Današnji filmovi često su skloni pretjeranom objašnjavanju – kao da gledateljima unaprijed propisuju što bi trebali osjećati – dok likove svode na plošne, pojednostavljene arhetipove. Film Train Dreams („Snovi na tračnicama“) u režiji Clinta Bentleyja, koji je nominiran za Oscara za najbolji film, suprotstavlja se tom trendu, odbijajući pripitomiti publiku. Umjesto toga, njegove su scene i likovi prožeti tajnom – ne napetošću tipa „Tko je počinitelj?“, nego dubljim, tišim pitanjima poput: „Zašto sam ovdje?“ i „Što sve ovo uopće znači?“ Rezultat je hipnotičan.

Adaptiran prema noveli Denisa Johnsona iz 2011., Train Dreams čvrsto je ukorijenjen u američkoj književnoj tradiciji 20. stoljeća, točnije u onome što bismo mogli nazvati žanrom „kasnog Zapada“ (1880. – 1960.): pričama prožetima željeznicama, ruralnim gradićima, sezonskim radnicima i prašnjavim, osebujnim lutalicama. Zamislite „mudrost iz radničkih baraka“ koja se dijeli uz vruću, ranu jutarnju kavu iz limenih šalica.

Ova priča pripada istoj književnoj tradiciji kao i A River Runs Through It (“Rijeka sjećanja”), snimljen prema noveli Normana Macleana iz 1976. godine. I Johnson i Maclean bili su sveučilišni profesori književnosti — Maclean je doktorirao na Sveučilištu u Chicagu, gdje je i predavao engleski jezik, dok je Johnson studirao i predavao na Iowa Writers’ Workshop — a njihova se literarna izobrazba osjeća u suzdržanoj, a ipak iznimno lijepoj prozi.

Obje su priče smještene u prvu polovicu 20. stoljeća, na planinski američki Zapad — u Montani i Idahu — među rijeke i željezničke pruge, sječu šuma i težak fizički rad, te muškarce čiji su životi u povijesnom smislu gotovo nevidljivi, ali u duhovnom smislu golemi.

„Na koncu se sve stvari sliju u jedno, i rijeka protječe kroz to“, objašnjava Macleanov pripovjedač, razmišljajući o životu u surovoj Missouli, gdje rijeke, oblikovane ledenjacima, teku preko drevnih stijena. „Ispod stijena su riječi, a neke od tih riječi su njihove“, kaže, misleći na izgubljene odnose. „Progone me vode.“

Ta bi rečenica jednako tako mogla pripadati Robertu Grainieru, samotnom nadničaru i protagonistu Train Dreamsa. Obojicu progone sjećanja, krajolik i gubitak — i obojica na sličan način ostavljaju publiku progonjenom. U oba dijela ambijent nije samo raskošna, prostrana kulisa, nego moralna atmosfera: planine, rijeke i šume nose težinu života koji su kroz njih prošli, tiho i bez zapisa. Muški likovi kamenih lica u obje priče teško govore o osjećajima, no gledatelj jasno osjeća da mnogi tinjaju ispod površine, baš kao što „riječi“ vrebaju ispod stijena u Macleanovoj viziji.

Film priziva u sjećanje i prozu još jedne bivše profesorice Iowa Writers’ Workshopa, Marilynne Robinson. Uistinu, premisa njezina romana Gilead, nagrađenog Pulitzerovom nagradom, gotovo je identična: poput Train Dreamsa, i on je usredotočen na blaga čovjeka rođenog 1880-ih — velečasnog Johna Amesa — koji desetljećima živi uronjen u tiho, cjeloživotno žalovanje zbog ranog gubitka. Ames gubi suprugu i dijete oko 1910., iste godine kada Grainier gubi svoje. Obojica desetljećima nisu u stanju ponovno se oženiti niti uspostaviti nove odnose, ostajući dobrodušni i pronicljivi, ali iznutra promijenjeni, trajno obilježeni gubitkom.

Robinsonin roman Lila nudi još jednu blisku paralelu. Poput Roberta, i Lila izranja iz tajanstvenih početaka bez jasnog podrijetla, provodeći rane godine u vlakovima, lutajući od grada do grada, radeći sezonske poslove i kampirajući u privremenim skloništima s nestalnim zajednicama. A Robinsonin raniji roman Housekeeping, također smješten u gradić u Idahu, izgrađen oko jezera i željezničke pruge, tematski je blizak Train Dreamsu: dijeli isti osjećaj prolaznosti, istu atmosferu borovih šuma te motiv željezničke tragedije kao središnje osi radnje.

U svim tim djelima, koja se većinom odvijaju na američkom Zapadu u razdoblju „kasnog Zapada“, prisutnost gotovo nadilazi zaplet. Priče prenose tiho taloženje dana i neizrečenu zasićenost unutarnjeg života, uz stalni osjećaj da se nešto duboko i neimenovano odvija tik ispod površine.

Tekstualno, velik dio Train Dreamsa priziva i prozu Flannery O’Connor. Premda je O’Connor (također polaznica Iowa Writers’ Workshopa) poznata kao arhetipska spisateljica američkog Juga, a ne planinskog Zapada, gradovi i njihovi stanovnici u kasnijim scenama Train Dreamsa podsjećaju na Wise Blood: ljudi su neobični, traumatizirani, prašnjavi, duhovno iscrpljeni i pomalo luckasti. Kampovi, željeznički gradići i naselja u Train Dreams djeluju privremeno i iznošeno, nastanjeni ljudima koji zapravo nigdje drugdje ne pripadaju — slično Hazel Motesu, lutalici iz Wise Blooda koji živi u automobilu i propovijeda putujući.

Životi u oba djela obojeni su blagom groteskom — bilo da je riječ o šumi koja raste kroz raspadajuće radne čizme pribijene na stablo kao znak preminulog drvosječe, ili o Enochu Emeryju koji krade mumificirano stvorenje iz muzeja i luta ulicama u kostimu gorile. Mnogi ljudi koje Robert susreće djeluju duhovno dezorijentirano i emocionalno neuravnoteženo —usamljene figure koje se kreću svijetom koji nudi malo objašnjenja i još manje postojanosti. Drugi su naprosto ekscentrični, kao da im je „neki vijak popustio“: praznovjerni, blago čudni, kao da ih je svijet istrošio pod neobičnim kutovima. Nose šešire širokih oboda, krivudava sjećanja i društvene promašaje — poput sviranja usne harmonike u pogrešnom trenutku ili maničnog propovijedanja Evanđelja uz skrivanje mutne prošlosti. Lutaju zbunjeni trošnim gradićima s upadljivim neonskim natpisima koji mame slomljene i usamljene da se zabave čudnim zanimacijama.

Sličnost s O’Connor vidljiva je ne samo u atmosferi nego i u moralnoj logici. O’Connor je poznata po konceptu nasilne „akcije milosti“ — trenucima kada stvarnost naglo i nepovratno provali u život lika. Train Dreams dijeli tu logiku. Događaji koji mijenjaju život nastupaju bez sentimentalnosti i bez objašnjenja: nema terapijskog luka, nema emocionalne obrade, jedva da se izvodi kakva pouka. Ostaje tek duboki podsjetnik na to kako stvarnost funkcionira — često okrutno i ravnodušno — uz tihu, suptilnu naznaku da milost i ljepota ipak mogu u njoj opstati.

Pa ipak, film ništa od toga ne objašnjava previše. Robertov je unutarnji život gust, ali verbalno štedljiv — rijetke, presudne rečenice izgovorene su suzdržanom mukom. Mnogo se toga odvija ispod površine, no film poštuje činjenicu da lik to ne može uvijek izreći, bilo zbog tradicionalne muške stoičnosti (kao kod Macleana), nedostatka formalnog obrazovanja (kao kod Lile) ili temperamenta komično nepovjerljivog prema učenosti i apstrakciji (kao kod mnogih likova Flannery O’Connor). U tom smislu, Train Dreams ponovno nalikuje svojim pandanima iz žanra „kasnog Zapada“: likovima čiji su emocionalni svjetovi golemi, ali jezikom uglavnom nedostupni — i čiji su autori majstori u tome da kažu mnogo s vrlo malo riječi.

Na kraju, vrhunac filma ne dolazi kroz radnju, nego kroz perspektivu. Veći dio života Robertov je svijet određen horizontalnim kretanjem. Vlakovi paraju krajolik, od istoka prema zapadu, vezani uz zemlju. Njegovi snovi i noćne more funkcioniraju slično: linearni pokušaji da preradi vlastiti život, a da se od njega nikada ne udalji. No tada, u nečemu što bi se moglo nazvati O’Connorovskom „akcijom milosti“ (premda sretnom), dogodi se nešto neočekivano. Robert, gotovo usput, dobiva poziv da se provoza turističkim zrakoplovom — i uz zbunjeni, blagi smiješak pristaje.

Scena koja slijedi ključna je. Prvi put Robert se više ne kreće svijetom jednodimenzionalno, nego ga promatra odozgo. Njegova se perspektiva pomiče od površinske svakodnevice prema višedimenzionalnom razumijevanju. Prima iskupljujuću vrlinu jasnoće (premda u tajanstvenom, paradoksalnom obliku). I kao što se njegov način putovanja uzdiže iz ravnine u trodimenzionalnost, tako i njegova percepcija prelazi iz vremenskog sna u mistični uvid. Upravo u dvostrukoj poruci drvosječe Arna Peeplesa zadobivaju puno značenje: „Lijepo, zar ne? Baš lijepo.“ Što je lijepo, Arne? „Sve to. Svaki djelić.“ Ne zato što je Robertov život bez boli, nego zato što, gledan odozgo, posjeduje koherentnost koja se iznutra nikada ne bi mogla razabrati.

Bilo bi primamljivo čitati Train Dreams kao posvetu grubom američkom individualizmu — ili, s druge strane, kao zgodnu parabolu o ksenofobiji, imigraciji i radu (osobito u svjetlu aktualnih političkih napetosti). No oba bi čitanja bila odviše reduktivna.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.