NOVA MARKOBIOTIKA

Pater Marko: Prvo prestanu autentično ljubiti Krista, a potom izbacuju svetohraništa iz crkvi i uvode jogu…

Smatram da je pravi smisao i početak propadanja (ta famozna „grozota pustoši“ iz Biblije) izvorno započet u srcima Kristovih vjernika, koji su ta srca lišili autentičnosti i gorljivosti prema istomu Kristu. Sve ovo drugo je posljedica upravo toga. Naša srca imaju dvije klijetke (slikovito, za dvije zapovijedi ljubavi – Boga i čovjeka; za dvije ploče Saveza, za dva biblijska zavjeta…), ali ne mogu kucati na dvije stolice

Foto: Shutterstock.com

Pri jednoj od mnogih eskapada (duhovnih, uglavnom, obnova) posjetio sam jednu našu misiju u Njemačkoj.

U iznajmljenoj crkvi u kojoj se okuplja naš prognani hrvatski narod došlo je do korjenite promjene, kako u smislu interijera same zgrade, tako i u pastoralu. Župnik – Nijemac je temeljito „očistio“ crkvu od kipova i slika, premjestio oltar skroz na sredinu crkve (oltar je zapravo tanka željezna daska boje hrđe, na nekoliko željeznih kao hrđavih šipki), prenio svetohranište na nevidljivo mjesto sa strane, umjesto raspela maštovito ostavio samo torzo Gospodina (bez glave, ruku i nogu) a cijela crkva sada zapravo izgleda kao neka radnička hala, kao automehaničarska radionica, ili možda čak kao neka teretana; nedavno je to još bila prekrasna crkva u neobaroknom stilu.

Tragikomičan mi je bio „kip“ sv. Petra i Pavla, zapravo dvije debele željezne šipke isprepletene u jedno, kao u zagrljaju. Još mi je bilo više tragično i komično kad sam doznao da se to nešto i – svečano blagoslovilo! Ludilo na kub! Jedna je naša ženica tamo, tragikomično, u svetohranište ubacila euro, pa se ključanica morala oslobađati s posebnim alatima… Mislila je da je to škrabica; eto kako izgleda svetohranište. Objasnili su mi također da u toj biskupiji (a i šire) posebne gospođe, tzv. „pastoralne suradnice“ te i članovi župskog vijeća uzimaju svetu pričest iz tabernakula, propovijedaju (čak i u prisutnosti biskupa!) te de facto određuju sve što će se moliti, govoriti i raditi u crkvi, te kako će ta crkva iznutra i izvana izgledati. Župnik je samo neka nužna figura, neki dodatak, kao neki „namještaj“. On kima glavom, gluh, nijem, prilagođen, asimiliran, (dobrovoljno?) devastiran i pod tabletama za mozak. Ili već bez mozga. Ove su „pastoralke“ valjda korak do „svećenica“, predmnijevam? Nedaj Bože nešto im predbaciti, to je odmah stravičan udar na žene, itd., već poznate histerije. Našim je ljudima tako, tamo ta fina blagoglagoljiva gospođa jednom prilikom zabranila moliti Krunicu, jer ‘da nismo više u srednjem vijeku’. Zaključala je ispovijedaonice, da se naši necivilizirani i neprilagođeni „čobani iz vremena kneza Trpimira“ ne bi mogli ispovijedati. I tako dalje. Gnjusoba, izmet-anje i lešine. Ne ispričavam se na izrazima. Naravno, nije posvuda tako drastično ili dramatično, ali je sigurno da se takve izbezumljenosti rapidno šire, te da „normalni katolici“ u kleru i među laikatom, bivaju sve više progonjeni, marginalizirani i šikanirani. Ne samo u jednoj zemlji.

Tekst nastavlja ispod oglasa

„Doći će vrijeme kad se zdrav nauk neće više podnositi, nego će oni oko sebe okupljati brojne učitelje prema vlastitim požudama, da im škakljaju uši, a na Istinu će uši zatvarati i okretati se čudnim pričicama“ (2 Tim 4, 3-4).

Kako ćemo se spasiti? Jedino: postojanošću, i to kroz muke, kaže Pismo. Zašto je sve ovo važno? Jer zapravo isključivo o Crkvi ovisi sva sudbina svijeta i Svemira!! O kršćanima! Kakvi smo MI, tako izgleda svijet. Krist će se vratiti, kako sâm kaže, kad više neće biti vjere na svijetu… A bit će svega nalik vjeri. Kad bismo, dakle, ovakvim blasfemizatorima koji i od Crkve i od crkve rade sprdnju sasvim uljudno objasnili nužnu i žurnu potrebu obraćenja, mislim da bi nas kamenovali, kao apostola Stjepana. Vjernici Židovi ubiše vjernika Židova. Ili bi nas prijavili nekome, ili bi nas razapeli u novinama. Povijest se vazda i neprestano ponavlja. Isusa je razapela institucija, štoviše sveta institucija.

Razmišljam dalje: ovi postliberali, neomodernisti, katolizanteme (katolici-krizanteme; čitaj – mrtvaci, trupla) sasvim jasno vide (barem mislim da vide!) kako je autodestruktivno prilagođavanje ovomu svijetu i puštanje duha ovoga svijeta kao stampeda divljih krava i bikova u kuću Božju donijelo samo i isključivo propadanje i struktura i savjesti i morala i vjere; savršeno se i nimalo upitno prema plodovima prepoznaje luđačka zabluda koju tvrdokorno i luđački guraju, jer evo stotine se tisuća ljudi ispisalo iz te Crkve, nemaju zvanja, stotine je samostana zatvoreno, tisuće crkava prodano (samo u Njemačkoj preko 2500 crkava u 25 godina) a sve je „krasno“ poduprto i ukinućem osobne ispovijedi, raznih katoličkih pobožnosti, slavljenja blagdana, uvođenjem „rodne teologije“ i masom drugih nevjerojatno prozirno nevjerojatnih stvarnosti – sami su sebe žive pokopali. Kako da to ne komentira jasno nitko iz Vatikana? To mi nikako nije jasno. Tamo, u „drugoj domovini“ Hrvata, ogroman broj „katolika“ (pa i svećenika, da!) više ne vjeruje u bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije, u Kristovo uskrsnuće, u oproštenje u sakramentu pomirenja. Nisam izmislio, ima o svemu tome tisuću studija, informacija i dokaza. Ovdje bi „obratiti se“ značilo priznati krivnju, pokajati se zbog sudjelovanja u takvim krivim naukama i praksama, i vratiti se na put kojega naviješta sveopća Crkva. Ali, hoće li se to ikada dogoditi? Bez progona, bez poniženja, neće, jer ne može. Ovako je u Crkvi, a kako je tek u svijetu… Čovjek se smrzne od te silne hladnoće prema Stvoritelju.

Ili, posjetim ja jednu prastaru benediktinsku opatiju u Austriji; u samostanskom dućanu prodaju horoskopske znakove, lik Isusa na križu u duginim bojama, a do župnog ureda nalazi se prostorija za jogu. Uza sve to, kažu mi da župnik slavi Misu sa običnim kruhom iz pekare! Ili ovo: neki drugi naši u drugom austrijskom gradu pokazuju mi slike s tijelovske procesije. Uz biskupa i svećenstvo, ide Krist u otajstvu, pod baldahinom. A Gospodina nosi neka draga i simpatična (opet) župna pastoralna suradnica… Ne znam što bih ovomu dodao.

No, rekli bismo, ovo je sve evidentno. Ovo se vidi i zna, i nama je to donekle jasno. Rade poganske gluposti, tjeraju ljude u sekte, suobličuju se svijetu, bahate se, šuruju s New ageom, izmišljaju nezamišljivo jednom zdravom i normalnom katoličkom čovjeku; već su se odrekli Spasitelja svojim djelima, još samo fali neka pismena deklaracija. Još malo, pa će možda imati neku svoju Crkvu.

No, mene oni i takvi zapravo zaista ne uznemiruju. Tu i tamo ih spomeneš, ponegdje se i sablazniš (ali, što možeš?) i komentiraš kako su „došla posljednja vremena“. Nekomu ispadneš heretik, drugomu zloguki prorok, trećemu nazadnjak, a netko čak i zaplače zbog oskvrnuća Kristove Zaručnice. Ali, u biti ideš dalje i vraćaš se u svoj nukleus, u svoju sredinu gdje iz dana u dan ili radiš na vlastitom posvećenju ili se gubiš u nepreglednim filozofijama i fikcijama. Ne gubim mir tim više što sam ondje vidio i vjeru jaču negoli drugdje, gdje nema ovakvih budalaština i oskvrnuća! Tamo biti vjerni vjernik nije nemoguće, dakakako košta svega, od živaca do podložnosti klevetama i osudi, ali oni koji su ondje vjernici zaista su herojski i posvećeni vjernici, uzorni, blagoslovljeni! Zabrinut sam i više me zanima vjernik (i sebe stavljam u tu kategoriju, aha) koji je tzv. pravovjeran, prakticirajući i etiketiran kao takav, ali srce mu je puno dalje od Njemačke i Austrije. Srce mu je ostalo u Edenu, ispod stabla.

Smatram da je pravi smisao i početak propadanja (ta famozna „grozota pustoši“ iz Biblije) uistinu usidren i izvorno započet u srcima Kristovih, koji su ta srca umrtvili, zahrđavili, lišili autentičnosti i gorljivosti prema istomu Kristu. Sve ovo drugo je posljedica upravo toga. Naša srca imaju dvije klijetke (slikovito, za dvije zapovijedi ljubavi – Boga i čovjeka; za dvije ploče Saveza, za dva biblijska zavjeta…) ali ne mogu kucati na dvije stolice. Upravo to je „grozota pustoši“ – kad sve izvana izgleda u redu, a iznutra su grobovi. Na primjer: netko čak i redovito dolazi u crkvu, moli što treba moliti, dobar si je s velečasnim, „obavlja sakramente“ i trudi se nekako pošteno i pravedno živjeti. Međutim, sve je to ok, ali – gdje je žar, gdje je gorljivost? Gdje je svjedočenje, napredovanje, gdje su djela milosrđa (osobito prema neprijaznima i neprijateljima) ili djela neke žrtve? Gdje je kopanje, oranje i rezanje po Božjoj riječi?? Važno je da smo „obavili“ dužnost. Ni milimetar dalje od toga. Povraća mi se od moraliziranja, pa i mojega. Nadam se da sad ne moraliziram. Barem mi to nije nakana!

Drugi primjer: isti vjernik/vjernica, isto ponašanje, stavovi, obavljanje. Tu je svakako i ispovijed i pričest, sve redovito, za svaku pohvalu. Svi dokumenti su savršeni, ovjereni, taksativno plaćeni, markirani markicama od 5 i 10kn. Pripremaju se i odlično-obilni ručkovi i večere za izgladnjelog i malaksalog župnika. Ma idila jedna, rekao bi netko sa strane. Svi se volimo. No, problem je što ovi ljudi iz primjera, na primjer, naravno ne svi, ne svugdje, to je samo primjer, u srcima nose – ubojstvo. Naime, nemojte me krivo shvatiti, ne bi oni inače sasvim sigurno „ni mrava zgazili“ i „dobri su kao kruh“ i svojima i tuđima itd., međutim kada bi kojim slučajem supruga ili kćer ili djevojka u nezgodno vrijeme zatrudnjela… Evo kušnje, evo pada. Možda bi se i pristalo na zdravo dijete, ali ako se otkrije sindrom Downa… Da, u crkvi i izvan nje je divno i krasno, ali upravo u situacijama križa i križanja naših planova, u prilikama poniženja i neprilikama otkaza, bolesti, nesreće, samoće, odbačenosti, rastavljenosti, svađa i kriza, otkriva se pravo stanje naše nutrine. A samo to zanima Gospodina! Kakvi smo UISTINU! Samo to bi i nas trebalo zanimati! Ostalo, bez toga, pričice su za malu djecu i za ‘laku noć’. Strašno je to naše dvolično srce, spremno istovremeno i blagoslivljati i proklinjati, oživjeti ljubavlju i ubiti mržnjom, spremno na sve kompromise sa svakakvim lažnostima, u svojem zaslijepljenom egoizmu, neznanju, nespremnosti na trpljenje, nepoznavanju Božje riječi, ne-življenju sakramenata, koje reda-radi prima.

Srce koje nije obraćeno, ne može ispravno (pro)slaviti Boga. Srce vjernika, koje je samo izvanjski Kristovo, protokom vremena postaje potpuno izvanjsko i skroz ne-Kristovo. Samo se čeka „okidač“ koji dolazi u obliku životnoga križa. Tako, slično vidimo i kod onih supružnika katolika, koji su vjernici ali nisu vjerni nauku svoje Crkve, te bez grižnje savjesti i savjeta s autoritetima u Crkvi odlaze začeti djecu potpomognutom oplodnjom. A kasnije će se mnogi od njih tužiti kako su im djeca „kao stranci“, da nemaju one duhovne povezanosti s njima, začeta izvan bračne intime, ne uspijevaju kasnije ostvariti intimu žarkog i srdačnog odnosa sa roditeljima; a pogotovo ako su njihova braća ili sestre morala dati svoj život da bi se oni rodili, svoj život uništen u stadiju embrija… Međutim, njima to ništa nije upitno; oni su vjernici. Dakle, što ti je u srcu i tko ti je u srcu? Kompromisi sa stavovima svijeta srca vjernika čine starima, oronulima i beživotnima. Takva su srca počesto silno gnjevna na Crkvu, jer grijeh zatamnjuje istinu i pravednost i čini nas zavedenima i zaslijepljenima.

Upravo zato, zbog dvostrukih kriterija, zbog raznih kompromisa, zbog nedostatka ljubavi i žara, zbog hladnoće i licemjerja naših srdaca polako dolazi do svega onoga s početka. Da bi netko izbacio svetohranište i poskidao Križni put, da bi netko dopustio da se uvede joga a s ogromnom klerikalnom mržnjom izbacio karizmatsku Obnovu ili neokatekumene… Prvo treba prestati autentično ljubiti, a tada, bez ljubavi umire i vjera. Iako kažu da ljube sve i da su silno tolerantni prema svima, lažu, jer prvo ne vole svoje. Ti su ljudi zapravo izgubili vjeru, stoga im ništa ne znači ako crkvu pretvore u diskoteku, cirkus, štalu, hambar, ring, plastenik ili umjetnički paviljon sa opscenim scenama i slikama i lutkama i filmovima. S blagoslovom ponekog biskupa istih intencija i prakse. Sve je to problem srca. Sve to izlazi iz srca, jasno kaže Gospodin (usp. Mk 7) Srca trebaju obraćenje, Crkva treba obraćenje srdaca svoje djece.

Posvuda mi se, u tom kontekstu, na primjer tuže časne sestre, kažu: nema poziva, samostani prazni, sve same starice, kuće se napuštaju… Drage sestre moje, draga subraćo, predragi ja na prvome mjestu: došlo je vrijeme naplate – za hladnoću naših srdaca. Žao mi je, ali to je zasigurno tako. Popljujte me, pišite komu hoćete, ekskomunicirajte me i psujte. To je ipak gorka istina. To nas svakako boli, ali može nas i istinski osloboditi. Uz tolike zavade, prepucavanja, frustracije, nepravde i nepoštenja, prisile, zavisti i ljubomore, lijenosti, kompromise i manipulacije, ocrnjivanja, ogovaranja, podmetanja i osuđivanja… Uz tolike molitve bez imalo srdačnosti, osjećaja… Uz taj silan egoizam, neposlušnost, dodvoravanja, kritikantstvo… Zar mislimo da će nam Gospodin slati zvanja? Da će nas tješiti, bodriti, blagoslivljati? „Sud počinje od doma Božjega“ (usp. 1 Pt 4, 17) i evo ga, u žiži smo suda. Ne pišem to u panici, niti u kritici zbog kritike, nego u brizi. Gdje je naša vatrena i silna i uzbuđujuća i zaljubljenička vjera u Isusa? Gdje su dokazi takva života i suživota s Učiteljem? Gdje je živo evanđelje obuzelo srca, preobrazilo ih, uvelo ih u dinamičan rast u Kristu; gdje je neopisiva i neizreciva ljubav prema živomu Isusu koji živi u mojem bratu i tvojoj sestri? „Gle, kako je milo i dobro kao braća zajedno živjeti… Tko vidi vas, vidi mene… Po ljubavi će znati da ste moji…“ Gdje to? Na kojoj adresi?

Evo što uglavnom imamo, u izobilju: nepregledne konferencije, predavanja, jadikovanja, pa silnu dokumentaciju, obnove zgrada, muku sa neprilagođenima, sastančenja, obaveze koje nas ubijaju u pojam, formalnosti, forme, formalizme, obdržavanje tradicije i zadržavanje folklorizma, psihičke napade i padove. Ganjanje običaja, gonjenje za financijama. Ne daj Bože da nam padne kruna s glave. Da izgubimo društveni status. Da nas netko u samostanu uvrijedi. Takva je persona gotova, za vijeke vjekova. Bože sačuvaj da povrijedimo status quo kojega smo tako dugo i pažljivo gradili, suptilno i graciozno. Nemamo zvanja, jer također: bježimo iz kapelica pred televizore, jer nemamo vremena za Zaručnika-Isusa, jer ne čitamo njegovu Riječ, ne postimo, ne živimo radikalno, jer nam se ne da evangelizirati, jer smo ogorčeni, posvađani do krvi, umorni, ili samozadovoljni. Jer nam ništa ne predstavljaju i godine ne-razgovaranja sa susestrom, subratom. Ne da nam se naviještati Radosnu vijest, niti znamo kako, niti nam ponekad i nedaju: oguglali smo, zašto bismo se trudili? Živimo frazama, koje uopće ne razumijemo. Ponavljamo do iznemoglosti frazetine koje smo naučili i koje su svetinja. Mladi odoše u ISIS a ne k ISUSU. Njima je dosta mrtvih puhala, formalista, karijerista i laktaša koji su spremni na sve, osim na obraćenje. Ne znamo ni izreći „oprosti, hvala, molim“ a kamoli tako živjeti. Grabimo se za položaje k’o sumanuti. Napadamo svoje poglavare gdje god, komu god, koliko god možemo. Izgubismo se u pustim raspravama i dokazivanjima svojeg.

Jao jao jao, aman aman aman, kuku lele, OMG, Gott im Himmel, kako nas boli to obraćenje, užas jedan. Ludnica. Frcaju iskre iz očiju, rumene se obrazi, pjena na usta. Važno je da nas Isus voli, i da imamo što jesti i piti. Obraćenje je za zaHIVljene kurvetine i pedere, propale komuniste i za masovne ubojice iz Ruande. Zar zaista? Sablasno prazni samostani od Slovenije nadalje kažu mi da je ‘nešto trulo na Zapadu’ i da ta trulež prodire i kroz naše kosti. A oni koji još imaju nekoga, u velikom broju pristaju na sve živo osim na živoga Isusa: može joga, nema problema – sve može. Da ti „pukne vodenjak“ dok razmišljaš o ovome svemu. „Bludnice i carinici pretekoše vas u Kraljevstvo“ kaže Gospodin. Pa naravno! I u samostanu se može propasti, čak do pakla. Naši lijepi običaji i krasan dnevni red nisu jamstvo spasenja; nisu čak ni jamstvo svetosti. Ali hajd’ ti pričaj nekom o obraćenju, kad ga ni sam ne živiš… Naše su teme EU fondovi i psihološka slika osobe u pozivu i kulturna uzdignuća u orguljaškim koncertima… Obraćenje je tema za lude karizmatike i novo-srednjovjekovne iluzioniste. Ne shvatite me krivo, ne osuđujem i ne prozivam nego ističem realnost koja bi nam mogla presuditi. Hvala Bogu za tisuće vjernih i svetih redovnika! O njima ću drugi put. Kad se otrijeznim od Njemačke. Uostalom, evo što kaže Gospodin sv. Faustini Kowalskoj (Dnevnik, 1702):

„Pri kraju križnog puta dok sam molila, Gospodin Isus se počeo tužiti na redovničke i svećeničke duše, na nedostatak ljubavi u izabranim dušama. Dopustit ću da budu uništeni samostani i crkve. Odgovorila sam: „Isuse, ali toliko te duša slavi u samostanima.“ Gospodin će na to: To slavljenje ranjava moje srce jer je iz samostana protjerana ljubav. Duše bez ljubavi i posvećenja, duše pune egoizma i sebeljublja, duše ohole i arogantne, duše pune podmuklosti i licemjerja, mlake, u kojima jedva da je nešto malo topline koja ih održava na životu. Moje srce to ne može podnijeti. Sve milost koje svakodnevno na njih izlijevam slijevaju se kao niz stijenu. Ne mogu ih podnijeti jer: niti su dobri, niti su zli. Samostane sam odabrao da po njima posvećujem svijet. U njima treba buktati snažan oganj ljubavi i žrtve. Ako se oni ne obrate i ne ražare prvotnom ljubavlju, pustit ću da ih svijet uništi… Kako će preuzeti danu im vlast suditi svijetu, kada su njihove krivice teže od onih svijeta – ni pokore, ni zadovoljštine…

Tekst nastavlja ispod oglasa

Dalje ne bih citirao, ovo je sasvim dosta, i previše. Ako pretjerujem ja, ne pretjeruje sveta Faustina, a sigurno ne pretjeruje Gospodin. Pa sad udri ako hoćeš. Prepoznajem tri čavla danas kojima probadamo Krista na križu: ravnodušnost, malodušnost i obavljanje poziva kao posla. No, neka mi se Bog smiluje, ja priznajem prvi, kako često padnem baš u malodušje. Nemoćan si išta promijeniti. Ne vidim neki izlaz iz ove globalne kršćanske krize, iako znam da je Bogu sve moguće promijeniti i izvesti na dobro, ali… Nekako vidim da sve ovo što imamo prvo treba propasti, da bi nastalo nešto novo, ako ikako i može! Molim se samo da u tim procesima ne izgubim vjeru. Možda nas baš ovako, satirući, Bog izvodi na dobro? Smatram da mora doći do još bolnijeg čišćenja, sve dok ne padnemo na koljena i ne počnemo silno vapiti, baš iz srca, ne iz dužnosti. Prepoznajem plan neprijatelja zloduha, koji polako udara u srce srdaca, u samo središte, u izvor i vrhunac, naime čak u presvetu euharistiju. Crkve kao mjesta bogoslužja jesu masovno već oskvrnute na Zapadu, svećenstvo se dobrano ohladilo, mladi pobjegli od sakramenata, djeca su formirana dubinski pogansko od strane škola i društva i medija… Ali sada tek dolazi faza koja će „grozotu pustoši“ staviti na pijedestal. Sveta pričest se tamo već odavna daje protestantima; sada to svim silama i žarom žele ozakoniti i globalizirati. A to je samo početak nečeg većeg, strašnijeg. Taj „srčani udar“ ne možemo preživjeti, bez nekog većeg kolapsa. Mnogi poznati mi govore kako na Zapadu više nema svete ispovijedi, jer „nema grijeha“. Sve je dobro, sve prihvatljivo. Pričest više nije središte; ona se doslovno oskvrnjuje. Na oltaru. „Pustoš“ u „grozoti pustoši“ je upravo to, čini mi se: izbaciti živoga Isusa u sakramentu, iz crkve.

Tako bih volio da griješim. Kaže mi jedan fratar: „Ti ba Marko-aga sve gledaš crno… Nije svugdje tako… Dobri su sakriveni i samozatajni… Vrata paklena neće nadvladati… Nova su vremena, treba se prilagoditi…“ Amen, veseli brate, slažem se, imaš pravo, Bog je jači i veći od naših slabosti i nemoći. Ima predivnih vjernika, obraćenih redovnika, posvećenih monaha, na Istoku i Zapadu. I nije samo Zapad relevantan, ta postoje još tri strane svijeta! Cijela je povijest kršćanstva povijest progona, ovakve su se stvari non-stop događale i prije. Ne smijemo upadati u depresiju i dozvoliti da nam Crni sve ocrni. Ja sam karakterno takav, priznajem, da malo znam pretjerati, preuveličati. Takvoga me majka rodi. Ali, s druge strane, pogledajmo ovo: cijela biskupska konferencija papi ponudila otkaz, u Čileu. Red milosrdne braće u Belgiji dozvoljava eutanaziju u svojim klinikama, u jasno očitovanoj neposlušnosti prema papi. Njemačku više ne komentiram. Po cijelomu svijetu stotine svećenika i redovnika pod istragama zbog pedofilije.

U Australiji svećenici na gay-paradama (poneki, ponegdje, pokatkad – prenose novine). Čitave biskupske konferencije svojevoljno tumače dokumente Svete stolice. Posvuda raskoli i nagovještaji raskola. Koliko god volimo i poštujemo papu, nije nam jasno zašto često šuti ili ne komentira nešto što može komentirati, a što mediji raznose kao njegovu istinu ili stav, a jasno je da to i nisu istine iz evanđelja ili iz nauka Crkve, a nejasno je je li ih uopće on i rekao? Jesu li izvučeni iz konteksta? Zašto se mnogobrojni vatikanski uredi jasnije ne izjasne o „Amoris laetitia“ i o spornim točkama? Je li to tako teško, napisati jedno pojašnjenje? To me vjernici pitaju, to ih muči, to muči i mene vjernika. Ili papin stav o izbjeglicama: nije li tu mnogo materije za raspravu, umjesto da se donose jednoznačni odgovori i naputci? Pa onda, časne sestre koje nesmetano krstare crkvenim zajednicama i promiču ređenje žena, reiki, „kulturu smrti“, gender-ideologiju… Da ne nabrajam. Ama baš svaki dan možemo o tome i sličnome čitati. Posvuda. Obzirom na sve to, nemamo li ipak neki osjećaj, da vjera i vjernici prolaze faze žestokog čišćenja, sumnje, rata, zlatnih teladi, kaosa, iscrpljenosti, dezorijentacije? Kao nikad prije. Jer sada to sve dolazi iz srca, iz same Crkve, ne izvana.

Što činiti? Obratiti se, osobno! To je jedino rješenje, i najbolnije. Počnimo ozbiljno shvaćati Boga Jahvu. Vratimo se Isusu iz evanđelja. Skinimo maske, nošnje i oklope sa sebe. Počnimo teško raditi na klesanju vlastita srca. Potpuno ostavimo ono što prepoznamo kao grijeh koji vrijeđa Boga. Prvo duhovnost, onda psihologija. Prvo Biblija, onda roštilji, uz misno vino pri župnim planinarskim izletima. Trebamo rekonstrukciju i restauraciju nutrine. Izbaciti smrt i sve njezine dimenzije. Suočiti se s ludilom koje nas želi proždrijeti. Raditi na vlastitom, osobnom posvećenju; sasvim sigurno ne ćemo baš moći utjecati na sve kontinente… Ali, JA sam važan i važna Bogu. I s jednim obraćenim vjernikom, zaljubljenim u Gospodina, vjernikom koji je ostavio stavove svijeta i dobro pretresao svoje srce i oprostio i zaboravio i preuredio svoj život, Isus može stvoriti sjajne stvarnosti!

Čujte ljudi, ne spašava nas struktura, nego osoba – Isus Krist. Možemo biti karizmatici a potpuno nepoznati Bogu („Idite od mene… Ne poznajem vas…“) zbog neke svoje neposlušnosti, umišljenosti, oholosti, samodopadnosti i  egoizma. Možemo se „prešaltati“ na primjer i u Tradiciju, pa umjesto dizanja ruku i pjevanja u jezicima, spustiti i ruke i oči i pjevati latinske korale. Možemo se i okititi sa sto škapulara, krunica, medaljica… Zatvoriti se previše, otvoriti se previše, možemo i od svojih mišljenja napraviti teologiju i filozofiju i napisati udžbenike i regulamine posebnih ponašanja. Možemo se sporiti do unedogled, prepucavati u komentarima na webu, podastrijeti hrpe dokaza, primjera, pravila, uzusa i kazusa, da bismo potvrdili svoj put ili izbor svoje duhovnosti. Možeš smatrat Crkvu krivom (a ti si dio te iste) ili svijet ili i oboje. Možeš se furat  na teorije zavjera, ili vidjeti spas u nekoj novoj političkoj opciji… Ma možeš ti sve što hoćeš i svašta. Ali, ako se ne obratiš srcem, iznutra, uzalud ti sve to, skroz uzalud toliko muke. Sve ostaje u domeni ljudskoga i svjetovnoga, lišeno nadnaravnoga. Ako nemamo Kristovih stavova – sve ono što piše u Mateju, peto, šesto i sedmo poglavlje – onda nemamo ništa. Ostaje nam samo grijeh, koji i čini da smo ovako omlitavili, anemizirali i anksiolizirali. A na tako napadnut imunitet sistema, lako je ubaciti bakterije i viruse bogohulnih i shizofreničnih ujedno devijacija u crkvenim zgradama, u liturgiji, pastoralu, monaštvu, zajednicama ovakvim i onakvim. A zašto nemamo tih tako nelogičnih i bolnih i srceklesajućih Kristovih stavova? Zato, jer u konačnici ne vjerujemo dovoljno, nemamo vjere. Ne vjerujemo da nas Gospodin može više radovati nego grijeh; da nas Gospodin više ljubi nego mama ili žena; da Gospodin može više učiniti za nas nego ta neka američka firma. Ili taj neki primarijus. Ili taj neki čudotvorac. Eto, baš smo se rodili u dobro vrijeme. U vrijeme buđenja.

pater Marko Glogović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 12. studenoga 2018.

Možda vam se svidi