Nedavno je u medijima planula velika i moćna vijest da su hrvatski liječnici u devet dana transplantirali devet organa. To je uistinu velik uspjeh.

Baš neko vrijeme prije toga, jedna draga osoba javila mi je da molimo za dječaka blizanca koji je zbog nadutog trbuha punog vode krenuo prema jednog zagrebačkoj bolnici. Na neki poseban način osjećala sam se uključena u ovaj događaj i u život ove obitelji te sam razmišljala o tome i molila s njima i za njih. Njegova je situacija i dijagnoza završila tako da mu je bilo potrebno novo srce da bi mogao dalje živjeti.

U njihovu je životu potom uslijedilo mnogo čudesa; u kratkom su roku došli do jednog lijeka iz Pariza, kao i naposljetku do novog srca koje je dječaku uspješno transplantirano.

Ni njegovu bratu blizancu nije bilo lagano razdoblje bez brata, koji je dugo ležao u bolnici i bez majke, koja je bila uz njega. U jednom od teških dana, majka i otac otišli su do Međugorja, posvetili dječake Mariji i vratili se u istom danu. Nakon cijele agonije, ubrzo je i drugi blizanac hospitaliziran s istom dijagnozom: i njemu je bilo potrebno novo srce! Šok za šokom.

Transplantacije srca zahtjevne su operacije i trebaju se odraditi u četiri sata. Simbolično, baš na blagdan Bezgrješnog začeća, i drugom je bratu blizancu započela operacija presađivanja novoga srca. Medicina se digla na noge, liječnici iz mnogih dalekih zemalja zainteresirali su se za ovaj slučaj: kako je moguće i koliko li je neobično da su u tako kratkom vremenu obojici, do tada zdravoj, braći blizancima trebala nova srca. Njihov je slučaj bio uistinu nevjerojatan.

Kroz to razdoblje, prateći što se događa, uvidjela sam da ovaj događaj, već sada, i drugima i meni dotiče vlastito srce. No kao majka, često sam, osim o blizancima, razmišljala o njihovoj majci: kako je njezino srce to preživjelo, što ju je nosilo i guralo, od kuda je crpila nadu, o čemu je razgovarala sa svojim sinovima tijekom višetjednih boravaka u bolničkim krevetima? Što je govorila jednom, potom i drugom bratu? Što je onoga hladnoga dana rekla Gospi u Međugorju? Kako je njezino srce kucalo dok su vadili i mijenjali srca njezinih sinova? Poželjela sam joj se javiti i – dobila njezin odgovor u obliku malog pisma:

„Na ovakve situacije ne pripremi te nijedan tečaj, ni priručnik, ni knjiga. Nije to teorija, nego život. I da je riječ o jednom, puno je i previše, a kamoli dvojici. U cijeloj ovoj situaciji ‘nametnuo se’ Padre Pio. Molila sam ga za ozdravljenje, molila su ga i njih dvojica, suprug, mnogima smo proslijedili molitvu. Osjetili smo da nas molitva mnogih nosi i daje snagu. To su neopisive tajne koje se jednostavno dogode. Nastupi vrijeme kada ti se čini da više ne možeš nositi sve to i pitaš se zašto moja djeca. Kada je naizgled ponestalo snage, otišli smo, suprug, najstariji sin i ja u Međugorje, u jednom danu. Je li to bila ludost ili vjera, Bog jedini zna. Ondje sam Majci Božjoj i Bogu predala svoju djecu i rekla im: ‘U Vaše ruke, vi vodite i napravite što je najbolje za njih.’ Tu se nešto ‘prelomilo’, dogodila se vjera?! Na dan transplantacije i jednog i drugog blizanca (prvi transplantiran u mjesečnoj devetnici Mariji Pomoćnici, a drugi na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije) molila sam Gospu, kao majka majku, da ostanu živi. Bila sam jaka zahvaljujući njima, jer sam ih gledala kako sve to hrabro podnose i jer sam znala da im trebam i da moram biti uz njih koliko god teško bilo. Sve su znali, sve su razumjeli i u sve su bili upućeni, sve što im se događalo. Bilo je teško, ponekad preteško, ali zajedno smo bili jači. Zajedno smo se smijali, plakali, ljutili ponekad i na, kako smo ga u šali nazvali ‘gospodina Padre Pija’ što se malo ne pokrene, ali tada bismo osjetili da nas nosi i održava snaga molitve mnogih, mnogih molitelja, osjetili smo da Bog sve vodi, da je Marija uistinu nježna i brižna majka koja čuje srca svoje djece i uslišava ih i da Padre Pio ima svoj trenutak uslišanja. Majčino srce jednostavno zna i u neizvjesnosti koju i dalje živimo jer se ne zna uzrok njihova stanja, ali ono što znamo jest to da ćemo do kraja života biti zahvalni za dva srca koja i dalje kucaju u našoj djeci.”

Majčino srce je kao velika katedrala koja može mnogo ponijeti i mnogo dati dalje te ti se čini da bi se mogao pred njom pokloniti. U jednim od trenutaka kada je magnezij, toliko potreban ljudskom tijelu i srcu, ovim dječacima počeo opadati, liječnici nisu mogli naći način kako ga podići i koju terapiju dati. No majčino srce je moglo. Njihova majka je providonosno uspjela pronaći način kako i u kojoj kombinaciji unositi im magnezij, na što su liječnici samo priznali da oni nisu uspjeli, ali neka ona nastavi tako i dalje.

Misli me vraćaju na našeg dobrog profesora Tomislava Ivančića. Kad sam bila djevojčica od desetak godina, sjećam se jednog njegova seminara u jednoj dvorani u kojoj sam bila sa svojom majkom. Između ostaloga, pričao je priču o ljubavi jedne majke koja se sa svojim djetetom našla u razrušenim zgradama nakon jakog potresa. Jedva su preživjeli i ne znam jesu li se mogli puno micati. Gledajući svoje dijete, ona je bila spremna učiniti nemoguće stvari da bi djetetu pribavila koju kap vode da preživi. Druga situacija bila je moje osobno iskustvo. Jednom prilikom odvezla sam djecu na Sljeme na sanjkanje. Bilo je jako sklisko. Ne uočivši zaleđeni dio, nakon što sam parkirala na laganoj nizbrdici, auto je počeo kliziti. Kad sam izišla da izvadim stvari iz prtljažnika, auto je počeo kliziti u stranu prema djetetu koje je bilo vani. Sjećam se da sam instinktivno krenula ispred auta kako bih ga pokušala zadržati, i ne razmišljajući da je više puta teži od mene.

Je li to snaga ljubavi koja jedina može objasniti sve, kako je jednom rekao Ivan Pavao II., ili nešto drugo, uvijek će biti pitanje za promišljanje. Jer što je ovaj život, rekao bi Propovjednik, ili u ovom kontekstu tjelesno srce; danas jesi, sutra nisi. No ljubav je ona koja pokreće planine, pomiče svjetove. Ljubav je Božja razlivena u srcima vašim, viče i sveti Pavao. Kako god, ovi su dječaci imali priliku vidjeti velika srca i veliku ljubav.

Završila bih rečenicom pokojnog pape Benedikta XVI.: „Ljubav, ona je ili jača od smrti ili nije ljubav. Ako se u Kristu pokazala jačom od smrti, pokazala se zato što je bila ljubav za druge.“