Kad smo jako umorni, poslušajmo što nam Isus kaže: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti« (Mt 11,28).

I dodaje: »Uzmite jaram moj na sebe« (Mt 11,29). To je doista paradoksalno: mi se želimo rasteretiti onoga što nas tišti, a Isus nas poziva da nosimo još i dodatni teret! Imamo dojam da su evanđeoski zahtjevi težak, pretežak teret, pa više-manje jasno kažemo ili mislimo: imam previše briga da bih se bavio/bavila Bogom, previše obveza da bih trošio/trošila vrijeme na molitvu, previše posla da bih išao/išla na misu, previše nedostataka da bih postao/postala svet…

Kakav je to jaram koji nam Isus predlaže? »Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca« (Mt 11,29). Drugim riječima: uđite u moju školu, postanite moji prijatelji i dopustite mi da vas oslobodim od svega što vas tišti. Isus dakle od nas ne traži da nosimo dodatni teret, da obvezama koje nas već iscrpljuju dodamo još neke, naprotiv: uzeti Isusov jaram znači prepustiti se njemu, uspostaviti osobni odnos s njim i dopustiti da nas on ljubi svojim blagim i poniznim Srcem. To znači sve usmjeriti na njegovu ljubav i toj ljubavi podrediti sav svoj život.

Ali kako će nas to odmoriti? Nemojmo gledati iz krive perspektive. Isus nije došao da bi nam ponudio tehnike opuštanja ili savjete o umijeću življenja. Molitva i predanje Providnosti nisu tek jedan od mnogih načina za izbjegavanje stresa ili suzbijanje preopterećenosti. Evanđelje nam ne daje recepte, nego nas poziva na obraćenje. Ne oslanjajmo se na ljude, na ljudske upute i bogatstva, nego samo na Boga. Odmor na koji nas Isus poziva nije neki »dodatak«, nego radikalan izbor. Što više volimo: brige ovoga svijeta ili jaram ljubavi?

Uzeti Boga za oslonac nije ni kapitulacija ni bijeg. Ljubav prema Bogu uvijek nas vodi k ljubavi prema ljudima koja se konkretno izražava u svakodnevnom obavljanju staleških dužnosti i društvenom zauzimanju. Čovjek koji se oslanja na Boga često je odvažniji i učinkovitiji od onoga koji se oslanja samo na svoju snagu ili na svoj račun u banci. I jedan i drugi se umaraju, budući da »čovjek radi u znoju lica svoga« otkad je istočnoga grijeha. Obojica imaju samo dvadeset i četiri sata na dan, obojica imaju iste probleme na kraju mjeseca kad ponestane novca. Gdje je dakle razlika?

Oslanjati se na Boga znači razvlastiti se: predajem sve njemu umjesto da živim u grču zbog svojih planova, briga, dohotka, posla. Odričem se upravljanja brodom svojega života, prihvaćam Božje planove nad kojima nemam vlast, Božje misli koje ne razumijem, Božje želje koje ne poznajem. I tako se sve mijenja, ne izvana nego iznutra. Odmor na koji me Isus poziva najprije znači odmor duše koja se njemu predala. To se onda odražava na cijeli život. Umjesto da budem rob svojeg umora, proživljavat ću ga na ispravan način: »Prihvatit ću granice svojega tijela i uzet ću potreban odmor«.

Odmaramo li se doista? Ako se oslanjamo na svoje snage više nego na Boga, htjet ćemo raditi što je više moguće, zarađivati novca što više možemo, ispunjavati sve planove koje smo si zacrtali. Nema zaustavljanja! Odmor nam izgleda kao luksuz na koji nemamo pravo. Ali odmor nije luksuz nego dužnost! Bog se odmarao u sedmi dan da bismo se i mi odmarali. Nedjelja nas podsjeća na to da se sve u životu ne može svesti na rentabilnost. Ako malo odahnemo, ako ustanemo od radnog stola, ako se udaljimo od blagajne ili od daske za glačanje, na konkretan ćemo način iskazati svoje povjerenje u Boga koji bolje od nas zna što je za nas dobro.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.