Mangroove – “Komad neba” (Aquarius Records, 2025.)

Stvaralačka sloboda i lakoća stvaranja u takvoj slobodi – to su, kao i ovom novom prigodom, i prošli put kad sam pisao o glazbi sastava Mangroove bile terminološke koordinate unutar kojih su mi se množile misli i dojmovi pa posljedično i rečenice, a dojma sam kako se slično događalo i u ranijim sličnim prigodama na nekim drugim internetskim adresama. Jer, da, svoj su komad glazbenog neba supružnici Željka Veverec i Toni Starešinić, zajedno sa srodnim dušama u bendu, nenametljivo ali samouvjereno zaposjeli već pri samom polijetanju, još prije gotovo dva desetljeća, od tada lakim potezima kistom dodavajući nove i nove nijanse svojoj viziji lijepe pop glazbe.

Albumi koji su se nizali od debitantskog “Svijeta za nas” iz 2009. pa sve do preklanjske trijumfalne suradnje s Jazz-orkestrom Hrvatske radiotelevizije, predivnog albuma “Nešto veće od nas”, svjedočili su, naime, ne samo izniman talent svojih protagonista, već i zadivljujuću prozračnost glazbe za koju je ovo društvance glazbenih entuzijasta formulu pronašlo u finim srastanjima jazza i popa, soula i R’n’B-ja, elektronske glazbe i žive, organske svirke. Formulu koja se vrlo lako pri bilo kojem koraku mogla pretvoriti u maniristički davež da za instrumentima i mikrofonom ne stoje manje zanatlije a više zanesenjaci, kreativci koji u svom stvaralaštvu nalaze prije svega prostor slobode i radosti. Upravo je ta opuštenost kakvu omogućuje takav pristup i stvaralačka mašta ono što je albume “Sami” (2015.) i “Srce” (2018.) učinilo pravim pop-draguljima za kakvima suvremena glazbena scena žeđa, a spomenuti “Nešto veće od nas” pretvorilo u trijumf slobodnog stvaralačkog duha.

Ovi glazbenici svoj kreativni žar ne dokazuju samo albumima potpisanima imenom Mangroove: Toni Starešinić je već i golom snagom brojki izuzetan glazbenik u okvirima i širima od Lijepe naše, svoje note u širokom zamahu nudeći kroz jazz-sastav Chui (iako je ovom bendu svođenje samo na domenu jazza zapravo terminološka redukcija), samostalne radove (vrlo zanimljiva “ozvučenja” zapaženog dokumentarnog serijala “Nesreća”) te suradnje s poznatim kolegama poput, primjerice, Josipe Lisac, dok je i Željka nedavno samostalnim prvijencem pokazala kako je i mnogo više od neizostavnog dijela jednog benda, što se u sličnom kontekstu može reći i za angažmane ostatka trenutne postave, Lea Beslaća i Silvija Bočića. Naravno, kao jezgra – prije svega autorska – bračni par Željka i Toni ključan su pokretač, srce i duša benda, a njihova (uz, naravno, ljubavnu) stvaralačko-izvođačka simbioza oplemenjuje sve čega se kao kreativci dotaknu. Taj intimni(ji) karakter njihove glazbe osjetan je ne samo u ljepoti glazbe koju skupa potpisuju, već i u već toliko spominjanoj lakoći stvaranja, odnosno, muziciranja.

Njihov novi album, ovih dana izašli “Komad neba”, dolazi, rekao bih, kao konačna potvrda svega prethodno navedenoga. Ne namjerno, programski, kao da su Mangroove baš tako to poželjeli – ne, zbirka koju su priredili nakon proslave vlastite glazbene čarolije s jazz-orkestrom, nakon što je Chui prešao put od “trećeg kamenčića od Sunca” sve “do zvijezda” i nakon što je Željka kao Je Veux već prvim samostalnim korakom postala diva a da na to nije ni ciljala, sama od sebe, lakoćom radosna duha (da, da, opet tom toliko spominjanom lakoćom) odmotala se kao još jedna najbolja dosad, veličanstvena i samozatajna, raskošna i intimistična, plod stvaralačke zrelosti, ali i glazbena fešta, djelo krojeno – kao kod najvećih filmskih meštara – nevidljivom redateljskom rukom.

Uvod s nježnim prebiranjem po klavirskim tipkama u “Tu smo”, na kojeg se nadovezuje Željkin kristalno čisti, nenametljivo nježan glas s tekstom koji tek evocira poeziju, a na njega pak gudači Zagrebačkog salonskog kvarteta, intonira prvu polovicu albuma. Tih pet pjesama divna su ekspresija glazbene jednostavnosti koja pak svoja pletiva duguje i kilometraži koja je do nje vodila – od akustičnih svirki do orkestralnih aranžmana, od jazzerskih jamminga do utjecaja klasične glazbe – kao i neugasivoj žudnji za glazben(ičk)om slobodom (kako, primjerice, sjajno evociraju solaže Marija Bočića na tenor-saksofonu u “Voli me” i Valdemara Kušana na trubi u “Moglo je”). Kulminacija te ekspresije maestralna je naslovna pjesma koju otvara citat iz filmskog remek-djela “Solaris” Andreja Tarkovskog (baš kao i sama naslovnica albuma koja podsjeća na filmove poput Langova “Metropolisa”, proizašlo iz Tonijeve ljubavi prema znanstvenoj fantastici, koju očito dijelimo po vrlo srodnim linijama) i koja se na krilima tih zaključaka o čovjekovoj potrebi za drugim čovjekom, za komunikacijom i prije svega ljubavi razvija u epsku ljepoticu, čiji emocioanlni naboj, uz, naravno, Željkin nenadmašan vokal, podebljava gostovanje benda Mayales. Vokalni doprinosi Petra Beluhana i zbora Izvor pjesmu osnažuju u njezinoj poruci, dok je gitara Vladimira Mirčete odnosi direktno u antologiju hrvatske pop-glazbe: prava je rijetkost danas na malom prostoru od tih niti osam minuta čuti tako jasno i zaokruženo simultano pripovijedanje notama i riječima.

Drugi je dio albuma plesniji, više naklonjen recepturama funka i acid-jazza, a sa stalnim daškom soula ponajprije prisutnog u Željkinu vokalu. Taj prilično jasna razdjelnica između dva dijela albuma, odnosno, podjela na dvije stilski jasno određene strane dodatna je draž albuma koji u isto vrijeme odiše nostalgičnim, retro ugođajem i moderni(stički)m senzibilitetom. Time Mangroove ujedno i jasno ukazuju da nisu zainteresirani za bilo kakvu stilsku uniformiranost, bez obzira na evidentnu kreativnu zrelost, te da nastavljaju podjednako njegovati i usavršavati sve aspekte svoga glazbenog jezika. Zato je završnica u bonus-skladbi “Odjavna špica” najefektniji mogući epilog zbirke: posrijedi je, naime, prerada davnog Tonijevog instrumentala, u izvornoj verziji proizašlog iz najranijih glazbeničkih dana, te tako izuzetno zanimljiv povratak na ishodišta, i to ne samo po pitanju afiniteta nego i vlastitog izričaja. “Odjavna špica”, kao uzbudljiv komad odjavne, programski skockane, a zanimljive glazbe u kojoj samo nedostaje predstavljanje benda kao krešendo jednog sjajnog koncerta, tako ujedno djeluje poput otvorene petlje koja povezuje prošlost i sadašnjost, s jasnim afinitetima prema budućnosti.

“Komad neba” zaista jest, kako sam maloprije naznačio, poput koncerta, izraz benda koji sve vrijeme, u hodu, (pre)ispituje svoje mogućnosti i ideje da bi u odgovorima nalazio više novih pitanja nego umilnih sidrišta. Ovo je album koji autorsko-izvođačku zrelost svojih potpisnika razotkriva u lakoći stvaranja, u umijeću muziciranja oslobođenog okvira, ali lišenog i samodopadnosti koju, uostalom, raspiruje samo ona sloboda koja je lišena ljepote i svojih duhovnih postulata, za što kod Mangroove nema bojazni. “Komad neba” je album u kojeg je uloženo mnogo, a koji time ne paradira, već te uloge slavi kao zvonku radost, kao glazbu koja odiše lakoćom i slobodom izražavanja.