Petar Buljan vođa je slavljeničkog tima molitvene zajednice Božja pobjeda koje je, zajedno sa suprugom Anom, dio već više od sedam godina. “Slavljeničkog tima”, a ne “benda”, kako će vas odmah ispraviti bilo koji od članova zajednice ako napravite tu pogrešku i opišete ih tako. I taj malen, ali važan detalj pokazuje kako ljudi iz Božje pobjede shvaćaju svoju glazbu. Iako prodaju veće naklade CD-ova nego većina pop izvođača u Hrvatskoj, ta ih glazba zanima samo u jednom svom značenju – kao put prema Bogu.

O zajednici Božja pobjeda već smo puno puta pisali na ovom portalu. Riječ je o jednoj od najdinamičnijih i najaktivnijih zajednica koja evangelizira mlade, uglavnom studente. Povod za razgovor s Petrom jest velika “Večer slavljenja” koju zajednica organizira u zagrebačkoj dvorani City Plaza, 27. listopada. Kada pročitate ovaj razgovor, shvatit ćete kako je riječ o još jednom velikom duhovnom događanju koji se nikako ne smije propustiti.

– Glazba je dio tvoga života od malih nogu, zar ne?

Glazba me oduvijek zanima, gitaru sam počeo svirati kada sam imao šest godina. Čim sam krenuo svirati, odmah sam ušao u crkveni zbor. Inače sam iz Dubrovnika, točnije iz Župe Dubrovačke. Imao sam katolički odgoj. Moji roditelji stvarno su se trudili odgojiti nas kao dobre vjernike i ljude.

Dakle, od kada sviram, sviram i u crkvi. Ali, nekako je sve to raslo. Kako se mijenjao moj odnos prema duhovnoj glazbi, mijenjao se i moj odnos prema glazbi općenito.

Prošao sam osnovnu i srednju glazbenu školu, školovanje je bilo jako važno za mene. Paralelno, cijelo sam vrijeme svirao i u crkvi, što s bratom, koji svira klavir i harmoniku, što sam.

– Koliko je glazba bila presudna za tvoju duhovnu formaciju?

Mislim da je ona za jačanje moje duhovnosti bila važna tek kasnije.

Dolje u Dubrovniku svirao sam isključivo liturgijsku glazbu, često se šalim, ne znam koliko sam crkvenih godina odsvirao. Dolazak u Zagreb na studij i ulazak u Božju pobjedu upoznao me je sa slavljeničkom glazbom. To je bio trenutak kada je glazba pojačala moj hod prema Bogu. Ono prije toga shvaćao sam više u nekom tradicionalnom smislu, skoro kao nedjeljnu obvezu koju, eto, odrađujem. Kada sam došao u Zagreb, započeo sam pjevati u crkvenom zboru Ivan Pavao II. na Knežiji i nije bilo promjene.

– Kada je došla?

Moja supruga Ana i prijateljica Romana Bilaver (autorica pjesama Božje pobjede, op. a.) ispričale su mi kako odlaze na susrete u jednu zajednicu mladih i pozvale me tamo. Sjećam se kako su putem razgovarale: Jesi li mu objasnila kamo idemo? Pitao sam ih: Pa, kamo me vi to vodite (smijeh)?

Ušao sam u tu prostoriju, krenula je molitva i započelo slavljenje. U tom trenutku osjetio sam nakon dugo vremena u svom životu da je Bog blizu, osjetio sam njegovu nazočnost i pomazanje koje se spustilo na nas. Shvatio sam koliko je to drugačije od onoga kako sam do toga trenutka doživljavao duhovnu glazbu. Zapravo, slavljenje je produbilo moju vjeru, a tako i promijenilo način na koji sam gledao na duhovnu glazbu.

Unatoč mom ‘glazbeničkom’ mozgu i mojoj potrebi za perfekcionizmom, ja sam počeo shvaćati kako su te aranžmanske stvari nebitne po sebi i kako je kod slavljenja riječ o susretu s Bogom, ne o koncertu.

– A kakva je bila svirka? Kako si je doživio kao glazbenik?

Svirka nije bila savršena (smijeh). Ja sam tada razmišljao kao glazbenik i inzistirao sam kako sve mora biti tehnički i aranžmanski besprijekorno. Pitao sam se zašto ovaj voditelj slavljenja ponavlja neki dio toliko puta, zašto je to potrebno…? Dakle, tehnički glazba kao takva nije mi bila nešto, ali jasno sam osjetio da, govoreći glazbenički, „ima ono nešto“.

Tek kasnije, kada sam dublje ušao u ideju slavljenja, naučio sam kako je riječ o prepuštanju vodstvu Duhu Svetom. Voditelj slavljenja je tu kako bi usmjeravao ljude prema susretu s Bogom. A na tom susretu gdje sam bio, voditelj je slavljenja radio upravo to.

I unatoč mom „glazbeničkom“ mozgu i mojoj potrebi za perfekcionizmom, ja sam počeo shvaćati kako su te aranžmanske stvari nebitne po sebi i kako je ovdje riječ o susretu s Bogom, ne o koncertu.

– Koliko ti je trebalo da nadvladaš to „glazbeničko“ u sebi?

Iskreno, negdje oko mjesec dana. Osjećaj pomazanja i svijest o tome što se zapravo doista događa na slavljenju je prevagnulo.

Puno se promijenilo kada sam shvatio da je slavljenje – molitva. U Katekizmu Katoličke Crkve, u dijelu o molitvi, govori se jasno o pohvalama, klanjanju, zahvaljivanju… Kada sam shvatio da slavljenje ispunjava svrhu molitve, a molitva je susret s Bogom, to je ono što je prevagnulo nad striktno glazbeničkim u meni. Naravno, to ne znači da glazba u slavljenju ne treba biti kvalitetna. Moramo težiti za dobrom glazbom.

– Moja žena ima jednostavan kriterij za kvalitetno slavljenje… Ovi samo sviraju, a ovi se mole… Tako to ona razlučuje. Slažeš se?

Da. I zato je glazbenik u meni odustao od perfekcionizma, jer sam shvatio da je riječ o molitvi. A svi mi u molitvu ulazimo nesavršeni, sa slabostima. Tako da i toj glazbi treba dopustiti da nekad bude nesavršena u traženju tog susreta. Naravno, ne govorim o liturgijskim uvjetima, nego o slavljenju.

– Trebamo li slavljenje shvaćati kao nekakav monopol karizmatskih zajednica?

Ne. Bio sam na puno prekrasnih i svečanih svetih misa gdje glazba nije imala nikakav karizmatski moment. Nekada se sviralo s orguljama, nekada se pjevalo a cappella. Ali, tamo sam osjetio slavljenički duh, duh molitve. I liturgijska glazba može biti prožeta tim slavljeničkim duhom i volio bih da ljudi prestanu slavljenje vezati samo uz karizmatske pokrete. Duh slavljenja treba nas prožimati i tijekom liturgije. Ja tako gledam na to. Slavljenje kao molitveni stav koji je uključen u sve pobožnosti. Za mene osobno, Svet i Jaganjče Božji dijelovi su mise u kojima apsolutno pronalazim taj slavljenički stav, kada dolazimo u doticaj s Božjom svetošću. Mi u slavljenju govorimo o „koracima slavljenja“, a završni korak je kada dolazimo u doticaj s Bogom i njegovom svetošću i tada u pravilu pjevamo „Svet, svet, svet“. I taj molitveni stav pred Bogom, koji tada imamo na susretima, trebali bismo imati i na misi, kada pjevamo Svet i kada se uključujemo u nebesku liturgiju, onako kako to opisuje Otkrivenje.

– Je li slavljenje nešto što vežemo samo uz glazbu? Nedavno sam bio na jednom seminaru gdje se o slavljenju pričalo kao o duhovnom stavu u kojem kršćanin treba neprestano biti. 

Slavljenje mora postati, kako se kaže na engleskom, „lifestyle“. Sve što radiš treba biti prožeto tim stavom. To hoćeš li takav stav imati ovisi o prirodi tvojega odnosa s Bogom.

Ja i moja supruga prolazili smo kroz neke teške situacije u životu, izgubili smo dijete u trudnoći. Imali smo i jedno razdoblje pred svadbu kada je na nas bio pritisak sa svih strana, samo su se pojavljivale prepreke pred nama… I tek kasnije, kada smo kroz to prošli, shvatili smo kako smo u tim teškim trenucima snagu pronalazili u molitvi slavljenja. Ali, molitvi koja je postala čak nesvjesni dio nas. Konkretno, oboje smo, ne znajući da to radi onaj drugi, često molili psalme. Tek kasnije, kada smo razgovarali o svemu što smo prošli, supruga mi je rekla kako je redovito pjevala i čitala psalme. Isto sam radio i ja.

Kada je bila u bolnici, molila je psalme, one slavljeničke, i nalazila utjehu u toj molitvi. Mi smo, sada mogu reći, kroz ta teška vremena prošli duhovno neokrznuti zahvaljujući molitvi slavljenja.

– Pa, kako doći do tog „automatizma“?

Riječ je o osobnom odnosu s Bogom, svačije osobne odluke. Treba krenuti od onih malih stvari i doći do onih velikih, poput ovakvih slučajeva kada te u životnim nevoljama molitva spašava. Nama je pomogla. Izvukla nas je.

Ja i moja žena prolazili smo kroz neka teška vremena, izgubili smo dijete u trudnoći… Mi smo, sada mogu reći, kroz ta teška vremena prošli duhovno neokrznuti zahvaljujući molitvi slavljenja

– A gdje je u svemu tome liturgijska glazba? Često se prigovara kako je slavljenička glaba, koja je ipak pop izričaj, zauzela njezin prostor?

Za sve postoji vrijeme i mjesto. Ako govorimo o pjesmama Božje pobjede, mi ne preporučujemo njihovo korištenje u liturgiji nego za molitvene susrete, gdje su one i nastale.

Ja osobno, kada god imam prigodu svirati na nekoj svetoj misi, uvijek pribjegavam klasičnim liturgijskim rješenjima. To uvijek govorim i ljudima s kojima radim. Postoji vrijeme za određene pjesme, postoje određeni naputci kojih se trebamo pridržavati. Liturgijski čini su liturgijski čini, a neliturgijski – neliturgijski. Držimo se toga.

Vidim da tu ima puno prijepora, da ne kažem svađa. Čini mi se da bi bilo potrebno proučiti što nam Crkva poručuje o liturgijskoj glazbi i o njezinim specifičnostima.

– Zanemarili smo liturgijsku glazbu?

Da. Osobno, mislim da bi župnici i zborovođe trebali više vremena provoditi s ljudima koji animiraju mise. Bojim se da je liturgijski pastoral pomalo zanemaren, kao i bogata liturgijska tradicija koju imamo. Ja sam se svojedobno našao u problemima kada sam tražio neke pjesme, jer nisam mogao pronaći snimke. Note je jako teško naći, također imamo tako bogatu tradiciju koju neopravdano zanemarujemo.

Mene jako provocira činjenica da trenutačno imamo jako malo liturgijski ispravnih, novih stavaka mise i trenutačno ih tražim. Nemam nikakav problem s misom Ive Perana, ali možda je ne trebamo baš uvijek ponavljati. Pozitivan primjer bili su nedavni Susreti mladih u Varaždinskoj biskupiji, kada se izvodila Misa sv. Andrije. Tada se pokazalo kako mladi mogu pjevati liturgijski ispravne stavke misa, a ne promašaje tipa kada se na dijelu mise Slava pjeva „Dajemo ti slavu“ i slično. Ali, ne možeš kriviti ljude koji rade takve pogreške kada nema nikoga da ih pouči i uputi. Ja osobno, u posljednje vrijeme, na misama uvijek izvodim latinske stavke.

– Sviraš na misi često?

Kada idemo s don Damirom na duhovne obnove, često se događa da animiramo i svetu misu. Onda pjevamo ili latinske stavke ili novije liturgijske stavke. Na pričesti možemo izvesti i neku šansonu, ali mora biti kristocentrična i povezana s čitanjem Svetog pisma toga dana. Radije ću ponavljati neke pjesme i više puta mjesečno nego raditi kompromise i neliturgijske pjesme trpati u liturgijski kontekst.

– Ta vaša Božja pobjeda raste i raste…

Zajednica postoji od 2007., ovo je moja sedma godina u njoj. Započeli su je ljudi koji su se obratili na susretima u Taboru i franjevačkoj crkvi u Sigetu. Tražili su prostor za molitvu i ustupili su im ga salezijanci. Tadašnji župnik Stjepan Matijević bio je i duhovnik, a nakon njegova odlaska to je postao Damir Stojić. Zajednica je krenula s dvadesetak članova, a danas se na otvorenim susretima zna okupiti i oko 500 ljudi.

Mislim da je već sada puno toga nastalo iz nje. Neki naši članovi krenuli su dalje i započeli svoju priču. Recimo, Ante Čaljkušić koji je pokrenuo „40 dana za život“ bio je naš član. Dosta naših članova pokrenulo je kućne molitvene skupine…

– Ono što je meni specifično za zajednicu jest da je karizmatska i istodobno duboko crkvena. To se s karizmatskim zajednicama ne događa uvijek u Hrvatskoj?

Ne uvijek. Mislim da su, nazovimo ih tako, pioniri karizmatske obnove u Hrvatskoj, radili odlične stvari, ali to je bila nova situacija za sve. Oni se nisu najbolje snašli u toj situaciji, crkveni vrh također, i nastala je neka napetost zbog koje mi možda sada ispaštamo. Mi nemamo drugu Crkvu, mi smo njezin dio i duboko smo ukorijenjeni u nju. Kao što je i katolički karizmatski pokret duboko ukorijenjen u Crkvu, to zna svatko tko poznaje njegovu povijest.

Ono što je Božja pobjeda možda napravila, a neke druge zajednice ne, jest da smo temeljito istražili početke i temelje karizmatske obnove u Katoličkoj Crkvi i u toj tradiciji smo ustrajali i povezali se s njom. Imali smo i duhovnike koji su bili mudri i crkveni. Moram posebice istaći don Damira Stojića… On ima jedan širi, crkveni vidik i jako mudro nas savjetuje.

Trenutno smo u fazi kada želimo našu crkvenost još više produbiti i intenzivirati evangelizatorske aktivnosti. Ali, tu postoji ta situacija kada moramo uspostaviti ravnotežu između formacije i evangelizacije. Već sada smo jako „vani“ što se tiče evangelizacije, a shvaćamo da nam nedostaje formacije. S druge strane, ne želimo upasti u duhovni elitizam, neku zatvorenost. To je ravnoteža koju moramo održati.

– Imate li kontakt s nekim drugim zajednicama koje su prolazile kroz to, radi razmjene iskustva?

Dosta savjeta i pomoći dobivamo od Međunarodne katoličke karizmatske službe (ICCRS) iz Vatikana, kao i od nekih katoličkih karizmatskih organizacija iz SAD-a. To je, inače jedan trend koji postoji u karizmatskom pokretu – katolici istražuju svoje nasljeđe i postaju svjesniji svoje tradicije koju unosimo u karizmatska gibanja. Oni koji zagovaraju tezu o „protestantizaciji“ Crkve preko karizmatika bili bi jako iznenađeni kada bi vidjeli kako je taj trend u pokretu jak.

I čini mi se kako se događa važna stvar. Što naš karizmatski pokret postaje sve vjerniji svojim katoličkim korijenima, protestanti sve bolje reagiraju na njega i suradnja je sve jača. Događa se jedan istinski ekumenizam.

Za sve postoji vrijeme i mjesto. Ako govorimo o pjesmama Božje pobjede, mi ne preporučujemo njihovo korištenje u liturgiji nego za molitvene susrete, gdje su one i nastale

– Kako reagiraš na onaj prigovor kako većina slavljeničkih pjesma dolazi iz protestantskih zajednica, u čemu neki vide problem?

Možda neki vide problem u tome zbog toga što nisu svjesni punine koju mi kao katolici imamo i ne koristimo je. Kada razgovaram s nekim ljudima koji pripadaju karizmatskim pokretima onda često čujem kako su jedini katolici koji se bave slavljeničkom glazbom – mi u Hrvatskoj, Poljaci i Amerikanci. Da, protestanti dominiraju produkcijski, dulje su u tom izrazu i financijski su jači. Ali, ja ne vjerujem da Bog daje dobre pjesme samo protestantima. Slavljenje je karizma naše zajednice i volio bih da tu karizmu iskoristimo na Božju slavu i da poučimo ostale tom slavljeničkom molitvenom stavu.

– Nedavno sam razgovarao s fra Ivanom Matićem, voditeljem kuće Tabor, i rekao mi je kako vidi da se u Hrvatskoj događa pravo „duhovno buđenje“. Osjetiš li ga i ti?

Da, osjetim i to jako. Sudjelujemo u studentskom pastoralu don Damira i često putujemo s njim na evangelizacijske seminare. Ono što se događa u Zagrebu jest neki koncentrat duhovnih zbivanja i stvarnosti koju živimo. Ali, odlaskom u manje gradove dobiva se još realnija slika. A ona je da su ljudi gladni Boga. Te obnove su skoro uvijek popunjene, krcate ljudima. I tako je od Dubrovnika do Vukovara.

Događa se duhovno buđenje, a iza nje stoji dubinska čežnja za Bogom. I događa se u cijeloj Hrvatskoj. Čini mi se da one riječi o Hrvatskoj kao „svjetlu Europe“ koje je izrekao sv. Ivan Pavao II., pa i dolazak Benedikta XVI. koji nas je posjetio uoči ulaska u EU – kao da se obistinjuju. Hrvatska ima što za dati Europi u duhovnom smislu, nema nikakve dvojbe u to.

– Ima li Božja pobjeda planove evangelizirati i Europu?

Naša zajednica se još nije odvažila na to da osnivamo neke vrste podružnica po drugim gradovima. Smatramo da je naša karizmatska duhovnost još uvijek u specifičnoj poziciji tu kod nas i mi nemamo resurse da bismo stvarali takvu mrežu. Ono što možemo, jest da svakome tko želi pokrenuti zajednicu takvoga usmjerenja ponudimo svoje iskustvo i savjet. To se već i događalo s nekim zajednicama. Nadomještamo to internetskom evangelizacijom i moram ti reći kako je ona usmjerena i prema katolicima u inozemstvu. Često nam se događa da ljudi iz zemalja poput Njemačke i Švicarske govore o važnosti sadržaja koje stavljamo online. Videa, predavanja…

– Nedavno ste bili u Nizozemskoj i Švedskoj s don Damirom?

Da, to je bilo zanimljivo iskustvo, jako pozitivno. Posebice u Švedskoj. U toj zemlji Crkva se budi. Bili smo na susretu katoličke mladeži iz svih skandinavskih zemalja. Bili smo iznenađeni brojem ljudi koji su tamo došli. Animirali smo veliko klanjanje i toliko su bili pod dojmom da je kardinal Anders Arborelius u sutrašnjoj propovijedi zahvalio „mladima iz Hrvatske koji su donijeli duh slavljenja i obožavanja Presvetog oltarskog sakramenta“. Vjernici u Švedskoj nisu u prilici toliko često imati klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu i to je za njih bilo snažno iskustvo. Bilo je ljudi koji su rekli kako su prvi put u životu vidjeli pokaznicu.

Istodobno, mladi koji su u vjeri duboko su ušli u otajstvo liturgije, mogli bismo ih nazvati „tradicionalistima“, kako to već radimo u našem crkvenom žargonu. To mi je bilo fascinantno.

– Snimate novi album…

Da, želimo izdati album do došašća.

– Kako, u svjetlu onoga što smo govorili, na studijskim snimcima održavaš tu duhovnu dinamičnost?

To je najteža stvar, izazov za svakog tko se bavi ovakvom glazbom. Zapravo, to je veći izazov nego raditi glazbu za estradu. Jer, možeš napraviti tehnički savršenu duhovnu pjesmu i ljudi će ti reći: Nema ono nešto. A „ono nešto“ je pomazanje.

Mi smo imali primjere kada su naše pjesme bolje zvučale na našim susretima nego na snimkama s „nabrijanim“ aranžmanom. Kako prenijeti to pomazanje na snimke, to je glavni problem.

– I kako to rješavate?

Ljudi moraju imati duhovno zajedništvo, moraju biti aktivni sudionici. Konkretno, bilo bi idealno snimiti ljude koji su već u jednoj molitvenoj atmosferi i onda to prenijeti na traku. Mi smo već radili nešto slično. U pjesmi „Gospode, trebam te“ snimili smo ljude na susretu. Snimili smo ljude kako pjevaju u crkvi. To je zahtjevno produkcijski, tu i tamo se čuje neki falš. Tu sam opet morao kontrolirati svoj „glazbenički mozak“. Čuje se pomazanje i to je najvažnije. Važnije nego da bude ispeglana. Znaš što, što smo više, produkcijski rečeno, „čistili kanale“, to je efekt bio manji, lošiji.

– Kako ocjenjuješ neko stanje duhovne glazbe općenito danas u Hrvatskoj?

Moj glavni interes je slavljenička glazba. To je moje područje. Ali, poštujem i šansonijersku duhovnu glazbu i ljude koji je rade.

Mislim da će duhovna glazba uvijek biti na dobrim stazama ukoliko teži susretu s Bogom. Ako ćete napraviti pjesmu za neki festival koja će biti samoj sebi svrha, nitko od toga neće imati koristi. Događaju se slučajevi da ljudi rade pjesme za duhovne festivale i ništa drugo, rade namjenske pjesme. Raditi takve pjesme je legitimno ako si profesionalni glazbenik i živiš samo od toga, ali ako želiš raditi autentičnu duhovnu glazbu, onda moraš težiti samo jednom – susretu s Bogom.

Također, čini mi se kako se previše rade prepjevi pjesama. I mi smo također radili prepjeve pjesama, ali započeli smo raditi odmake od toga…

– Zašto?

Zato što smo počeli shvaćati da ljudi uništavaju svoj autorski talent na takav način. Ja razumijem da slavljenički timovi moraju imati puno pjesama u „repertoaru“ i moraju koristiti prepjeve. I sami smo u toj situaciji. Ali, ne može to biti vodilja koja će usmjeravati duhovnu glazbu u Hrvatskoj. Prepjevi po sebi su dobri, ali postaju loši ako zbog njih zanemarujemo svoju autentičnost i autorstvo. Naš idući album će imati prepjeva, ali će imati puno više autorskih pjesama.

Mene kao glazbenika prepjevi ne privlače tako kao autorske pjesme. Kada radiš prepjev, onda preuzimaš i neki produkcijski standard u kojem je pjesma napravljena. Oponašaš ga. Znaš li koliko je teže raditi od nule? Katolička duhovna glazba u Hrvatskoj može sebi napraviti „medvjeđu uslugu“ – imat će pjesme, ali one neće biti njene. Meni se ne da neprestano slijediti nekoga.

Gospodin daje pjesme, ali ljudima je lakše slijediti tuđe produkcijske standarde. Lakše je preuzimati one američke, nego stvarati hrvatske standarde. Moja je želja da duhovna glazba u Hrvatskoj krene korak dalje, da uđe u te nove cipele koje nam je Bog pripremio, da zakoračimo u njima.

– Zajednica priprema veliku Večer slavljenja u Zagrebu?

Da, 27. listopada u dvorani City Plaza, bivšem Hypo Centru, slavimo 10 godina zajednice i radimo večer slavljenja. Ideja je napraviti odmak od običnog „koncertiranja“, napraviti večer molitve.

Puno toga što se danas naziva “večer slavljenja” često je običan koncert. Želimo ozračje naših susreta prenijeti u veći prostor, želimo ljudima ponuditi dva sata molitve i slavljenja. Odlučili smo sami ući u to, prvi put to radimo i to je veliki zalogaj za nas, ali željeli smo našu karizmu koju nam je Bog dao ponuditi većem krugu ljudi.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Foto: Luka Marušić | Božja pobjeda