Bilo je to očekivano, ali kada se dogodilo nije bilo manje razočaravajuće.

Tako su neki fanovi glazbene skupine U2 komentirali ono što se dogodilo prošli tjedan.

Skupina koju mnogi smatraju „najvećim rock bendom na svijetu“ (oznaka koja, to treba napomenuti, često govori više o nečijem komercijalnom potencijalu nego artističkim kvalitetama) na svojim je profilima na društvenim mrežama otvoreno podržala rušenje ustavnog amandmana koji u njihovoj rodnoj Irskoj osigurava zaštitu života nerođenih, o čemu će se glasovati na referendumu 25. svibnja.

I tako je U2, bend kojemu se često tepalo kao onome kršćanskih izvorišta, otvoreno istupio protiv onih najslabijih i najnezaštićenijih, pljunuvši tako na veći dio pjesama koje su napravili i čija je poetika bila posvećena upravo čežnji za stvaranjem društva u kojima će takvi najslabiji biti zbrinuti i sigurni.

„Nismo iznenađeni, ali jesmo razočarani“, bio je dakle komentar onih fanova koji su se ipak nadali da će četvorka iz Dublina ovaj put biti dosljednija sebi i svojim korijenima nego u nekim sličnim situacijama, poput one kada su 2015. podržali legalizaciju gay brakova.

Irski novinar John Waters, koji je napisao i knjigu o U2 i njihovom značenju za kulturu u Irskoj, konstatirao je ovih dana kako je ovaj potez bio za očekivati te kako je, napisao je, ona „istinitost“ koja je krasila bend na početku karijere s vremenom sve više ustupala mjesto „liberalnom progresivizmu“ čiji je korifej glazbeni kolektiv iz Dublina definitivno postao i to već odavno.

U2 su, to je potpuno jasno, od samih početaka svoje karijere djelovali unutar dva svijeta. Jednom nogom su bili u duhovnom iskustvu nadahnuća Isusom i Svetim pismom koje su iskusili kao članovi molitvene zajednice Shalom u svojim postadolescentskim godinama, a drugom su – jednako čvrsto – stajali u svijetu rock and rolla i svih onih idolopoklonstava i podčinjenosti duše koja idu uz taj čudan svijet. Neki su ovu rascijepljenost iščitavali ne kao kompromis, nego kao poželjnu otvorenost kršćana suvremenoj kulturi, onu koja može rezultirati naviještanjem živoga Boga unutar te kulture. Nakon svega što se u međuvremenu dogodilo, ovo optimistično inzistiranje na „otvorenosti“ kojim se toliko toga kod U2-a objašnjavalo, može samo ostaviti gorak okus u ustima.

Naravno, uvijek možemo tvrditi da U2 nikada nisu ni bili „kršćanski“ bend. U onom striktnom smislu koji podrazumijeva čvrsto življenu vjeru – možda i nisu. Ali, nema nikakve sumnje da je malo tko na suvremenoj rock sceni ispjevao pjesme tako nadahnute Isusom i njegovom porukom (što je bilo posebice izraženo u njihovoj prvoj fazi), kao što je i potpuno jasno da je njihov album The Joshua Tree stilski definirao veći dio onoga što danas nazivamo suvremenom worship glazbom, čega odjeke čujemo i kod katoličkih slavljeničkih timova i bendova.

Također, ne treba se zavaravati, „duhovnost“ U2-a itekako je utjecala na duhovno stanje mladih u Irskoj, a i šire. Protestantski teolog Steve Stockman u svojoj je knjizi o U2 pod naslovom „Duhovno putovanje“ ukazao na to da je kvartet iz Dublina itekako utjecao na mlađe irske generacije sa svojom politikom odmaka od crkvenih denominacija, politikom koju možemo opisati onim čuvenim (i tužnim pomalo) izrazom „Isus da, Crkva ne“. Ono što Stockman naziva „odmakom od tradicionalne crkvene hijerarhije“ koji je U2 promovirao u svojim javnim nastupima zasigurno je, nažalost, dao popriličan prilog udaljavanju irske kulture od njezinih katoličkih korijena koje se sve intenzivnije događa u zemlji sv. Patricka.

Što se tiče nižepotpisanog, za mene su U2 već odavno prestali biti zanimljiv bend iako moram priznati kako mi je žao što nakon svega onih prvih nekoliko albuma nikada više neće zvučati tako snažno kao nekada. Ono što je indikativno u ovoj situaciji jest kako čin U2-a pokazuje koliko je abortivni mentalitet (isticanje vlastitog komfora nad potrebama drugih) duboko prožeo suvremenu popularnu kulturu i koliko je teško tome se oduprijeti.

Već spomenuti John Waters u svojem je tekstu U2 proglasio „izdajnicima“. Ali, ne toliko izdajnicima kršćanstva koje su nekada deklarirali, nego izdajnicima „rock and rolla“ koji bi trebao, tvrdi Waters, biti na stranih nerođenih – toga roblja suvremenog vremena. Irski novinar, naravno, primjećuje kako je rock već odavno izgubio svoja „slobodarska“ nadahnuća kao nastavak crnačkog bluesa, glazbe obespravljenih, te kako ga je seksualna revolucija hipijevskih vremena potopila u hedonizmu i oduzela mu svaku istinsku subverzivnost.

Vremena se mijenjaju i to brzo i uglavnom nagore. Evo primjera: U2 i drugi rock izvođači su još tamo sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća podupirali plemenite ciljeve Amnesty Internationala kojemu je glavni fokus tada bio na političkim zatvorenicima iza Željezne zavjese. Amnesty International, organizacija koju su nekada vodili katolici, danas se uglavnom bavi, kako se to kaže, „reproduktivnim zdravljem žena“ što će reći, lobiranjem za ubijanje nerođenih i svi katolici koji drže do svoje vjere su je napustili. A U2 podržavaju abortus. Znakovi vremena?

Ako imate nekakvih ambicija u onome što se danas zove industrija zabave, a pri tome ste pro-life, sigurno vam neće biti lako iste te ambicije ostvariti (recimo, Jim Caviezel ima puno toga za reći o tome). Tako je i u glazbenoj industriji, pa i rock and rollu. Ima li, međutim, unutar toga jednoobraznog odnosa snaga ipak prostora za one koji su spremni za istinsko buntovništvo, borbu za prava onih najobespravljenijih danas, a to su upravo oni kojima se negira ono temeljno pravo – pravo na život?

Pitanje je to koje će uskoro biti aktualno i u Hrvatskoj, jer možemo biti sasvim sigurni kako će u raspravi koja nas zasigurno čeka oko novog zakona o abortusu neka imena rock scene istupiti za ono što nazivaju „pravom na izbor“. Hoće li, međutim, u toj demokratskoj raspravi biti i onih s te scene koji će istupiti za pravo nerođenih ili je hrvatski rock postao doista beznadno uniformiran i svjetonazorski predvidljiv?

Američki glazbenik Henry Rollins, čovjek koji na tamošnjoj sceni ima, kako se to već opisuje, „kultni status“, prije pet godina je napisao uvodnik za jedne američke novine u kojemu je zastupao ideju homoseksualnih brakova, pa je ustvrdio: „Gay brakovi su punk rock.“

Budući da je punk ipak uvijek izmicao nekoj čvrstoj definiciji, ja ću sebi dopustiti da istaknem one njegove osobine koje su mnogi od nas smatrali najprivlačnijima. A to su – nekonformizam, beskompromisno zauzimanje za one obespravljene i spremnost da se ide „protiv struje“ u obrani vlastitih načela.

Imajući upravo to na umu, parafrazirat ću Rollinsa:

Borba za nerođene je punk rock.

Goran Andrijanić | Bitno.net