‘Moj svijet’ i ‘Metal’ – dvije domaće jazz zbirke koje odišu radošću glazbenog stvaranja

Lela Kaplowitz – “Moj svijet” (Intek Music, 2024.)

Zrinka Barić i Goran Jurić (i Borna Šercar) – “Metal” (samostalno izdanje, 2024.)

Pišući prije dvije godine o njezinom tada aktualnom albumu “Zamisli“, glazbu koju sa svojim suradnicima stvara jazz-pjevačica Lela Kaplowitz doživio sam kao čistu manifestaciju radosti muziciranja. Taj dojam pojačavao se svakom novom notom, svakim stihom otpjevanim njezinim razigranim, cijelom paletom od ijadu koluri obojenim vokalom, a njegova jazzerska ladica kao da se sve više otvarala ne bi li se posve otvorila ne samo susjedskim žanrovskim ladicama, već i cijeloj, najširoj glazbenoj obitelji koju je tom svojom radošću i grlila i definicijski je sažimala. Jazz, doduše, sam po sebi uistinu na poseban način nudi taj prostor, tu kreativnu slobodu i širinu da se glazbom oduševljen umjetnik razmaše u punini svoga talenta, da tu radost koju nužno nosi u srži svoje kreativnosti prenese na najneposredniji, najprepoznatljiviji način. Zato ću prigodu izlaska novog Lelinog albuma, dakle, nove manifestacije njezinog neodoljivog entuzijazma, “pojačati” još jednim aktualnim izdanjem iz okrilja domaćeg jazza, a koji također podcrtava – naravno, na svoj specifičan način – taj radosni aspekt kreativnosti koji bi trebao biti pogonsko gorivo svake ljepoti i svojim ishodištima okrenute glazbe.

No, počnimo s Lelom Kaplowitz, koja nam je pred kraj prošle godine ponudila novu glazbenu zbirku kojom u ključu jazza naprosto slavi glazbu općenito. I dok je spomenuti, tri godine stariji album “Zamisli” donio interpretaciju novijih i nekih starijih klasika naše glazbene kužine, “Moj svijet” nam predstavlja i autorsko izdanje ove sjajne glazbenice, na kojem u stihu i lepršavoj izvedbi, u lakoći glazbenih koraka kojima se kreće između žanrova, zaista, pjesmom za pjesmom, pokušava opisati taj svijet iz naslova – njezin svijet – koji jest određen posvojnom zamjenicom, ali koji je otvoren poput knjige iznesene na vjetar. Otvoren da u njemu ne samo prepoznajemo i svoje svjetove, već uviđamo koliko su ti svjetovi zapravo jedno zajedničko, svima nam darovano bogatstvo života…

Bogatstvo življenja ovdje opisano kao poligon za kreativnost, jedan konkretni kreativni nagon hranjen oduševljenjem kojeg potpiruje upravo glazba sa svojim temeljnim postulatima i beskrajnim mogućnostima. “Moj svijet” jest osobni iskaz jedne glazbenice stasale u obitelji jazza, intimni dnevnik o pogledu na svijet i življenju u tom svijetu punim plućima, ali način na koji te crtice, ti zapisi jedne kreativne duše dolaze i ulaze u uho slušatelja, usprkos svojim jasnim, gotovo učiteljskim jezikom, ni u jednom se trenutku ne doimaju kao kakva self-help receptura; na slobodnom toku glazbe koja ih prati, ovi zapisi nam se nude kao čista poezija oslobođena diktata forme, kao ponuđeno zrcalo u kojem možemo u tuđim riječima i dojmovima ogledati vlastite čežnje i nadanja.

Lela Kaplowitz – Moj svijet

Na “mjestu gdje počinje inspiracija” (u istoimenoj otvarajućoj pjesmi) počinje, zapravo, ljubav, čime Lela Kaplowitz jasno definira osnovne nutrijente svoje poetike i života samog. Odatle i izvire ta radost koja joj hrani i u svakoj novoj noti definira stvaralaštvo, što savršeno dočarava glazba sastava koji već dugo s njom stvara i diše. Njezina uža glazbena obitelj – gitarist Elvis Penava, bubnjar Janko Novoselić, saksofonist Mario Bočić, Zvonimir Šestak na kontrabasu i klavijaturist, ali i producent i aranžer Joe Kaplowitz – nevjerojatnom lakoćom sviranja na najljepši mogući način podupire Leline osnovne poruke i raspoloženje, gotovo dječje oduševljenje kroz koje diše i pjeva, gleda i stvara, razmišlja i sluša. Kad u “Makni se sebi s puta” odašilje taj poziv iz samog naslova, ona misli na prepreke i oholosti kojima sami sebi priječimo uživanje “u radosti bivanja”. “Spoji se s mudrošću života i promatraj”, poručuje Lela Kaplowitz, pa malo kasnije dodaje: “Pusti Providnosti da odradi”, čime, lomeći i metriku stiha i ograničenja koja nam (p)ostavlja samome sebi prepušten ego, bez imalo stilskog ukrašavanja naziva stvari pravim imenima. A album sav titra u tom suzvučju…

Zato je bilo neminovno da ritam i zvuk dobiju svaki svoju pjesmu. Doslovce, jer “Ritam” i “Zvuk” su mali elaborati, ali nepretenciozni u svojoj glazbenoj lakoći koliko jasni u svojim bojama i tonalitetima. Naravno, glazba čini žbuku koja daje ključni ton – bossa nova u slučaju “Ritma”; eksperimentalne, ambijentalne teksture koje jasno korespondiraju s postulatima “Zvuka” – čime u dvije pjesme dobivamo svojevrstan sukus glazbenog svijeta koji ih je iznjedrio. I baš kao što “Idila” kroz brižno opisan krajolik prenosi zanos duše i svojim latino ugođajem naglašava egzotiku boja koje se pritom nameću, a suradnje s Željkom Veverec (“Zaslužujem”) i Dragom Diklićem (“Glavni lik usporenog filma”) ocrtavaju širi obiteljski aspekt stvaralaštva, tako “Hvala” u lepršavo laganom ritmu prenosi ono ključno što na početku tražena mudrost donosi kao logičan slijed – zahvalnost. Zahvalnost “na ljepoti kojom sam okružena, koju vidim s oba oka sklopljena”, na, dakle, svemu što joj je dano u punoj slobodi, a što je spremna prigrliti s punim osjećajem odgovornosti. Što joj je omogućilo voljeti, čemu je posvetila završni recital “Sve jedno je”, u kojem je jasno i iskreno mogla reći da “za sve što postoji u mom srcu postoji mjesto”. I to je polazište na koje na samom kraju albuma podsjeća prvenstveno sebe – pa onda i nas – tako da je stalno može vraćati na onaj početak, na “mjesto gdje počinje inspiracija”.

S druge strane, čak nešto ranije, još sredinom prošle godine, vrlo zanimljiv album izdali su Zrinka Barić i Goran Jurić, dvoje sjajnih glazbenika i entuzijasta iz Beloga Manastira. “Metal”, naime, kao također primarno jazz album još je jedna glazbena zbirka, zapravo kolaž melodija i ideja, koji svakim svojim taktom zrcali zaigran, radošću muziciranja opijen mladi stvaralački duh. Da, može se činiti kao floskula, ali glazba ovo dvoje prijatelja, sestre i brata po notnom pismu, kajdanka je satkana od priča što se otimaju klasičnoj naraciji i riječima općenito.

Dvojac iz belomanastirske Umjetničke škole – ona s violončelom, on s gitarom  – u međuigri svojih instrumenata, pojačanoj bubnjarskim doprinosom renomiranog i sve prisutnijeg im kolege Borne Šercara, pronašao je pravi jezik kojim takve priče može ispričati. Lomeći melodijsku strukturu koliko god i gdje god je to moguće bez da se gube logika i nit, koristeći jazz tek kao polazište, a onda klasičnu glazbu kao nadogradnju, Zrinka i Goran nanizali su osam skladbi naslovljenih mahom po planetima i satelitima (ili po mitološkim likovima, kako vam je draže ili sugestivnije, s obzirom da su svi nazivi tih nebeskih tijela prisutni i u mitologiji), a koje se pretaču jedna u drugu poput kolaža. Kolaža boja i motiva, raspoloženja i ideja, (pod)žanrova i tonaliteta…

Zrinka Barić i Goran Jurić (i Borna Šercar) – Metal

I dok se sve na određenoj razini može činiti kao improvizacija, nešto nalik stilskim vježbama u osam činova, opetovana slušanja otkrit će nevjerojatnu konciznost i fluid tih njihovih začudnih melodija i jazzerskog štimunga. A to ne bi bilo moguće bez onog polazišnog mi dojma, onog istog koji dijele oba albuma o kojima je ovdje riječ. Radost, dakle, glazbenog stvaranja, ekspresija stvaralačkog entuzijazma kroz note u raskošnom, slobodnom toku ideja na “Metalu” je gotovo opipljiva, kao glavna tema koja se provlači ispod svih slojeva Goranovih gitarskih vezova i sintetičkih premaza te Zrinkinog violončela kojim je, kao kistom po platnu, nanijela ključne nijanse na ukupnom soundscapeu. Uključenje maestra Borne Šercara, koji je cijeloj slici dao dodatnu dinamiku, taj dojam proširuje i u konačnici potvrđuje.

Da zvuk bude još neposredniji, album je snimljen na analognoj opremi, pa već i sam taj podatak sugerira nešto nalik radionici. Ili igraonici u kojoj se potpisnici ovog iznimno vrijednog djela, bez straha da će, kako mi u Dalmaciji to znamo reći, šporkati ruke, u zanosu igraju sa svojim instrumentima i vrpcama u potrazi za najzvonkijim tonovima i bojama. Zrinka Barić i Goran Jurić to su postigli naoko iznimno lako, razumijevajući jedno drugo na razini instinkta, ponudivši nam složenu, slojevitu priču, a ipak nevjerojatno jednostavnu u svojoj konačnoj izvedbi. U svom duhu, u kojem nema mjesta samodopadnim hirovima ili suvišnim naslagama. “Metal” je jazz glazba u svom najfinijem izdanju baš zato što je u pitanju glazba koja svoja žanrovska i stilska počela koristi tek kao lansirnu rampu. Glazba kroz koju se njezini potpisnici – raduju.