Pokušavati glumiti Boga

“Dobro mjesto” usmjerena je na skupinu od šest likova, četiri ljudska bića koja su nedavno umrla: nadnaravnog “arhitekta” Michaela, kojeg glumi Ted Danson, i umjetnu pomoćnicu imenom Janet. Tijekom dvije od četiri sezone, ili Michael ili neka kombinacija Michaela i ljudskih likova i Janet pokušava glumiti Boga “projektirajući” mjesto zagrobnog života kako bi natjerali određene ljude, nesvjesne svoje situacije, da učine određene stvari. U prvoj sezoni, na primjer, Michael, za kojeg saznajemo da je demon, izmišlja “Dobro mjesto”, zapravo neku vrstu pakla predstavljenog kao raj, kako bi psihički mučio četvero ljudi za koje mu je dopušteno da ih muči. Michaelu to ne uspije, a ljudi shvate da nisu na pravom dobrom mjestu, već da ih Michael muči. Michael može resetirati njihova sjećanja, ponovno “namjestiti postavke” svojega “Dobroga mjesta”, i u drugoj sezoni pokušati ponovno. Unatoč svim svojim naporima, Michael nijednom ne uspije. Unatoč tome što je vječno biće koje zna sve o četiri ljudske osobe koje muči, Michael ih ne može natjerati da učine ono što on želi. Umjesto toga, unatoč svim Michaelovim nadnaravnim naporima, ljudi se na kraju zbliže i postanu kreposnije inačice samih sebe.

Kasnije, u posljednjoj sezoni, ljudi i Michael, koji se tu okanio svojega zla, pokušavaju učiniti nešto slično. U nastojanju da pokažu drugim nadnaravnim bićima da se ljudi stvarno mogu poboljšati ako im se omoguće prave okolnosti, oni naprave još jedno “Dobro mjesto” i dobivaju četiri čovjeka da na njima rade. Ovoga puta, umjesto da ih muče, ljudi, Michael i Janet pokušavaju olakšati moralni rast kod svakoga od četiri lika. Ovoga puta uspiju, ali tek nakon što preuzmu velike rizike i nekoliko puta budu veoma blizu neuspjeha. Vjerujem da nam ove dvije sezone mogu pokazati važnu istinu o Božjem znanju – kako se ono odnosi na ljudsku slobodnu volju – što je staro pitanje.

Božje znanje o slobodnoj volji

Serija, posebno dvije gore opisane sezone, izvrsna je ilustracija toga koliko je teško u potpunosti predvidjeti postupke slobodnih stvorenja. Unatoč tome što znaju gotovo sve o svim ljudima uključenima u situaciju, ni četiri ljudska bića ni Michael — unatoč tome što je vječno i vrlo inteligentno biće — ne mogu savršeno predvidjeti kako će se ti ljudi ponašati. Dakle, ne mogu nepogrešivo urediti svjetove u koje postavljaju te ljude kako bi postigli svoje ciljeve. Michael, sa svoje strane, doslovce stotine puta zakazuje natjerati četiri ljudska bića s početka stvari da psihički unište jedno drugo. I dok na kraju u četvrtoj sezoni u tome uspije, takav uspjeh nipošto nije bio zajamčen, a nepredvidivi odabiri nekih od ljudi uhvatili su Michaela i njegove ljudske partnere nespremne.

U jednoj epizodi Eleanor, glavni lik (glumi ju Kristin Bell), čak pokušava dokazati Michaelu da su sve ljudske odluke krajnje određene i da je slobodna volja obična iluzija. Michaelovo pobijanje toga je pozivanje na ono što je gore opisano — naime, njegovu potpunu nesposobnost da predvidi njezine postupke unatoč tome što zna sve o njoj. Michaelov odgovor, koji u konačnici uvjeri Eleanor, potiče na daljnja pitanja: da je on mogao predvidjeti njezine odluke, bi li to bio dokaz da ona nije slobodna?

Prema nekim suvremenim kršćanskim teolozima, situacija s kojom su se Mihael i ljudi suočili nije toliko drugačija kod Boga. Takozvani “otvoreni teisti” poriču da Bog ima iscrpno predznanje o budućim djelima slobodnih stvorenja upravo iz gorespomenutoga razloga — naime, da je istinski slobodne činove nemoguće predvidjeti. Otvoreni teizam ograničen je na protestantske krugove, no poznati se katolički filozof Alasdair MacIntyre u prošlogodišnjem predavanju u Notre-Dameu opasno približio istoj poziciji, izazvavši popriličnu kontroverziju. Može biti lako odbaciti otvoreni teizam kao jednostavno heterodoksan, no nije lako pružiti čvrst alternativni pogled koji jasno artikulira kako Bog zna slobodne odabire stvorenja čak i prije nego što se oni dogode, a da time ne ograničava ljudima slobodan odabir.

Taj je problem posebno mučio srednjovjekovne katoličke teologe koji su iznimno cijenili Aristotela. On u svojemu djelu “O tumačenju” tvrdi da budućim kontingentnim tvrdnjama poput tvrdnji o tome što će slobodna stvorenja učiniti jednostavno nedostaje vrijednost istinitosti — to jest, nisu niti istinite niti lažne. Čini se da Aristotelovo gledište daje prednost otvorenom teizmu, pokazujući da je nemoguće da Bog unaprijed zna buduće slobodne činove ljudi. Srednjovjekovni su katolički teolozi predlagali načine za pomirenje Aristotelova gledišta s božanskim znanjem unaprijed, takvi pokušaji nisu uvijek bili zadovoljavajući. Tek se u šesnaestome stoljeću pojavilo intrigantno rješenje ovog problema.

Znanje u sredini

Katolički mislilac koji je pokušao dati takvo objašnjenje bio je španjolski isusovac iz šesnaestog stoljeća Luis Molina. Molina, čiji je rad na ovoj temi pohvalio biskup Barron, predložio je novu teoriju, u kojoj tvrdi da Bog, prije svoje odluke o stvaranju svijeta, unutar sebe zna kako bi sva slobodna stvorenja koja će stvoriti djelovala kada bi bila stavljena u ovu ili onu okolnost. Molina je to znanje nazvao “znanjem u sredini” (lat. scientia media), budući da se ono nalazilo “u sredini”, između Božjeg prirodnog znanja o samom sebi i njegova slobodnog znanja o stvorenom svijetu. Sa znanjem u sredini, kada Bog odluči stvoriti svijet, on točno zna kako urediti svijet tako da slobodna stvorenja koja stvara postignu ciljeve koje on želi. Za razliku od znanja likova u seriji, ovo znanje je nepogrešivo. Bog savršeno zna što bi svako moguće stvorenje učinilo u svim mogućim okolnostima. On ne mora nagađati niti riskirati, već samo smjestiti stvorenja u okolnosti koje on odabere, a oni će slobodno činiti baš onako kako je on znao da će činiti u svojemu znanju u sredini.

“Dobro mjesto”, dakle, nudi dobru ilustraciju temeljne razlike između Boga i njegovih stvorenja. Ljudska bića mogu znati neke istine o tome što bi ljudi učinili u ovim ili onim okolnostima, no naše je znanje samo probabilističko, a ne izvjesno. Stoga je svaki naš pokušaj da takvo znanje iskoristimo u svoju korist sam po sebi riskantan budući da naša uvjerenja o tome što bi ljudi učinili mogu biti pogrešna. Slično tomu, Bog otvorenog teizma mora riskirati i kockati se na temelju svoga nepotpunog znanja kako bi postigao svoje ciljeve. Takav Bog — iako je možda daleko mudriji od bilo kojeg lika u seriji — u biti je još uvijek u istoj nevolji u kojoj su ljudi, kada pokušava predvidjeti slobodne odabire. Suprotno tome, u svom beskrajnom poznavanju sebe Bog poznaje našu slobodu savršenije od nas samih.

S takvim znanjem Bog svakoga od nas zna privući k sebi. Ne trebamo se bojati nikakve njegove pogreške, bilo kakvog propusta ili bilo kakve mane. Uz Božje znanje u sredini Njegova je sposobnost da svijet uredi prema svojim ciljevima sigurna. Tako možemo uobičajenu rečenicu promijeniti i reći: “Hvala Bogu na Božjem znanju!”

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.