Lela Kaplowitz – “Zamisli” (Aquarius Records, 2021.)

Bruno Krajcar & Friends – “Istrian Instrumental Rhapsody” (Aquarius Records, 2022.)

U trenutcima dok ovo pišem, kad je zveckanje oružjem ne tako daleko od istočnih hrvatskih granica preraslo u opću grmljavinu, možda se čini pomalo patetičnim, ako ne istodobno i ironičnim tražiti i nalaziti radost u nečem tako “sporednom” (i mnogima tek usputnom) kao što je to glazba. No, kako sam već ranije pisao, ne samo da je glazba vrlo bitna kao stvaralački čin, već je i njezin potencijal, pa i svojevrsni cilj prenositi, evocirati i buditi radost kao svoj jezik i ponornicu što je natapa; radost kao lijek i kao nasušno potreban pritok nadi, kako god je definirali i kontekstualizirali. A upravo se radost nameće kao temeljni dojam, a time i zajednički nazivnik dvama recentnim albumima proizašlima iz domaće Aquariusove glazbene produkcije.

Jer radost nije tek tema ili radni zadatak. Ona se ne treba nalaziti ni u naslovima ili se nametati u tonalitetima da bi bila upadljiva i, tim više – da se izrazim i svojevrsnim pandemijskim rječnikom – zarazna. Radost izbija na vidjelo prije svega samim činom stvaranja kad je taj isti čin iskren, otvoren (a već time je nužno ispunjen i zahvalnošću) i kad elaborira zaljubljenost svoga potpisnika u samu umjetnost o kojoj je u konkretnom slučaju riječ. A glazba – zvonka radost, kako je netko odavno rekao – možda je i najrječitija od umjetnosti, kao najprodornija, najpitkija i najprisutnija u svakodnevnom nam životu, pa samim time i najutjecajnija, gotovo ispotiha, na svjesnim i podsvjesnim razinama.

Novi albumi vama već, vjerujem, dobro poznatog istarskog glazbenika Brune Krajcara i renomirane jazz pjevačice Lele Kaplowitz nude nam upravo takav pristup i takvu glazbu, svaki na svoj način, a oba bez ikakve pretencioznosti i napadne konceptualnosti, bez ikakva svjesnog jurišanja na kritičarske hvalospjeve i svjetlucave naslovnice, ukupnom minutažom uklopivi u jedan CD. Jezikom, dakle, bezbrižnih, ljubavlju i veseljem topljenih nota koje možda neće mijenjati tokove suvremene glazbe, ali će makar na kratko promijeniti svoga slušatelja.

O Bruni Krajcaru nema, vjerujem, potrebe – bar ne ovdje – trošiti suvišne riječi, koliko god ih ovaj sjajni glazbenik zavrijedio. Pisao sam, naime, o njegovoj glazbi već u dva navrata, pronalazeći u njegovim albumima “Made in Istria” i “Sve će biti dobro” više nego dovoljno razloga za skretanje pozornosti na njih čitateljima zainteresiranima za kvalitetnu i lijepu, radosnu glazbu. Ovaj se neumorni akademski glazbenik, ali i glazbeni urednik, novinar i radijski voditelj iz Pule vrlo brzo nakon predivnog malog albuma “Sve će biti dobro” ponovno okrenuo kulturnoj, odnosno, glazbenoj baštini svoje voljene Istre te nam sada na novom predivnom malom albumu kroz jedanaest instrumentalnih skladbi nudi boje, zvuk i duh nota karakterističnih za ovaj dio hrvatskoga podneblja.

“Istrian Instrumental Rhapsody” možda će na prvu i naslovom i pomalo turističkom naslovnicom sugerirati da je riječ o namjenskom instant proizvodu za štandove, hotelske recepcije i edukacijske tribine, ali sadržaj je ono što odaje daleko vrjedniji potencijal i nit napajanja. Bruno se, uostalom, odavno pokazao i dokazao kao vrsni poznavatelj glazbene tradicije i kao spretni – a pritom nikako i brzopleti – tkalac finih mozaika tradicijskih i suvremeni(ji)h niti, koji će tako na albumu “Istrael” vješto i bez manirizama spojiti jazz, istarsku ljestvicu, pa i elektroniku, a na “Made in Istria”, više manirama zanesenjaka nego kakvog zanatlije, u nekoliko nota približiti Istru i prvake americane Calexico. Za ovu novu prigodu on se opet vratio i od strane UNESCO-a priznatoj istarskoj glazbenoj ljestvici:

“U moru globaliziranih glazbenih repeticija želio sam današnjem čovjeku ovom instrumentalnom kompilacijom podariti arhaičnost i istovremeno svježinu glazbene fuzije različitih žanrova s elementima heksatonske ljestvice koja je iznikla iz istarske netemperirane tradicijske pjesme”, riječi su kojima je Bruno predstavio ono što je htio i uspio prenijeti svojim autorskim skladbama okupljenim na ovom uistinu radosnom albumu. Uz pravo malo mnoštvo suradnika, prijatelja i kolega, od Elvisa Stanića do Vlatka Stefanovskog, od Denisa Razumovića do Edina Karamazova, neovisno o žanrovskom predznaku i prevladavajućem raspoloženju, radost muziciranja i stvaranja ono je što se prometnulo kao nit vodilja i rezultatski zbir.

Jer, bilo da u prvi plan iskače Razumovićev saksofon, bluzerski filigranska gitara makedonskog virtuoza Vlatka Stefanovskog ili pak klasikom obilježene gitare Karlovčana Ane i Viktora Vidovića, u istarskom ključu, a pod sigurnim ravnanjem Brune Krajcara kroz svirački i duhom razigrane skladbe izbijaju zaljubljenost i radost. Zaljubljenost kao i inicijalna iskra i plod stvaralačkog čina te radost kao stanje duha samih aktera, ali i ona prenesena, novonastala vrijednost u kojoj se ogleda sama svrha bilo koje iskrene kreativnosti. Poslušajte samo “Istrian River” (da, sve skladbe u svom naslovu imaju pridjev Istrian), sjetnu skladbu obilježenu lutnjom nadaleko poznatog bosanskohercegovačkog glazbenog virtuoza Edina Karamazova, pa ćete na najjasnijem primjeru osjetiti kako i najmanje vesela melodija u rukama stvaralački radosnih autora i glazbenika može zvučati… pa, radosno.

Zato Krajncarovu istarsku rapsodiju možete slušati kao što čitate slikovnicu, s lakoćom joj, dakle, pronalazeći boje i nijanse i uživajući u zaigranoj ruci njezina potpisnika bez da to od vas zahtijeva bilo kakva predznanja ili napore. Kao što radosna glazba i treba zvučati, zbirka je to koja će vas mijenjati na manje upadljivim razinama da bi istodobno jasno odjekivala kao nešto uistinu potrebno, sagledavali je u kontekstu suvremene hrvatske glazbene scene ili u svom vlastitom mikrosvijetu.

A ako se Bruni radost dogodila, recimo to tako, negdje usput, u samom procesu stvaranja, Leli Kaplowitz je ona u samom začetku nove joj glazbene zbirke bila poput zadane teme. Album “Zamisli”, naime, okuplja pjesme iz domaće pop i rock pjesmarice koje povezuje optimistično ozračje i radosni tonovi, čime se ova nadaleko poznata jazz glazbenica poželjela othrvati pandemijskim i potresima uvjetovanim društvenim poremećajima. I dok se u izboru pjesama nije opterećivala niti se ograničavala razdobljima, žanrovima niti bilo kakvim ladicama, Lela ih je sve ugodila u ključu jazza tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća, snimivši ih na akustičnim instrumentima s bendom uživo u studiju. Upravo u tome i jest čar albuma koji bi bez takvog modusa operandi prije nalikovao kakvoj sklepotini nego uistinu osmišljenoj zbirci.

A Lelina zbirka uistinu jest dobro osmišljena, i to na način da sve skupa djeluje lepršavo baš kao što su to birane pjesme. Bend kojeg čine Lelin suprug Joe na klaviru i tubi, gitarist Elvis Penava, bubnjar Dado Marinković i Zvonimir Šestak za kontrabasom uz još nekoliko gostiju (možda najzanimljivija među njima je Lelina i Joeova kći Lucia, čije stepanje uistinu daje albumu dodatnu draž) postigli su zaista zaraznu atmosferu a da se sve čini tako jednostavno i prirodno, neizmjenjivo. Iako početak sa Stublićevom “Zamisli život u ritmu muzike za ples”, koja je inspirirala i naslov albuma, pomalo ziheraškim pristupom možda i nije reprezentativan primjer svega što Lela Kaplowitz i njezin bend mogu ponuditi, već “Hej, sanjalice” iz svježijeg dijela kajdanke benda Elemental te odmah poslije nje legendarna Metikoševa “O jednoj mladosti” predstavljaju ovdje okupljenu, vedrim raspoloženjem nahranjenu ekipu u punom sjaju, što podrazumijeva vokal koji odlično balansira između ambicioznog i posve opuštenog te instrumentalnu pratnju sposobnu posve reinterpretirati dobro znane melodije bez da i na trenutak odlutaju u manirizam ili pretencioznost.

Da, u koju i čiju god pjesmaricu zagrabila, Lela Kaplowitz pjeva iz ničim opterećenog duha, opušteno, za svoju, ali i za dušu bilo kojeg iole pažljivijeg slušatelja. Svojevrsne himne poput “Kad bi svi” Arsena Dedića i “Neka cijeli ovaj svijet” iz mjuzikla “Jalta, Jalta” neprimjetno prianjaju uz, primjerice, “Uhvati ritam” Parnog valjka, a odlično detektiran dragulj “Sunce” s još uvijek aktualnog, predivnog albuma “Ennui” sastava Pavel potvrđuje se kao instant klasik uz još jednu verziju zimzelene Runjićeve i Oliverove “Vjeruj u ljubav”, bez koje bi ionako bilo teško zamisliti album ovakve tematsko-ugođajne recepture.

No, da ne ostane sve tek na obradama više ili manje poznatih pjesama iz naše popularnoglazbene kužine, za kraj ovog kratkog (ali slatkog) albuma ostavljena su dva autorska priloga: “Imamo sve”, otpjevana s vokalnim triom Gelato Sisters, poziva na zahvalnost na svemu onome što imamo a možda (ili sigurno) dovoljno ne cijenimo ili olako shvaćamo, čime sjajno zaokružuje album, dok je kao posebni dodatak uskočila prpošna “Smoothie himna”, koju je Lela otpjevala s kćerkom Lucijom, a koja je inicijalno nastala u svrhu promicanja zdrave prehrane u pandemijskim vremenima. Time je “Zamisli” dobio i taj presudni, dodatni osobni pečat, koji na svoj način najavljuje ono što Lela Kaplowitz i ne pokušava prikriti – da planira snimiti i nastavak albuma.

No, o tom potom, jer sada je teško ne zadovoljiti se jednim ovako slatkim, nenametljivim i nezahtjevnim te nikako bezgrješnim (ali tim lepršavijim) glazbenim karuselom koji – da – evocira radost ne samo kroz odabir pjesama ili kroz prevladavajući ritam, već kroz cjelokupnu izvedbu i šarm postignut bez namjere ili programa, prirodno, kako to samo vrsni glazbenici i zaljubljenici u note znaju.