Dunije – “Bilo je sada” (Menart, 2024.)

Borna Šercar – “FolkDrum” (Croatia Records, 2024.)

Prije nego što punim plućima udahnemo note nove nam kalendarske godine, nije zgorega još se malo zadržati na glazbi iz godine koju smo ostavili iza sebe, osobito ako smo nekim vrlo vrijednim pjesmaricama propustili pokloniti pozornost. A što se domaće glazbene scene tiče, ispratili smo, rekao bih, jednu izrazito plodnu i kvalitetom bogatu godinu, kojoj su dva albuma o kojima će biti riječ u nadolazećim pasusima dali itekako važne priloge. Pritom, osim samog godišta, zajednički nazivnik svježim zbirkama (super)sastava Dunije i glazbenika-akademika Borne Šercara njihova je zagledanost u glazbenu baštinu…

A da je glazbena baština trajno nepresušno vrelo iz kojeg se toliko toga može ne samo naučiti, već i reinterpretirati i utisnuti u neka nova, suvremena suzvučja i teme, znade svaki iole ozbiljniji umjetnik, od Boba Dylana, koji je na tim relacijama izgradio jedan od najimpresivnijih i trajno aktualnih opusa, do naše Dunje Knebl, koja već desetljećima neumorno od zaborava otima pjesme iz najzabačenijih kantuna narodnih škrinja. Jer glazbena tradicija nije tek sabirnica arhaičnih nota koje ćemo po potrebi izvući na svjetlo dana kako bismo zadivili turiste ili opravdali kakav patriotski atribut, već korijenje iz kojeg je uz sve više ili manje poželjne aditive raslo drveće koje osluškujemo danas i iz čijih pora možemo iščitavati teme i motive, narative i običaje, trendove i jezike povezive s današnjim nam svagdanom i duho(vi)m(a) aktualnog doba. Naravno, ako u te škrinje posežemo u dobroj volji, u suglasju s vlastitim talentima…

Što je ono u što ne treba sumnjati kad su u pitanju dame čija su po dva početna slova imena dala naziv njihovu najnovijem projektu – Dunije. Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić imena su koja govore zvonko sama za sebe, svako sa svojim intenzitetom i tragom ovisno o stažu i metraži djelovanja, ali u sva tri slučaja autentično i entuzijastično. Odgovorno, a zaigrano. Ili zaigrano, a odgovorno, kako vam drago. Već ranije – ne bez razloga – spomenuta Dunja Knebl, kao zaista dobri duh naše tradicijske glazbe, glazbenica koja marljivo traži i nalazi, grebe i skuplja, iznova čita i arheološki brižno reprezentira verse i note zatočene u vremenu (pa i prostoru), tu je kao autoritet, ali ne i autoritativni vođa (baš naprotiv). Nina Romić, prva dama mlađeg krila u tradiciju zagledane scene, odnosno, prava mala institucija (u najljepšem izdanku tog izraza) onog što u hrvatskim okvirima možemo nazvati nezavisnom autorskom glazbom, kao da je pak tek sad posve oslobodila sve svoje notama oblikovane potencijale (tako divno elaborirane na nedavnom samostalnom albumu “Jezero”). A Jelena Galić, svestrana mlada glazbenica koja je svojim žicama i glasnicama obogatila glazbu čak nekoliko bendova, doima se savršenom nadopunom, a istodobno i potpuno ravnopravnim, neodvojivim sastojkom ove najnovije glazbene delikatese. Zajedno, ove tri prekrasne dame sastavile su zbirku koju ćete teško zaboraviti i nakon samo jednog slušanja.

Iza inteligentno osmišljenog naslova “Bilo je sada” krije se, naime, četrnaest narodnih pjesama koje će vam govoriti i o narodu i o vremenu, o duhovima i opipljivim ljudima, jezikom minuloga vremena, a svježinom suvremenosti. Takav balans ova zbirka ne duguje samo svojim potpisnicama, koje su vremešnim materijalima pristupile čista srca i u službi talenta svjesnog svojih ishodišta, kreativno a ne tek preslikavajući, već i izboru pjesama koje govore itekako otvoreno i odvažno, često i okrutno, jasno korelirajući sa sadašnjošću. Posuđene mahom iz najsjevernijih dijelova Hrvatske, pjesme su ovo koje pripovijedaju prije svega o ženama. Govore glasovima koji u svoje vrijeme nisu imali svoj kanal, a koji su ipak ostali zabilježeni u ovim nerijetko potresnim, okrutnim pripovijestima. Govore o sudbinama iznevjerenih i ostavljenih, zlostavljanih i zapostavljanih, omalovažavanih i u tragedije gurnutih supruga i majki, kćeri i sestara. Narodski britko (“Čula jesam”, “Pozdravi iz Amerike”), suptilno tužno (“Tuge moje tuge”), ispotiha prkosno (“Čija je ono ruža?”, “Črešnje višnje”), pa i u brutalnim, krvavim raspletima kakvih se ne bi posramio ni Nick Cave u svojim “baladama o ubojstvima”, dobrim dijelom inspiriranima također narodnim pjesmaricama (“Mila je dragoga”, “Šetala se Ivanova Ljuba”).

No sagledavati “Bilo je sada” u feminističkom ključu bilo bi tendenciozno reduciranje: u pitanju je višeslojan album koji niti maše stjegovima niti se zadovoljava brzopoteznim naljepnicama. Otpjevan predivno ugođenim Dunjinim, Nininim i Jeleninim vokalima bez i najmanjeg manirizma, zavijen glazbom taman toliko minimalističnom da ne poremeti savršeno satkan dijalog s poviješću (pri čemu svakako treba spomenuti producentsku ulogu Silvija Bočića), album je to koji svakodnevicu minulih vremena prenosi u današnjicu te vas poziva da tražite poveznice. I pritom to ne čini tako da vam buči na uho ili vas pozerski zasipa parolama, već naprosto žubori ljepotom svojih nota i životnošću svojih stihova prepisanih iz nečijih zaboravljenih dnevnika. Baštineći i one najbolnije, najživotnije i najmanje uvijene narodne priče da bi im dale prostor u modernijem, urbanijem, ali ne nužno i pravičnijem ili boljem vremenu, Jelena, Nina i Dunja kao da su uistinu bilo ondje i u onome dobu pa se vratile tu kao autentični pripovjedači. Baš zato “Bilo je sada” i zvuči upravo tako kako nam taj naslov poručuje.

Borna Šercar je još jedno ime koje se ponosno stavilo u službu revitalizacije tradicijske glazbe, o čemu ste prije tri godine, povodom sjajnog albuma “Untamed”, mogli čitati i u ovoj kolumni. Priznati bubnjar i udaraljkaš, skladatelj, slikar i profesor svoj je glazbeni talent i radost muziciranja utkao u brojne opuse, od Josipe Lisac, Olivera, Boška Petrovića i Arsena Dedića do sastava poput Hrvatskog baroknog ansambla ili rada na filmu (kao na, primjerice, animiranom uratku “Kyrie Eleison”, nagrađenom za promicanje etičkih vrijednosti od strane tjednika Glas koncila), no sve je prisutniji upravo svojim potpisom. Najnoviji njegov album, baš poput prethodnoga s Jazzianom Croaticom, poseže izravno u našu glazbenu baštinu te nam je oživljava u posve svježem, razigranom ruhu.

“FolkDrum” je tako potpisao baš svojim imenom, kao samostalni projekt, no naravno da je na njemu okupio i probrano društvo, štoviše, vrlo brojno i šaroliko, cijeli niz glazbenika spremnih i raspoloženih da pripomognu u kreaciji jednog ovako bogatog materijala. A ono po čemu je ovaj album bogat i čime odiše, odvažan je spoj tradicije i modernih receptura, dakle, inače vrlo sklizak teren kakav je mnoge pomeo u patetiku i(li) pretencioznost, nerijetko i prenemaganje. No Šercar, te ženski vokalni anambl Harpije (u većini pjesama), sveprisutni Toni Starešinić (“Baranjska suza”), gitarist i producent Alen Dović (“Save vode”), američki saksofonist Chase Baird (“Tajna ljubav”), oboistica Jelena Ilčić i multiinstrumentalist Mihael Kvorka (“Juro”), flautist Dani Bošnjak i basist Robert Vrbančić (“Dojdi dragi”), Josipa Lisac (“Make Up”), violinist Marko First (“Konavoska stapalica”) i trubač Antonio Geček (“Sunny Field”) u svakoj dionici “FolkDruma” funkcioniraju kao savršeno podmazan mehanizam. I namjerno spominjem mehanizam, jer zbirka je ovo koja zbori prije svega ritmom, bubnjanjem (kako, uostalom, i naslov sugerira) u kojem ima i elektronike (kako su nas naviknuli još Lado Electro), što i nije velika novina, koliko je to ovdje posloženo u predivan, zaigran mozaik.

Međuigra instrumenata, za kojima su očito ne samo prekaljeni profesionalci, već i očito pravi entuzijasti, i divnih vokala Kristine, Klare, Jane, Ine i Tee iz Harpija, stalne vibracije kojima se prošlost oživljava u fino korespondirajućim suvremenim aranžmanima te snažna autorska os u potpisnikovoj figuri pred sam su istek prošle godine od “FolkDrum” učinile jedan od najodvažnijih, ali i najimpresivnijih albuma u ionako impresivnoj godini na hrvatskoj glazbenoj sceni.