ANALIZA SCENE

Kako Isus spašava hip-hop: Od suza Lauryn Hill do novih obraćenja

Svega tu ima, od predanih vjernika koji vole hip-hop, pa do onih koje je neka životna situacija dovela pred Gospodina. Dok mnogi gledaju na hip-hop i kršćanstvo kao dvije nespojive krajnosti, pod povećalom je jasno kako je taj spoj i više nego logičan

U smjeru kazaljke na satu: Kanye West, Kendrick Lamar, Chance The Rapper s djecom, NF, No Malice i Lauryn Hill. Foto: WikiMedia, Facebook, Instagram.

Od samih početaka hip-hop kulture, kršćanstvo je prodiralo u njegove glazbene pravce.

Svega tu ima, od predanih vjernika koji vole hip-hop, pa do onih koje je neka životna situacija dovela pred Gospodina. Dok mnogi gledaju na hip-hop i kršćanstvo kao dvije nespojive krajnosti, pod povećalom je jasno kako je taj spoj i više nego logičan. Međutim, prije nego se uroni u samu srž i fenomen hip-hopa, treba uzeti u obzir razinu popularnosti koja utječe na formiranje svakog zasebnog umjetnika, uključujući i same izvođače. Svaki veliki izvođač, kad stane u arenu ispunjenu štovateljima i otvori im svoje misli, emocije, nekad i najosjetljiviju intimu, pleše po rubu utapanja u vlastitom egu. Jednostavno, glazba sama po sebi ima tu ritualnu crtu koja nas povremeno uvlači u taj čaroban trans povezanosti s osobom koju uopće ne poznajemo.

Neke povezuju ista iskustva, dok druge očaravaju motivi koji im uopće nisu bliski, ali ih na osobnoj razini uveseljavaju, opuštaju, intrigiraju ili nešto drugo. Veza između publike i izvođača čak više afektira osobnost performera nego samih promatrača. Ona je možda i ključni razlog zašto se pojavljuju religijski motivi i obraćenja u glazbenoj industriji, ali to je nešto na što ćemo se vratiti kasnije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Hip-hop je glazbeni pravac s poviješću starom oko četiri desetljeća; počeci sežu u razdoblje kasnih 70-ih. Prošao je kroz različite procese, promjene, da bi do danas ušao u sve pore glazbene industrije.

Od početka je uključivao izvođače koji su se smatrali kršćanima i svoj pravac su nazivali gospel-beat, međutim, naravno da je to ostalo u sjeni mnogo popularnijeg mainstream hip-hopa. U devedesetima su se pojavili i izdavači fokusirani na kršćanski hip-hop. Međutim, fokus ovog članka ostat će na mainstream hip-hopu.

Rađa se u najopasnijim dijelovima Amerike, te je u početcima šarenog funka prerastao u kulturu koja je dokumentirala život siromašnih četvrti. I njegov, do nedavno najomraženiji oblik gangsta-rap, vjerovali ili ne, ima svoje pozitivne strane. Izrastao u afroameričkim siromašnim četvrtima, prepričavao je život i svojevrsne vrijednosti koje je američko društvo snova tako dugo pokušavalo sakriti.

Zaboravljene i separirane zajednice postale su takve zbog zanemarivanja. Ima nešto u tom gangsta-rapu jako blisko kršćanskom pogledu na čovjeka. On je često iz prvog lica prepričavao životne priče dilera i kriminalaca. Ti opisi su uključivali životno okruženje i situacije koje uključuju više nepoznanica, a baš one su često zaboravljene u ovoj jednadžbi. Štoviše, mnogi se i ne usude postaviti to pitanje, a baš u njima leži točka presjeka s kršćanstvom. Kršćani su pozvani da ne osuđuju tuđe živote, već da pokažu suosjećanje i budu svijeća u njihovoj tami. Preciznije, mi ne znamo kakvi su križevi i tragedije formirale neku osobu.

Iako postoje dodirne točke, gangsta-rap nasuprot kršćanstvu ne nudi iskupljenje. U susjedstvu žanra koji je najviše popularizirao hip-hop, pojavio se onaj koji je nudio odgovore i na ta pitanja. Taj pravac danas je poznatiji kao conscience-rap.

Conscience-rap u temelj stavlja savjest i zapravo se suprotstavlja gospelu narkobosova i kriminalaca. Rap savjesti u hip-hopu je prisutan od samih početaka, od Grand Master Flasha, pa sve do Boogie Down Productionsa i Public Enemyja. Savjest se u hip-hopu nije pojavila kao odgovor na gangsta-rap, već je postojala od samih početaka i kod nekih izvođača je koegzistirala s gangsterskom tematikom. Jedan od najvećih, tragično preminuli Tupac Shakur, u svojoj je glazbi često progovarao o stvarima iz drugačije perspektive, iako je primarno predstavljao pravac gangsta-rap. U pjesmi „Brenda’s Got a Baby“ govori o problemu odrastanja u nasilnom okruženja i maloljetničkoj trudnoći, u „Keep Ya Head Up“ prenosi i potiče podršku djevojkama u getu.

 

Taj miks različite, ponekad suprotstavljene tematike, nešto je sasvim uobičajeno u hip-hopu. Izravan i iskren izričaj često bi iznjedrio konfuzne i oprečne stavove u samo jednoj strofi. Da bi se ovo shvatilo, treba uzeti u obzir kako je hip-hop često proizvod hiperprodukcije, a s druge strane, ta konfuzija je odraz borbi koje svi prolazimo u formiranju vlastitog stava i osobnosti.

To zlatno doba hip-hopa 90-ih, najavilo je tu eksploziju kršćanstva i kršćanskih motiva u hip-hopu. Bone Thugs-n-Harmony u svoj miks kršćanstva i gangsta-rapa dodaju gospel izričaj, a to je posljedica činjenice da su prije karijere bili članovi crkvenog zbora. Puff Daddy pjesmu „Best Friend“ posvećuje Isusu. Boogiemonsters pobjeđuju na hip-hop natjecanju i izravno potpisuju ugovor s izdavačkim gigantom EMI. Svoju kršćansku tematiku prelili su u mainstream. Iako je kod njih prevladavao funk zvuk, do danas se urezalo njihovo apokaliptično upozorenje pod naslovom “Mark of the beast”.

Posljednjih godina najviše pažnje su privukle ispovijesti velikih hip-hop imena kao što je Kendrick Lammar. Lammar se danas smatra jednim od najvećih rap izvođača u povijesti hip-hopa. Dečko koji je odrastao na spomenutom gansta-rapu nudi sasvim drugačiji pristup navedenoj tematici. Odličan opis mraka glazbene industrije dao je na svom albumu „To Pimp A Butterfly“. Spomenuti uradak je zasluženo nagrađen kišom nagrada Grammy, uključujući nagradu za najbolji rap-album i nominaciju za album godine.

Pojam prostituiranja leptira nadilazi sferu hip-hopa i glazbene industrije. Lammar ovu alegoriju diže na višu razinu, tj. nižu, objašnjavajući kako talenti i stvarna ljepota prolaze u rukama „poslovnog“ i „materijalističkog“ svijeta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Strukturirani problem počinje od siromašnih, u kriminal utopljenih četvrti, koje gutaju mlade Amerikance prije nego im se pruži prilika da upišu koledž, a na istoj špranci se reflektiraju na poslovni svijet i glazbenu industriju. Materijalistički svijet je često nemilosrdan i guta sve pred sobom. Lammar daje novu perspektivu gangsta-rapa i promovira obrazovanje kao glavni odgovor nasilju i kriminalu. Ta perspektiva je takva zato što Lammar navodi Krista, ne samo kao inspiraciju već kao Spasitelja.

U svojoj najmoćnijoj pjesmi „How Much A Dollar Cost“, autokritiku bogatstva i vlastitih predrasuda pretvara u parabolu koja zahvaća puno šire pore društva. U prispodobi Lammar susreće prosjaka kojem odbija dati novac iz straha da će ga ovaj potrošiti na opijate. U tom trenutku Lammara prosjak proziva zbog nedostatka poniznosti: „He looked at me and said: Your potential is bittersweet“; u nastavku prosjakove riječi prelaze u Božju objavu: „Know the truth, it’ll set you free, You’re lookin’ at the Messiah, the son of Jehovah, the higher power, the choir that spoke the word, the Holy Spirit, the nerve of Nazareth, and I’ll tell you just how much a dollar cost“. Ovih više razina možemo svesti na citat Matejeva evanđelja (Mt 25, 40): „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“

Prije Lammara nešto puno hrabrije učinila je Lauryn Hill, bivša članica kultne skupine Fugees. Njezin album prvijenac “The Miseducation of Lauryn Hill” pokorio je 1998. Grammy nagrade, zaradivši 10 nominacija i osvojivši nagradu u pet kategorija. Nakon toga Lauryn Hill je nestala na nekoliko godina; prvi put se vratila pod svjetla reflektora u ljeto 2001. kako bi snimila MTV Unplugged. Kao šamar glazbenoj industriji pojavila se bez pratećeg benda, samo s gitarom u rukama i velikom količinom tek napisanih pjesama. U srcu hedonizma glazbene industrije Lauryn je izvela koloplet himana i budnica, kontra industrije plastičnog cvijeća i sreće. Jedan od najmoćnijih i najemotivnijih trenutaka u povijesti glazbe dogodio se prilikom izvedbe hvalospjeva „I Gotta find Peace Of Mind“. Lauryn je toliko iskreno proživljavala oslobođenje od okova glazbene industrije da je drugu polovicu ove pjesme izvela oblivena suzama, teško izgovarajući riječi pjesme.

Točno tako; Lauryn je sve pokrenula i to treba naglasiti: svi nakon nje slijede taj put ohrabreni njezinim primjerom. Ovdje dolazimo do možda najkontroverznijeg i najtalentiranijeg izvođača današnjice. Godine 2004. iz svih mainstream radiostanica orio se refren „Jesus walks with me“. Radilo se o prvom singlu tada već priznatog producenta, ali malo kome poznatog MC-a, Kanyeja Westa. Na ovom albumu Kanye je samplirao izvedbu Lauryn Hill s ranije spomenutog MTV albuma, pod nazivom “Mystery of Iniquity”, što samo dodatno potvrđuje njezin utjecaj.

Westova pjesma o Isusu posljedica je preživljavanja i oporavka od teške prometne nesreće. Po uzoru na Lauryn, Kanye moćno i hrabro proziva industriju stihovima: „So here go my single dog, radio needs this, they said you can rap about anything except for Jesus, that means guns, sex, lies, video tape, but if I talk about God my record won’t get played“. Tri godine kasnije Westova majka je preminula i to je izvođača vratilo vlastitom mraku i hedonističkom životnom stilu. Predao se svojoj ovisnosti o seksu i većina njegova rada prerasta u svojevrstan prkos Bogu, da bi nekoliko albuma kasnije i sam sebe proglasio božanstvom.

Mnogi se pitaju kako je moguć takav radikalan zaokret, ali to je nešto što je komičar Dave Chapelle u jednom intervjuu odlično objasnio. Pričao je o svom prijatelju i glumcu Martinu Lawrenceu, pokušavao je objasniti uzrok njegova napada paranoje. Naime, Martin je na vrhuncu karijere doživio emocionalni slom i nasred ulice, s pištoljem u ruci, vikao: „Pokušavaju me ubiti!” Chapelle je rekao: „Martina su svi proglasili ludim. Međutim, on je dugo u ovom poslu, snažna je osoba, nije slab, možda je samo okruženje industrije zabave malo bolesno.“

Uz rast popularnosti ego odrađuje svoje; dok ujedno um tvori percepciju kako se radi o najboljim trenutcima, negdje duboko gomila se teret i neispunjenost. Mnogi se pitaju zašto su umjetnici koji imaju „sve“ nesretni? To je pitanje na koje današnja kultura nema odgovor i nadilazi glazbenu industriju. Logično je da umjetnik ima osjećaj kako ljudima daje najbolje od sebe, te da je proporcionalno nagrađen u odnosu na ono što je otrgnuo od sebe i izložio pred konzumente, ali zašto onda svjedočimo apsurdu da su umjetnici unatoč svome uspjehu i bogatstvu, nesretni? I tu se potvrđuje kako je vrag u detaljima; davanje sebe kroz glazbu često može postati generator vlastitog užitka lišen poniznosti.

Mnogi izvođači u svom ponovnom rođenju padaju u rovove svoga ega, daleko od poniznosti. Možemo to smatrati i svojevrsnom profesionalnom deformacijom, budući da su glazbenici na neki način i propovjednici. Pa tako dok pozivaju na odmak od organiziranih i korumpiranih religija, kao odgovor tom odmaku stvaraju vlastite duhovne konferencije, biblijske grupe itd. I tu je opet taj vrag u detaljima; odgovor na tradicionalnu religiju stvaranjem vlastitog kulta, uključujući i prigodan merch.

Htjeli mi to priznati ili ne, glazbena industrija je švedski stol iskušenja i samim time često generira začarani krug grijeha. To je ono što često zaboravljamo; grijeh nije samo naš pad, on je relacijska kategorija koja zahvaća našu okolinu. Tako možete zamisliti u kakvom začaranom krugu se vrte zvijezde, u kakvim iskušenjima se nalaze svaki dan i koliko im je često duboko zakopana duša. Sve ovo ne odgovara na pitanje; zašto svi ljudi tragaju za duhovnošću? Zašto su tolike zvijezde sklone depresiji i suicidu? Bog nas je stvorio takvima da tražimo svrhu; koliko god se slava i bogatstvo čine primamljivima, na kraju nas ne će ispuniti. To suočavanje je bolno, ali milost je doživjeti to suočavanje i prihvatiti kao proces, a ne kao gotovu stvar. Mnogi izvođači spomenuti u ovom tekstu nisu neki sjajni primjerci duhovnosti, neki baš suprotno, ali to je ta ljepota, svi žudimo za duhovnošću i Stvoriteljem.

Vratimo se opet malo konkretnim primjerima obraćenja. Negdje na samom vrhuncu Westova razočaranja raspada se mega popularna skupina Clipse, grupa koju su činila dva brata Pusha T i Malice; poznata je po svojevrsnoj promociji droge i hedonizma na steroidima. Razlog raspada bilo je Maliceovo obraćenje. Malice se te 2011. javno pokajao za svoj stari život, zamolio je svoju suprugu za oprost, promijenio je ime u No Malice i organizirao pogreb svoje stare osobnosti. Njegove pjesme danas, osim svjedočanstva, kritiziraju kulturu lažne političke korektnosti i koketiranje umjetnosti s okultizmom. Tako u pjesmi “Let’s Die” govori o kontroverznoj umjetnici Marini Abramović i krugu zvijezda koji obilaze njezine privatne performanse: „3 o’clock all types of demonic ish, the spirit cookin, bumpin heads with Abramovic.“

Mladi izvođač Chance the Rapper 2017. osvojio je tri Grammyjeve nagrade. Zahvalio je Bogu za nagradu, ali to nije bila ona kliše-zahvala. Na istoj pozornici na kojoj je Kanye prije 13 godina izveo „Jesus Walks“, Chance je izveo obradu predivne pjesme Chrisa Tomlina koja je u našim krajevima poznata kao Naš Bog je velik. Na ovom nagrađenom albumu, Kanye je imao prste u produkciji, ali očito ne u tekstualnom dijelu.

Popularizacijom YouTubea, kršćanski hip-hop postao je puno dostupniji i eksponiraniji. Za razliku od prije navođenih obraćenja, ova platforma je u mainstream izdigla izvođače koji su prve korake napravili u kršćanskim krugovima. Tu svakako valja spomenuti Lecraeja i sve popularnijeg NF-a. NF je posebno zanimljiv i ovaj je članak prekratak da bi se objasnio njegov fenomen. Stihovi poput: „Christian is not the definition of what perfect means“ i „I am nothing but a hypocrite, I hate sin, but I built a house and I still live in it, afraid to open up the door to You“ samo potvrđuju njegov talent. NF-ove pjesme uglavnom su ispunjene borbom s kušnjama i vlastitim demonima, ali nekad su prekrasno jednostavne, poput „If You Want Love“ koja govori o odricanju za pravu ljubav: „If you want love, you gon’ have to learn how to change, if you want trust, you gon’ have to give some away.“

Dok dovršavam ovaj članak, Kanye West je objavio album pod nazivom „Jesus is King“. West zvuči kao da se pomirio s tragedijom iz 2007., dok ponovno odzvanjaju stihovi sada već kultne Jesus Walks: „My mama used to say, only Jesus can save us!“ On tvrdi kako ovaj album nije planirao od samog početka, ali je u procesu stvaranja albuma Yandhi doživio ponovno obraćenje i odlučio podrediti album svome pozivu. Rezultat je, bez dileme, najbolji Westov album u gotovo 10 godina.

Ali to je tema za neki drugi članak.

Marko Pavišić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 29. listopada 2019.

Možda vam se svidi