NOVA KOLUMNA FRA ŽELJKA BARBARIĆA

Napast biti savršen

Da, svijet voli pobjednike i svijet voli lica s naslovnica koja imaju savršeno bijele zube, savršenu figuru tijela, savršene (po mogućnosti filmske) životne priče… A kome to ti trebaš biti savršen i besprijekoran, bez mane i mrlje? Onome tko te voli, voli te takvog.

Foto: www.stocksnap.io

Foto: www.stocksnap.io

Napast biti savršen.

Posebno u onim sredinama ili društvenim grupacijama gdje je uspjeh jedina priznata valuta, savršenost je nešto što se podrazumijeva. Savršeni rezultati, savršen izgled, figura, savršen osmijeh. Savršene ocjene. Savršen CV, životopis bez mane. Kad se nekome predstavljamo, jasno, ne želimo da nas upozna ili zapamti po nečemu što bi moglo biti naš nedostatak. Možda čak ne želimo da nas pamte po nečemu smiješnom, nego se počesto baš ljudima želimo dopasti, svidjeti. Želim se svidjeti nekome. I ostaje vječno pitanje – čemu i zašto?

Kad se dvoje ljudi zavoli, ne vole se zato što su savršeni, nego zato što se vole zbog onoga kakvi zapravo jesu. Novi stupanj ljubavi jest u tome što i oni nedostatci i one mane postaju nešto po čemu je ta osoba koju volim prepoznatljiva. Zašto onda patimo toliko od te pretvarajuće ljubavi, od onoga pretvaranja da mi se sviđa ono što mi se ne sviđa? Zašto onda svi oni pokušaji i mnoštvo utrošenog vremena u tuširanje i retuširanje životnih činjenica samo da bismo sakrili eventualne greške i trenutke kojih se ne ponosimo…

Kad se dvoje ljudi zavoli, važno je da ne kriju ništa jedno pred drugim. Ako postoje one stvari koje se kriju i sakrivaju, pitanje je koliko je taj odnos iskren i utemeljen na istini. A, ako tu nema istine, pitanje je koliko se tu radi o ljubavi, a koliko o nekakvom interesu. Bog se zainteresirao za nas, rekao bih, tim više kad smo upali u grijehe. Ona priča o izgubljenoj ovci govori o Božjem interesu za onu jednu koja se isticala između ostalih ovaca baš po tome što nije djelovala savršeno. Bila je izgubljena. Kao i onaj izgubljeni sin koji je u prvom planu u čitavoj priči o milosrdnom Ocu. Bio je izgubljen i tako ‘privukao’ pažnju Boga koji voli i koji ne dopušta da propadne ijedan od onih koji su mu povjereni. Jer taj Bog je onaj koji me zavolio prije grijeha, jučer dok još nisam bio zalutao. Taj Bog je onaj koji me voli kad sam u grijehu, sada i danas kad sam u stanju lutanja i stanju traženja i na krivim mjestima. Taj Bog je onaj koji ne prestaje voljeti – njegova ljubav je zauvijek.

Božja ljubav prema čovjeku je na poseban način očitovana u čovjekovim nesavršenostima. Kad počnemo na ispovijedi govoriti svoje nesavršenosti, zapravo se događa proces liječenja i zbližavanja. Kad s nekim želimo produbiti vlastiti odnos, govorimo i one stvari na koje baš i nismo ponosni. Želimo da to čuje od nas, a ne od nekoga drugoga. Želimo zadržati odnos. Ne događa li se ne nešto slično u sakramentu ispovijedi? Želimo zadržati odnos. Želim da moj Bog od mene čuje ono na što baš nisam pretjerano ponosan. Želim mu kazati da nisam savršen i da neću biti savršen. I što se događa? Odnos se događa i dalje. Odnos postoji i dalje. Sveti Jeronim će nas na jednom mjestu podsjetiti da ne gubimo nadu u oproštenje zato što smo počinili mnoštvo zlodjela jer će velike grijehe uništiti veliko milosrđe.

Tajne i šutnja stvaraju podjele i procjepe. Skrivanje vodi prema stvaranju jaza, a istina je ona koja oslobađa čovjeka iz tog nevidljivog, a ipak tako opipljivog zatvora laži. Laž je ona koja diže ograde oko sebe i prema drugome. Laž je ona koja stvara prividan ograđeni prostor vlastite sigurnosti (zapravo, vlastite predodžbe sigurnosti) oko sebe i prema drugome. Kako je takva sigurnost na klimavim nogama i uvijek u opasnosti da ne bude razotkrivena, onda ta sigurnost i nije više – sigurnost. Istina zbližava. Istina vodi na svjetlo. Istina ozdravlja. Istina oslobađa. Koliko je samo našem društvu potrebno istine. Koliko je samo današnjem čovjeku potrebno istine. O njemu samome. O Bogu kojega traži. O istini koju traži.

Kad se dvoje ljudi zavoli, onda istina među njima raste. Onda ona nesavršenost u vidu raščupane kose (u usporedbi s onom frizurom koja je bila kao iz filmova na prvom spoju) ili u vidu nestrpljivog čekanja ispred trgovine ili zgrade (u usporedbi s onim nestrpljivim iščekivanjem prvog, drugog susreta) postaje još jedan vid upoznavanja i prihvaćanja, a ne još jedna prilika za osuđivanje i odbacivanje.

Da, svijet voli pobjednike i svijet voli lica s naslovnica koja imaju savršeno bijele zube, savršenu figuru tijela, savršene (po mogućnosti filmske) životne priče… A kome to ti trebaš biti savršen i besprijekoran, bez mane i mrlje? Onome tko te voli, voli te takvog. Možda baš zato što je i sam takav, pa zna da je našao srodnu dušu, pravog prijatelja, životnog suputnika u nekome pred kim neće strepiti štogod pogriješiti, jer zna da je i sam grešan, slab, nesavršen… Božja milost je i u tom našem padu, grijehu, zločinu, pronašla mjesto svog veličanstvenog očitovanja. Gdje se nastanio grijeh, nadmoćno izobiluje milost, reći će sveti Pavao. A milost je opet još jedno ime za ljubav. Još jedno ime za istinu od koje se počesto skrivamo. Skrivamo se i od ljubavi. Zamisli apsurda. Bog se približava na osobit način onima koji su se udaljili od njega i izmišlja nove načine kako ih prigrliti i priljubiti. A ja se otimam i govorim da meni to ne treba, da ja nisam među takvima, da sam ja onaj s naslovnice…

Moja slabost je učinila Božju ljubav bližom. Apsurdno. Ali to moje udaljavanje znači još veću Božju angažiranost i još žarču ljubav. Sveto pismo spominje one konopce ljubavi kojima nas Bog privlači k sebi. A ta slabost koja se očituje u padovima (koje svim silama pokušavamo sakriti pred drugima, jer smo goli – sjetimo se Adama i Eve – pa uzimamo i mi to nekakvo smokvino lišće i pravimo pregače i sakrivamo svoju sramotu), otvara pukotinu u mojoj tobožnjoj jakosti i nadmoći i pred Bogom i pred ljudima za Božju milost. I ona se nastanjuje u tebi i u meni. Postajemo milosti puni kad priznajemo da smo goli, da smo glinene posude, da smo više za sluge negoli za gospodareva sina… Iz te prljavštine nesavršenosti i bjesomučne trke za sviđanjem nekomu ili nečemu dolazim do spoznaje – ne trebam se truditi svidjeti ljudima. A Bogu se ionako već sviđam. On me zamilovao od majčine utrobe, od majčina krila me prozvao svojim. Njemu sam se svidio u trenutku kad me zamislio i stvorio. To se nikada neće promijeniti. To si ponovi koji put danas i inače. Božja ljubav prema meni neće prestati ni iskapiti ni iščeznuti. On me volio jučer. On me voli danas. On će me voljeti zauvijek. U toj istini živjeti je blagoslov. Tu istinu širiti je poziv. U tu istinu uroniti je – raj.

fra Željko Barbarić | Bitno.net

Objavljeno: 27. kolovoza 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi