš li kakav feedback od ljudi?

Ponekad dobijem feedback od Petra ili Alana Hržice jer su oni najviše u akciji po Hrvatskoj i šire. Ipak, rijetko imam doticaj s tim kakav utjecaj pjesma ima vani među ljudima. Meni to odgovara, ja volim svoju sobicu, volim da me nema u medijima i volim biti izvan svega toga. Trebaju mi tišina i mir. Osjećam se kao da sam ja na jednom kraju duge, a slušatelji na drugom tako da i ne razmišljam o utjecaju tih pjesama na ljude.

To su talenti koje mi je dao Bog i ja ih koristim kako bih rasla u odnosu s Njim. Moje pjesme često su moja osobna molitva. U nekim trenucima jednostavno osjetim u srcu kako nešto bitno trebam izreći. To mi se vrti danima, tjednima i na kraju postane pjesma. Tad osjetim olakšanje – evo, rekla sam to nešto što je jako bitno (smijeh).

– Spomenula si kako ti glazba i tekstovi dolaze “u Duhu”?

Najčešće mi ideja za pjesmu dođe iznenada. Npr. u jednom trenutku osjetim da je važno pjevati Božja imena i da se ljudima treba to posvijestiti. Tako je nastala pjesma “Ja Jesam”. Pjesma “Nova stvorenja” je pak nastala tako što me jednostavno počela zaokupljati misao da u ljudima treba obnoviti vjeru što se zapravo dogodilo na križu, kako imamo novi život, kako je to velik čin, kako je naša pala narav otkupljena, i to sam htjela opisati kroz stihove.

Ima jedan zanimljiv detalj vezan uz “Jerihonske zidine”. Ona je nastala u mojoj sobi, u naletu nekog osjećaja veselja i radosne pobjede. Doslovno sam skakutala po stanu, stvarala tu pjesmu i mislila – ljudi će mi se smijati kad čuju ovo (smijeh).

Moje pjesme nastaju na velik broj načina, nemam neku formulu. Bilo je svakako trenutaka kad sam sjela uz Bibliju i rekla Bogu – ajmo sad, pjesmo, dođi – ali ništa nije dolazilo. Također bilo je situacija da stojim na autobusnoj stanici i počne mi se vrtjeti neka melodija u glavi i pomislim – ovo je tako lijepo, ovo mora biti neka marijanska pjesma. Tako je i nastala jedna.

– Zanimljivo da si to spomenula, jedna od glavnih zamjerki modernoj slavljeničkoj glazbi jest da nedostaju pjesme Mariji… Koliko vidim i Hržica je na svom novom albumu napisao pjesmu Mariji…

Ta pjesma koju je napisao je lijepa… Nijedna moja marijanska pjesma nije izašla službeno, znam da jednu sviraju ponekad na misi na Knežiji, zove se “Službenici Gospodnjoj”. Ne znam, nemam ništa protiv da netko napravi super marijansku pjesmu. Ja sam pokušavala, čak sam se prije par godina i sama borila s time, želeći napisati neku takvu pjesmu, ali nije mi uspjelo. Možda zato što nemam intenzivnije osobno iskustvo ili bliskost s Marijom. Iako, uvijek se nadam da će se to dogoditi, da ću s vremenom imati osobniji odnos.

– Kako si se osjećala kad si postala ona Romana koja piše popularne duhovne pjesme?

Nisam to tako ni doživjela niti tako ozbiljno shvatila. Možda ni danas ne shvaćam to ozbiljno nego kroz sve prolazim kao zaigrano dijete. Mislim da me Bog čuva u toj mojoj neozbiljnosti da se ne zamaram nekim stvarima. Dapače, bilo je zanimljivih situacija. Uzmimo za primjer pjesmu “Zajedno u Kristu”. Ona je nastala potpuno iznenada, zapravo to je jedna od rijetkih pjesama koja je nastala po narudžbi. Napisala sam ju za susret mladih s papom Benediktom XVI. u Zagrebu. I sama sam bila na susretu s grupom mladih iz Božje pobjede i u jednom trenutku kreće ta pjesma. I ljudi se okreću prema meni i netko me pita kako se osjećam, a ja odgovaram – zašto pitaš (smijeh). Pa ovo je tvoja pjesma – kaže ta osoba, a ja kao – aha, gle stvarno. Zapravo sam uživala u pjesmi kao svakoj drugoj.

Zna mi se i pod misom dogoditi da kažem suprugu – baš mi je dobra ova pjesma – a on mi odgovori – pa to si ti napisala (smijeh).

– Kako komentiraš razvoj duhovne glazbene scene u Hrvatskoj?

Čini mi se da glazba postaje jako dobar nositelj Božje prisutnosti u hrvatskom narodu jer se doista kod nas vidi jedan duhovni “bum”. Duhovni koncerti su na sve strane, a toga prije nije bilo. Postojali su doduše izvođači koji su radili jedan proboj i koji su na svoj način bili i čudni i osuđivani, ali koji su napravili jako dobre stvari i udarili temelje onoga što se danas događa. Glazba je puno više prisutna u svakodnevnom životu danas nego prije trideset ili pedeset godina i zbog toga me veseli što smo mi s duhovnom glazbom zauzeli dobar dio teritorija.

– Je li lakše pisati prijevode ili autorske stvari? 

Pa svaka pjesma ima svoje izazove. Izazov je autorske pjesme da u tebe “bulji” prazan papir. Za svakog kreativca, bio on slikar ili skladatelj, to je zastrašujući prizor jer treba iz ničega nastati nešto (smijeh). Izazov prepjeva je što već imam tuđe stvaralaštvo koje ne želim iznevjeriti ili osakatiti. Na neki način to me ograničava, iako je prednost to što ne krećem od nule.

– Kako odlučuješ koju ćeš pjesmu prepjevati? Dođe li ti to također kroz molitvu ili “po narudžbi”? 

Nekad se meni svidi pjesma pa ju prevedem, a nekad se nekom drugom svidi pa mi predloži da ju prevedem… Tad Bogu kažem vrlo elokventnu molitvu tipa – daj ako hoćeš – i probam, ako ide – ide, ako ne – ne… Doduše zna se dogoditi, kao npr. za “Dubine”, da kažem – tko se ove pjesme uhvati, “good luck”, ja ne vidim kako bi ju se moglo dobro prepjevati – i onda mi se Bog naruga za par mjeseci s nenadanom inspiracijom…

– Mnogi autori kažu kako su pjesme kao njihova djeca. Kako usklađuješ svoje ideje s idejama ljudi za koje pišeš pjesme?

Tu se definitivno mogu poistovjetiti s drugim autorima. Smijem se sama sebi, točno slušam pjesmu i znam da nije dobra (smijeh), ali mi je jednako draga kao i ona dobra, jer sam dio sebe stavila unutra. Baš sam nedavno razgovarala s jednim producentom koji mi je dao dobar savjet. On nije, kao ni ja, volio da mu ljudi interveniraju puno u pjesmu, ali je s vremenom postao fleksibilniji. Slušajući njegov savjet i sama sam u zadnje vrijeme počela, između ostalog, razmišljati i o konačnom izvođaču. On je taj koji će ju izvoditi sto, dvjesto ili tristo puta i ako njemu ne sjeda, ako ne osjeti ono nešto iznutra, tu nastaje problem. Pjesma je kao neka zgrada, ja sam na dnu, onda dođe pjevač koji doda nešto svoje, pa aranžer, pa svirači… svi se nadograđuju, a ja moram najviše ispaštati (smijeh).

– Doživljavaš li onda i dalje te pjesme kao svoje?

Pa rekla bih da rastem u tome. Najbitnije mi je bilo odrediti kriterij radim li previše kompromisa ili premalo. Želim da izvođači budu mirni i radosni, da vidim sjaj u njihovim očima kad pjevaju ili rade na mojoj skladi, ali je bitno i da ja imam svoj mir. Ako u nekom trenutku osjećam da bih bila prisiljena na nešto za što osjećam da ne mogu dati, onda ću reći ne.

U zadnje vrijeme sam došla do toga da neke svoje pjesme, nakon što ju izvođač i producent obrade, zovem “obrada moje pjesme” i tako sam došla do mira (smijeh). Znači, ovo je toliko daleko od moje vizije da ću je nazvati obradom i to mi je ok, ali Bog će providjeti da ona ugleda svjetlo dana i u originalnoj verziji (smijeh).

Ali, u pravilu sam zadovoljna kako moje pjesme izlaze van.

– Gdje bi htjela dalje iskoračiti u glazbenom smislu, imaš li kakvu novu ideju?

Nemam, ni inače u životu ne planiram pa tako ni u glazbi. To se sve spontano razvija.

– Jesi li ikada pisala svjetovnu glazbu?

Za svoj gušt ili zafrkanciju napisala sam par svjetovnih pjesama. Jednu à la Balašević, drugu kao neki ljetni hit i treću koja je zapravo totalna zafrkancija à la Vatrogasci (smijeh).

Razmišljala sam, pa možda bih mogla napraviti neku svjetovnu pjesmu, ali iskreno, ništa se ne probudi u meni, nikad ne dođem do onog dijela – imam nešto važno za reći.

– Imaš li možda neki savjet za druge, mlade autore?

Iako se ne osjećam kompetentnom, voljela bih im reći da se ne zaustavljaju na preprekama. Ako im je Bog dao te talente, neka ne staju već neka ih razvijaju. Neka to bude dio njihova odnosa s Bogom, a On će dalje providjeti. Pričajte s Bogom, razmjenjujte osmijehe s njim kroz svoje tekstove i glazbu, to je vrhunac, ništa drugo nije potrebno.

I još jedan primjer iz mog života, negdje oko trećeg osnovne nam je u školu došao pjesnik čiju smo zbirku pjesama svi kupili. Ja sam jednu od njih samoinicijativno uglazbila i otpjevala mu kad je posjetio naš razred. Nije izgledao kao da mu je stalo i to je pogodilo moje dječje srce. Puno godina poslije sestre Husar su me pozvale kao autoricu u Vukovar na Bono fest. U trenutku dok sam drhtavim glasom prezentirala neke svoje pjesme one su me gledale s ohrabrivanjem, a tu je opet bio jedan stariji gospodin, ovaj put s riječima koje su bile melem na ranu: “Mala, niš’ se ne brini, ti imaš žicu za ovo”, bio je to Čedo Antolić.

Tino Krvavica | Bitno.net