Nedavno je izašao treći film iz serijala Knives Out, naslovljen Wake Up Dead Man. Kad sam ga odlučio pogledati, nisam očekivao da će ovaj klasični whodunit krimić u stilu Agathe Christie donijeti meni najljepši prikaz svećenika u nekom fiktivnom filmskom djelu i da će mi dati poticaj za vlastito svećeničko poslanje.

Jedna naizgled sporedna i svakodnevna scena u sredini nenadano preokreće cijeli film (slijedi blagi spoiler). Osumnjičeni svećenik o. Jud i slavni detektiv Benoit Blanc napokon su došli do važnoga traga koji bi mogao osloboditi svećenika optužbe za ubojstvo. Usred napete atmosfere pojavljuje se lik naporne i brbljave žene koja kao da ne može prestati govoriti. Kad sam već, gledajući to i dijeleći frustraciju glavnih likova, poželio uzeti daljinski i premotati scenu, odjednom je nastupila tišina, a žena je teškim glasom progovorila: „Oče, možete li se pomoliti za mene?” U tom je trenu lice o. Juda, u krupnom planu, promijenilo izraz iz „nemam ja vremena za ovo” u „ovo je važnije”. Tada se sjetio da je poslanje svećenika donositi Božje milosrđe drugima, pa i pod cijenu vlastite sigurnosti. Prekinuo je proces dokazivanja svoje nevinosti (iako je to značilo da će vjerojatno biti uhićen) i potpuno se posvetio osobi koju je u tom trenutku trebalo utješiti.

Brojni filmovi prikazuju heroje koji riskiraju svoj život kako bi spasili tuđi. Veličina žrtve o. Juda sastoji se u tome što riskira sve zbog nečega što djeluje krajnje nebitno u usporedbi s njegovim zaista velikim problemom. No, nije li Krist učinio isto? Ne čine li se svi ljudski životi malenima i nebitnima u usporedbi s Njegovim? Poslanje svećenika nije upuštati se u igrice ovoga svijeta (detektiv Blanc svoj rad uspoređuje s igrom) ili brinuti samo o vlastitom preživljavanju, nego donositi Kristovo milosrđe onima koje mu Bog pošalje.

Autor serijala Rian Johnson u više je intervjua otkrio da je u ranim dvadesetim godinama bio izrazito angažiran kršćanin, i to u protestantskoj Crkvi evangeličke tradicije. Unatoč tome, poslije je napustio kršćanstvo, a smisao našao u jungovskim arhetipskim tumačenjima svijeta. Ti su utjecaji vidljivi i u ovom filmu, koji obiluje biblijskim simbolima (o njima neću pisati jer bih tako lišio čitatelja zadovoljstva da ih sam otkrije).

Iako je u izradi filma sudjelovao katolički savjetnik – župnik Scott Bailey iz Denvera –  mnogi koji žive stvarnost Crkve primijetit će da neke prakse nisu potpuno vjerno prikazane, primjerice sakrament ispovijedi ili način dodjele crkvenih službi. Ipak je ovdje riječ o zabavnom krimiću u kojem je ugođaj važniji od precizne preslike stvarnosti.

U intervjuima Johnson također navodi da likovi u filmu ‘Wake Up Dead Man’ na neki način predstavljaju različite fragmente njegova vjerskog iskustva. Imajući to na umu, čini mi se da se u sadržaju može iščitati stanovita čežnja za povratkom vjeri. Film završava nedvosmislenim pozivom u crkvu, na svetu misu. Možda je to autorova nenametljiva sugestija kako se njega, a vjerojatno i mnoge druge, može privući natrag: ne promjenom nauka ili strukturnim reformama, već Crkvom/crkvom otvorenih vrata – onom u koju svatko može doći i u njoj naći nesavršena svećenika blaga osmijeha, spremnoga služiti, slušati i udijeliti milosrđe svima, čak i krivcima.

– Još tekstova vlč. Tomislava Šaguda možete pronaći OVDJE.