Calexico – “El Mirador” (City Slang, 2022.)

“Dobar vam dan na valovima radija Calexico!”, pozdrav je kojim bi mogao započeti gotovo bilo koji od albuma istoimenog benda iz Arizone, a koji je kroz protekla gotovo tri desetljeća najjužnijom linijom americane ispisao neke od najmaštovitijih, najuzbudljivijih i najljepših stranica suvremene američke pjesmarice. Naime, glazba koju nam još od 1996. i albuma “Spoke” odašilju Joey Burns i John Convertino, dotadašnja ritam-sekcija utjecajnog americana benda Giant Sand, od samih početaka savršeno je hvatala, proživljavala i preoblikovala zvuk podneblja na kojem se križaju anglosaksonska i latinska Amerika, gdje se blues i tex-mex, rock i mariachi, (alt)country i latino ritmovi miješaju u prašnjavoj izmaglici i gdje granica predstavlja i političko-administrativnu stvarnost i mitski okvir. Glazba je to slobodnog stvaralačkog fluida, više kompilacijskog nego albumskog štiha, uvijek poput kakve majstorski skrojene playliste za duge vožnje južnjačkim krajobrazima ili šetnje u smiraj dana uz Rio Grande, baš poput male, privatne radio-postaje iz stvarnog pograničnog gradića Calexica smještenog blizu San Diega.

Na svom novom, otprilike jedanaestom (jer, teško ih je zapravo pobrojiti, uz nekoliko neslužbenih zbirki i suradnji) albumu, Calexico nastavljaju svirati i plesati trasom koja ih je od arizonske baze u Tucsonu odvela do administrativnih i mitskih granica shvaćenih više kao prostor sastajanja nego kao crte razdvajanja. A kad ovaj dvojac i birani kolege nastavljaju istim trasama, to u pravilu znači i da produbljuju, razvlače i obogaćuju već usvojene recepture, usput im se u petljama vraćajući. “El Mirador”, koji već samim naslovom (u prijevodu sa španjolskog, vidikovac) priču odvlači na latinsku stranu, nova je, egzotična i živopisna dionica putovanja, ali ono čime album odiše za Calexico je uobičajen burrito punjen prirodnim ili prirodno biranim sastojcima koji se upravo pod ovim potpisom savršeno sljubljuju u kompaktnu deliciju, poslasticu koja ne svjedoči toliko same glazbene žanrove kojima se bend služi, koliko radost stvaranja i muziciranja, istinsko veselje koje budi i širi glazba birana, krojena i svirana po intuiciji i pozivu umjesto po konfekciji i konceptu. Glazba stvorena da spaja.

I što, dakle, sve donosi nova glazba na valovima zamišljenog radija Calexico? Album je ovo “posvećen obitelji, prijateljima i zajednici”, kako ga je najavio Joey Burns. “Pandemija je ukazala na to koliko trebamo jedni druge, a izgleda da je glazba moj način građenja mostova i poticanja uključivosti i pozitivnosti. To dolazi i s tugom i melankolijom, ali glazba je tu da mijenja i pokreće.” I upravo to se osjeti na “El Mirador”; te iskre koje su ga zapalile, opisane u Burnsovim riječima, presudno su nijansirale zvuk prvog punokrvnog albuma Calexico od četiri godine starog “The Thread That Keeps Us” (u međuvremenu su doduše snimili još jednu zbirku s kantautorom Iron & Wine te tek djelomično nadahnut blagdanski “Seasonal Shift”), učinivši ga nešto plesnijim i egzotičnijim od prethodnika, a istodobno autentično kaleksikovskim kovitlacem žanrova i utjecaja.

Grabili su Calexico oduvijek duboko u tex-mex i mariachi riznice, a Burnsova i Convertinova izražena naklonjenost jazzu te, slijedom svojih primarnih instrumenata (bubnjevi i bas), naglašenom ritmu, njihovu je glazbu od samih početaka činila latino-egzotičnom (rani album “Black Light” pravi je vatromet upravo tih receptura), no kada “El Mirador” s istoimenom pjesmom započne filmski intoniranim trubama potpomognutim razigranim perkusijama i gudačima u mrvicu usporenom ritmu kolumbijske kumbije, isprepličući stihove na španjolskom i engleskom, stječete dojam da ste upravo dobili pozivnicu za ples. A baš to je i bila zamisao autorskog tima koji se kroz pandemijsko sivilo i posljedičnu društvenu distanciranost i izolaciju odlučio progurati upravo suprotnim tonovima i raspoloženjem. Tražeći “to zujanje u tvome srcu” (“that buzzing in your corazon”, kako u originalu dvojezično pjevaju), Calexico vas, dodajući sloj po sloj svoga bogatog glazbenog pejzaža – rokerski zagrebane gitare na mirambu i bongo, bendžo i čembalo na kongu – uvlače u svijet istodobno geografski jasno uokviren, prizeman, i bezgranično slobodan u svojim kulturnim migracijama.

Čak i kad uhvate svojevrsni predah sa sjetnim instrumentalom “Turquoise”, čija međuigra suzdržane gitare, vibrafona, glasovira, čela i potmulih perkusija uz presudnu pomoć trube Jacoba Valenzuele evocira neizvjesnost pograničnih večeri, kada utihnu plesovi i nebo najavljuje nove oluje, Calexico su na “El Mirador” fokusirani na sve što povezuje i otima se paranoji i strahu. Vokalna međuigra Joeyja Burnsa, spomenutog trubača (i pjevača) Valenzuele i gotovo stalne suradnice i prijateljice, gvatemalske kantautorice iznimno umilnog glasa Gaby Moreno (obavezno poslušati njezin prilog Calexicovoj “Mi Burrito Sabanero” s prethodnog albuma “Seasonal Shift”!) u predivnoj “Constellation” (njezin glas obogaćuje i uvodnu, naslovnu pjesmu) možda je najljepši ili bar najsuptilniji primjer tih vibracija kojima je album pogonjen. Pa čak i kad su na svojevrsnom auto-pilotu, kao u možda najmanje svježim, predvidljivima “Harness the Wind” i “Then You Might See”, Calexico samouvjereno i vrlo uvjerljivo slažu svoj mozaik začet još na davnom prvijencu iz 1996.

Da, Burns i Convertino svoju su glazbenu naraciju ovdje namjenski začinili pravim malim feštama poput dvaju kumbija (“Cumbia Peninsula” i “Cumbia del Polvo”), raspojasane “The El Burro Song” sa svojim završnim gitarskim imitiranjem magarećeg glasanja i zborske “Liberada”, ali fešta zapravo nikada ne prestaje, ne dok god traje album. A to je postignuto vlastitim im, da se tako izrazim, radnim svjedočenjem: kućni studio multiinstrumentalista Sergija Mendoze u Tucsonu tog lanjskog ljeta kad je album sniman očito je bio okupljalište srodnih stvaralačkih duša i to njihovo radno druženje se itekako osjeti, od uvodne naslovne pjesme do završne “Caldera”, koja kao da sumira cijelo im dosadašnje stvaralaštvo. “El Mirador” je plod jedne male zajednice koja u daleko široj zajednici vidi izlaz iz svih sivila i nametnutih izolacija. Građenje mostova spomenuto u najavi albuma ovdje je toliko opipljivo ne samo zato što album zvuči tako razigrano i bogato ispreplitanjima cijelih glazbenih baština, već i zato što te mostove ovaj bend gradi otkako svira i postoji.

A ta njihova uporna izgradnja mostova, težnja povezivanju i zajedništvu nije ni na trenutak izražena manifestom ili plitkim parolama; glazba i duh koji stoji iza nje govore jezikom golih nota, s lakoćom donoseći kroz vaše zvučnike cijele krajolike, mirise podneblja i okuse kultura koje se isprepliću jer su oslonjene jedna na drugu. Glazba Calexico glazba je granice, kako sam već napomenuo, ne kao mjesta gdje jedan svijet završava a drugi počinje i gdje komunikacija zapinje (ako ne i prestaje), već kao stvarnog i nadmaterijalnog mjesta susreta. To je glazba koja ne samo jednu, već i više tradicija sabire u posve nov, autentičan i živopisan autorski jezik. S albumom “El Mirador” oni nastavljaju tu svoju priču, svoj stvaralački poziv – radio Calexico na svojim valovima za vas po tko zna koji put donosi glazbu u njezinu najizvornijem, pa tako i najradosnijem poslanju.