Vjera je – naravno, na razne načine i kroz različite vizure – nužno prisutna u glazbi, bar kada govorimo o lijepoj glazbi. Glazbi proizašloj iz duhovne čežnje, glazbi koja nakon otisnuća uistinu traži nove obale, koja nije samoj sebi svrha niti je puki spomenik svome autoru. Vjera je glazbi i izvorište i začin, podloga i jedro. Vjera glazbu, u krajnjoj liniji, i čini lijepom. A glazba je lijepa samo ako je iskrena, ako je nepatvorena kreacija, ponizna i otvorena.

Dva albuma koja ovom prigodom želim predstaviti govore o vjeri kao što, prožeti njome, govore kroz nju. Vjera im je utkana u pore u onoj mjeri u kojoj su im potpisnici deklarirani vjernici, ali i na način da iz njih traži još i poziva ih na svjedočenje. No istodobno, u pitanju su dva prilično različita albuma, dva gotovo posve različita jezika, umjetnička senzibiliteta i afiniteta. Dva puta za izricanje nikad dokraja izrecivoga te već samim time dva suputnika koja svjedoče i bogatstvo različitosti pod istim zaklonom od oluja i nedaća. Ujedno i dva naslova iz nikad dovoljno iscrpljenog prošlogodišnjeg hrvatskog glazbenog asortimana.

Stijepo Gleđ Markos – “Moja hridino” (Aria Artis, 2021.)

Ime koje, vjerujem, nije nepoznato redovnim posjetiteljima ovih internetskih adresa, Stijepo Gleđ Markos dubrovački je tenor koji je zadnjih godina svoj zapaženi angažman u teatru, posebice u mjuziklima, praktički zamijenio duhovnom glazbom. “Moja hridino” njegov je prvi album, objavljen još u prvoj polovici prošle godine, ali koji time u ovo postadventsko vrijeme nije izgubio na svježini i aktualnosti. Naprotiv…

Jer Stijepo se svojim slušateljima obraća meditativnim jezikom strpljivosti i jasnog nadahnuća, usmjerujući svoj glas i nježnom gitarom oblikovane note prije svega uvis, u Nebesa u kojima vidi svoje izvorište, bezuvjetnu ljubavnu silu koja ga je obdarila talentima realiziranima na pozornicama od Dubrovnika do Londona, u ulogama poput one slikara Marija Cavaradossija u Puccinijevoj “Tosci”, ali i u nastupima pod svjetlima glazbenih festivala poput Šibenske šansone i Zagrebfesta. “Moja hridino” album je umjetnika sigurna u svoj glas i stav, u svoje namjere i doseg, ali i umjetnika koji ne želi uzburkati, ne želi podići nijedan val niti se “prodati” kao kreativna veličina. Stijepine – ili, kako bi to njegovi Dubrovčani rekli, Stijepove – pjesme uglazbljena su meditacija, konkretni produžetci njegovih intimnih molitava.

Da, (samouki) glazbeni kritičar u meni na prvo se slušanje zapitao gdje je tu “dodana vrijednost”, gdje je slap kojeg donosi kreativni zanos i umjetnička vizija upregnuta u verse i note… Ali to je više automatiziran, zapravo pogrešan pristup glazbi kakvu nam nudi Stijepo Gleđ Markos, to nije ono što uopće pogoni njegove glazbene kreacije. On ovdje kao da je oslobođen svega što se od njega tražilo na kazališnim daskama, odnosno, kao da je u ovom životnom razdoblju odlučio zastati i – zahvaliti se. A zahvalnost je u kreativnom radu, duboko sam uvjeren, nužan segment, bila ona provučena kroz cjelokupno stvaralaštvo kao tiha ponornica ili u datim trenutcima gurnuta u prvi plan, ako treba i kao molitveni čin. “Moja hridino” je upravo ovo drugo: meditacija, tihi žar, notno pismo zaštićeno od trendovskih titraja.

Zato zbirku i otvara “Oče naš”, pjevan na aramejskom, Isusovim jezikom, baš kao da traži bodrenje, blagoslov od Onoga od kojega sve dolazi i u kojeg se sve utječe, a nijedna pjesma koja slijedi, bili to prepjevi psalama 18, 23 i 103, posezanja za meditacijama sv. Terezije Avilske (“U meni se zbivaju tajne” i “Gledaj, On te gleda”), posudba iz kataloga suvremenog brazilskog glazbenika Fernandinha (“Jeshua”) ili engleske pjesnikinje Sare Fuller Flower Adams (“Bliže, o Bože moj” kao kratki, ali dojmljiv prepjev njezine “Nearer, My God, to Thee”, navodno zadnje pjesme koju je odsvirao brodski bend prije potonuća Titanica) ili pak Stijepine autorske skladbe, neće odstupiti od tog minimalističnog koncepta glazbe kao molitve. Minimalističnog gledano ili slušano čisto s tehničke strane, ali koncepta protkanog dugom zagledanošću, pokušajem da se pronikne u vječno s pozicije zahvalnosti i vjere te da se to isto prenese, kroz stvaralački čin višestruko proživi.

Stijepin album nije, dakle, tipični glazbeni proizvod niti ga je moguće – ili potrebno – žanrovski etiketirati ili zanatski secirati. Možda se ne bih, kao on u predstavljanju albuma, usudio te izvedbe atributirati kao “davidovske”, ali možda baš u tom pridjevu leži bit same zbirke. David, veliki kralj i psalmist, ali i veliki grješnik, zaista stoji poput uzora dubrovačkom tenoru koji po svojoj gitari prebire kao po liri i koji svojim snažnim, a nježnim glasom kao da evocira nebesko i svevremensko: “Moja hridino” zato jest glazba samo na elementarnoj razini, dok je u svojoj biti molitveni čin koji ne traži ništa horizontalno, već isključivo vertikalno.

 

Dalibor Prochazka – “Memento mori” (Aquarius Records, 2021.)

Za razliku od svoga dubrovačkog kolege, kutinski kantautor Dalibor Prochazka na svom četvrtom albumu – prvom nakon čak devet godina – do svoga iskaza vjere i nade nije se libio doći i preko mraka i sumnje. Okarakteriziran od samog autora kao eksplozija i oslobođenje, nešto što je jednostavno morao snimiti, “Memento Mori” dokument je jednog procesa, dubokog previranja i, iako iskaz vjere, putovanje prožeto borbom i nemirom.

Inačica latinske poslovice Memento te mortalem esse, kojom su se rimski vojskovođe podsjećali na prolaznost, naslov Prochazkina albuma prati njezino značenje koje je evoluiralo širenjem kršćanstva i podsjetnik je protagonistu koliko i njegovu slušatelju na ispraznost svega što isključuje vječno i nebesko, svega što je omeđeno i svedeno na puko ovozemaljsko. A potpisnik ovog albuma taj podsjetnik ne prima na kraju ili tijekom puta, već ga postavlja na samom početku kao smjernicu. Uostalom, kroz prvu i kroz posljednju pjesmu albuma provlači se stih “Mene Tebi vodi put”…

I tu odmah dolazimo do temeljne vrijednosti samog albuma. Naime, iako govorimo o procesu koji uključuje “bol raskošnu kao kraljevski stol”, “bijes, plamteći ognjeni krijes”, tugu koja “nema dna” i “tamne sumnje sjenu” (u pjesmi “Ja sam tu”), za Prochazku ni u jednom trenutku nije upitno da je vođen i da je stvoren sa svrhom i po Milosti. Ono što stvara vrtloge i previranja dolazi kao kušnja, kao produkt hoda životnim putem neotpornim na udarce i teško shvatljive boli i patnje. A ta previranja natjerala su ga da u tkivo albuma ubrizga naslage zvuka kakve će vas podsjetiti i na Briana Enoa (Prochazka je, uz tek manje asistencije, album odsvirao sam), a koje prije svega otkrivaju “agoniju i ekstazu” oblikovanja vizije, odnosno, podcrtavaju da je posrijedi autoru izuzetno važno djelo. Premazi klavijatura i gitarski pasaži isprepliću se tako u nečem gotovo nalik bitki, a bez da igdje nastane kakofonija i nered, kojima, uostalom, slijedeći autorove jasne duhovne okvire, ne bi nigdje ni trebalo biti mjesta.

“Mada se čini da sam sam, tu pored mene stojiš Ti” (pjesma “Vodi me misao i glas”) zato, iako Prochazka nije toliko u sugestiji prodoran kao pjevač, zvuči i kao jasno polazišno uvjerenje i kao putem sazrjela misao utjehe i nade. Pjesme na “Memento Mori” guste su koliko i prozračne, kao da se u tom razmaku između suprotstavljenih atributa nude u pravome svjetlu i serviraju njihove poruke. A poruke se klate između “Izgubio sam cilj, a pronašao put” (iz pjesme “U meni kopni strah”) i “Mostovi se teško grade, mostovi se lako ruše” (iz pjesme “Tko zna”), iz pjesme u pjesmu nam predočujući sve konkretniji, sve opipljiviji uvid u glazbenikovu dušu. U dušu koja nije lišena manirizama u svom kreativnom zamahu, ali koja u tom istom zamahu dobiva autentičan glas i objašnjenje.

Ipak, to što je – kao i u slučaju Stijepe Gleđa Markosa i albuma “Moja hridino” – u pitanju izrazito samostalan album, do te mjere da suradnika gotovo da i nema, Daliborovoj zbirci pjesama na trenutke čini više štete nego konkretne koristi. Naime, ne mogu se oteti dojmu da bi fluidniji, više bendovski aranžmani dali ovim pjesmama više “krvi”, više protočnosti i spontanosti umjesto ovog gotovo pa projektantskog zvuka i ugođaja. Jer, koliko god pjesme bile sugestivne u svojim bojama i tonalitetima (pri čemu posebno valja izdvojiti impresivnu “Mi se kvarimo”, za koju jedinu ne bih primijenio ovu opasku), istodobno se čine i previše poliranima, na trenutke čak i hladnima. No, to je samo dojam kojeg lako mogu potisnuti potisnuti opetovana slušanja kakva sam sebi priuštio, a i vjerojatno baš u toj samoći u glazbenom studiju također leži dio onog ljekovitog svojstva koje je album, prema vlastitom mu svjedočanstvu, imao na svoga potpisnika.

To ljekovito svojstvo možda se najzornije očituje u samoj završnici albuma, u pjesmi “O, Bože moj”, kada Dalibor s punim uvjerenjem i plućima, svjestan da je bio “izgubljen imajući skoro sve”, iskazuje da “mi smo stvoreni za raj” i da “na Križu milost je i spas svih nas”, svjedočeći tako punu zaokruženost toga svog puta, odnosno, pobjedu Svjetla i Milosti nad svim nedaćama i posrnućima, preobrazbu patnje i smisao u Vječnosti. Spoznaja u “Finalu”, koje je zapravo produžetak pjesme “O, Bože moj”, da “najveća moć je dobro, najveće dobro ljubav i najveća ljubav oprost”, podcrtano predavanjem sebe u milost Presvetom Trojstvu, trijumf je Dalibora Prochazke kao umjetnika, ali i kao čovjeka stvorena Božjom ljubavlju na Njegovu sliku i po toj istoj savršenoj ljubavi obdarena talentima, te samim time jedno od najvažnijih svjedočenja vjere u recentnoj hrvatskoj glazbenoj produkciji. Ta završnica daje i cijelom albumu “Memento Mori” ne samo zaokruženje nego i smisao, a autoru lijek i nagradu.

Nagradu koja će u obje priče koje sam se ovdje potrudio prenijeti kroz vlastite utiske, vjerujem, biti prije svega duhovne prirode, bar ako uzmemo u obzir kako se i kojim putovima sabiru i dijele materijalne nagrade u suvremenoj popularnoj kulturi. No, ova dva samozatajna koliko i uporna glazbenika ionako svoj pogled imaju usmjeren na nešto nemjerljivo dalje od ovosvjetskih lovorika i šuštavih panegirika, što bi vam trebao ili mogao biti najbolji poticaj da osluhnete, a onda i poslušate njihova uglazbljena svjedočanstva. Ovo je glazba stvorena da se dijeli.