NOVA MARKOBIOTIKA

Pater Marko Glogović o ‘Grozoti pustoši’: Ušao sam u tu crkvu i osjetio tjeskoban duhovni mrak…

Ovakve crkve i dozvole i privole i nove tradicije sve staro i dosadašnje jednostavno ukidaju. Ne možemo reći da je to „dodvoravanje Vragu“ jer očito je da se u njega više i sve više ne vjeruje. Meni je zanimljivo kako taj Đavao (zgazio te sv. Mihael) kroz cijelu cjelcatu povijest ima identične metode, a mi uvijek iznova nasjedamo. Krv-suze-seks, u različitim kombinacijama i redoslijedima, a ljudi uvijek povjeruju lažima

Loše mi je od pisanja ovoga.

Fataju me mučne tenzijske glavobolje i aritmija. Čeznem samo da se povučem u Bosansku Bijelu, u babinu kućicu kraj potočića, ispod brda Kukavčjaka i da tamo, bez wi-fija nađem konačno svoj mir. Dok ne dozna najbliža familija (plus-minus 200 ljudi) gdje sam.

Mrzim zaista pisati ovakve manifeste i disertacije. Ali valjda netko mora i to činiti. Naime, mislio sam da sam sve vidio i doživio te da me ništa više ne može iznenaditi odnosno sablazniti. No, izgleda da sam se prevario. Od Nizozemske, preko Belgije i Njemačke, Engleske i Francuske, na vlastite sam oči naime gledao prodane crkve i kapele, samostane, pretvorene u hotele, restorane, automehaničarske radionice i noćne klubove. Vidio sam i „grupno odrješenje“ ondje gdje više nema osobne ispovijedi. Upoznao sam nažalost i poneke svećenike i časne sestre angažirane u pokretu New ageabio sam i u župama gdje se u župnim prostorijama prakticira joga i nudi tečaj ajurvede.

Toliki pošteni, marljivi svećenici i redovnici često su nekako „ušutkani“ i marginalizirani, a zbog svojega žarkog molitvenog života ismijavani. Ali hvala Bogu, posvuda se nalaze i oni sveti Božji sluge, makar nam više „upadaju u oči“ ovakvi čudaci. Snebivao sam se u nekim katedralama na Zapadu, gdje postoje „sobe za meditaciju“ a u kojima jedva možeš naći svetohranište. Jednom sam u Belgiji vidio kako su izložili Presveti sakrament u pokaznici, stavili u staklenu kutiju, a turisti su dolazili i izbliza slikali ono, što im je bilo zanimljivo a nepoznato. Isus u staklenci, bez vjernika na koljenima, samo neki fotografi. Poznate su mi „scenske priredbe“ koje ponegdje upriličuju u vrijeme svete mise, a da ne govorim o čudaštvima poput svećenika koji se za euharistiju preodijevaju u klaunove ili u vrijeme misnoga slavlja sami sviraju na bubnjevima, ili puštaju muziku s CD playera – i to sam osobno vidio.

Pričali su mi i o misi na kojoj je propovijedao laik, a biskup je sjedio iza njega. I o misama pri kojima u pretvorbi članovi župnog vijeća ispruže ruku, a kraj svećenika stoji žena odjevena kao đakon, jer je inače misa „šovinistički događaj“… Poznato nam je stanje u mnogim mjestima Europe, gdje se u crkvama čude što još uvijek postoje vjernici koji mole krunicu, dolaze na ispovijed, da se mladi krizmaju. Svjedoci smo latentnog crva istinskoga otpadništva, koji užurbano i silovito ruje i nagriza same temelje katoličanstva, izvrgava ruglu liturgiju, moral, dobre običaje, uništavajući posvuda gdje mu se dozvoli vjekovnu konstrukciju vjere, a onda i nade i ljubavi, pretvarajući čovjeka u roba. Malo je žalosno jedino što ludo mislimo da do toga neće doći u nas, jer se na proštenjima još uvijek vide mase… Ne smijemo se uljuljkati u lažnoj sigurnosti. Otpad je prvo prikriven, a onda javan. Počinje prvo kroz male stvari, a završava s „Grozotom pustoši“. A kad se ostvari, ruši sve pred sobom i ostavlja nebrojene žrtve iza sebe, kao tsunami.

Eto, u tom smislu nedavno sam imao priliku posjetiti rimokatoličku crkvu posvećenu jednome apostolu nedaleko samoga središta jednog austrijskog grada, namjerno ne spominjem ime da se ne bi našao neki „Juda Makabejac“ i tamo napravio neku još goru strahotu, jer danas svega ima, kako nam je poznato. Odveo me ondje prijatelj, koji se našao u tom lijepom gradu „trbuhom za kruhom“ i silno ga je zanimalo moje mišljenje o ovoj crkvi kao građevini i o Crkvi kao Majci koja okuplja Božju djecu u takve građevine. Taj grad ima prelijepe crkve i samostane, iako je danas zamjetan veliki pad duhovnih poziva. Nipošto nije cijela ta država niti cijeli taj grad u onome što sada kanim opisati. Iako ima vrlo mnogo pozitivnih, dobrih, kršćanskih primjera, ima i dijametralno drukčijih nebuloza. Bio sam tako u jednom samostanu ondje, gdje su časne sestre izbacile sve starinsko i postavile željezne i plastične rugobe. Umjesto raspela ljude plaši pravi pravcati zombi koji predstavlja uskrsloga Isusa, zaista nešto prestrašno za vidjeti, horor; jadne drage časne, osobito one starije, nenavikle na ovakve sulude „modernizacije“. U klupama ne možeš ni sjediti ni klečati, katastrofa. A svetohranište je crna metalna kugla, izvan svakog ukusa, ništa ne predstavlja niti imalo paše u interijeru barokne kapele. Jednom me također uznemirilo što sam vidio kako neki laik-civil u jednoj crkvi ondje otvara svetohranište i prebacuje hostije… Jednom sam opet u nekoj drugoj crkvi vidio kako neukusno odjevena žena, dugačkih napadno polakiranih noktiju, dijeli svetu pričest… Ali što možeš? Tiho sam se nadao da nije baš svugdje tako… No „nešto je trulo na Zapadu“.

Ušli smo dakle u crkvu posvećenu svetom apostolu, koja je gotovo uvijek otvorena za posjetitelje. Saznajem da je nekoć crkva bila u okviru dominikanskog samostana, a da danas služi, osim za klasično bogoslužje, i kao crkva – živa umjetnost. Njezin je cilj vjerojatno: šokirati. Makar ja smatram da bi se trebalo šokirati vjernošću Kristovu evanđelju, svetošću života u današnjim sodomama, spremnošću na mučeništvo, življenjem nauka Crkve i tako tim stvarima. Već dvadesetak godina ovdje se događaju razni performansi, čine se „zanimljive“ instalacije, njeguje se dramsko, filmsko, likovno i svako drugo umjetničko izražavanje, kao. Fasada barokne crkve prekrivena je raznolikim natpisima, odnosno parolama, za koje – usprkos prijevodu – nisam dokučio zapravo što bi značile. Na primjer, što bi značilo „Apostol Pinocchio“? Nemam pojma. Sumnjam da itko razumije značenje tih grafita, osim možda autori, ali svakako nemaju nikakvo značenje za ljudski duh. Grafiti su uostalom posvuda, zašto moraju krasiti i crkvu? Osobno smatram da je prava umjetnost ona koja poznaje i poštuje Boga i koju ne treba dodatno podrobno objašnjavati, na silu. Bez Boga, umjetnost postaje strahota, glupost, obična neuračunljivost. Tako, bio sam jednom u crkvi koja liči na sportsku dvoranu, s elementima neke industrijske hale; vidio sam i crkve sličnije atomskom skloništu nego crkvi. Obično su takve „bez duše“ odnosno nema uobičajenih i svima prihvatljivih i dragih kipova i slika, klecala, križeva, cvijeća kojim se kiti boravište živoga Isusa, a svetohranište redovito tražiš povećalom/dvogledom. Ne znaš kakva je to građevina, niti se možeš u tome moliti, samo se čudiš i čudiš. Kipovi i slike su ponegdje do te mjere unakaženi, da nitko od posjetitelja ne može reći koga predstavljaju a kamoli da bi pobudili želju za pobožnošću. Evo, baš svatko može dakle biti umjetnik, u ovo postmodernističko doba. Kao što u demokraciji svatko, bez obzira na bolest, perverznost ili nelogičnost, može uzdići svoj glas i natjerati narod da ga (po)sluša, tako se ta krasna „demokratičnost“ a u biti kamuflirani totalitarizam proteže kao peronospora na sve dimenzije društva, pa tako i na umjetnost. Ako je umjetnost šetanje bez gaća i grudnjaka po trgu, onda je umjetnička „instalacija“ i prizor golih i izgladnjelih logoraša u nekom logoru za politički nepodobne: da, te su „umjetnosti“ slične, dobro primjećuješ brate i sestro, upravo po izvoru njihova nadahnuća i po autoru njihove izvedbe i po opsjednuću izvršitelja projekata. Zlo je zlo, a dobro je dobro; crno je crno, a bijelo je bijelo. Nema Boga, ima Đavla.

Ulazim dakle u ovu crkvu i osjećam jednu – bol. Žalost. Prekrasna nekoć, starinska, barokna crkva temeljito je uništena morbidnim eksperimentom koji se u crkvi ne bi smio događati, bez obzira u kakvim vremenima i pod kakvim pritiscima živimo. Točno se zna što je i za koga je crkva; ona ne može biti javni toalet, igralište, štala. Osjećam Isusovu žalost u srcu. Ispred tabernakula svijetli vječno svjetlo, jutros je ovdje slavljena sveta misa… Na oltaru koji je do u milimetar oblijepljen komadićima razbijenog ogledala. Prva misao: zar ne bi biskup mogao barem Isusa uzeti iz ove nakarade… Propovjedaonica je sastavljena od žice i stakla, potpuno nepraktično, križ pokraj oltara samo dvije isprepletene žice. Jedna kolumna koja se uzdiže prema svodu također je u komadićima ogledala, vitraji prikazuju ljude sa svinjskim glavama, neke žene – Afrikanke; jedan vitraj je pretvoren u strip, a drugi u polja za igru križić-kružić. Na jednom vitraju sjedi pas u fotelji, ispod njega kokoš, s nekim natpisima. Drugi su prozori prebojeni u ljubičasto i plavo i zeleno, pa kad svjetlost sunca prodire kroz njih, čovjek se osjeća kao u kakvoj diskoteci. Na glavnomu oltaru figura raspeća, plastična, ružna. Iznad Isusa neki crni krug, ne mogu dokučiti što je to. Svi su oltari bez oltarnika, svijeća, cvijeća. Mrtvilo. Smrt. Kapela Majke Božje izgleda ovako: zidovi su išarani narančastim sprejem, kip Gospe na podu. Bez ikakvoga smisla! Iz niša staroga oltara uklonjeni su sveci. Na zidovima uokolo grafiti, koje svatko može dopuniti vlastitom olovkom. Tako, netko je naslikao izmet, uz neke druge vulgarizme. Tik do postaje križnoga puta, koja je maknuta sa zida i postavljena na pod crkve. Crkva u ovakvoj dekoraciji djeluje zlokobno, tamno, hladno. Kako se ovdje moliti?

U podu izdubljena rupa, ispod staklenog poklopca vidi se „relikvija“ miša, kosturčić, s objašnjenjem na papiriću. Na svodu crkve obješena ljuljačka, u prozoru nekoliko visećih stolica, čak su i savijene rešetke na prozorima neka vrsta „instalacije“. Zbunjuje me zidni oslik – papa Franjo i iranski rahmetli ajatolah Homeini? Ili nešto slično. Drže se za ruku. Jadan papa, zna on za ovakve ridikulizme posvuda, ali neka ih samo proba spriječiti… Međutim, ovo je samo stalna postava ove crkve – „utjelovljene umjetnosti“, crkve „za danas, ovdje“, koja donosi nešto „radikalno novo, prikladno i napredno“. U ovoj je crkvi ležao i posljednji potomak Zrinskih, prije prenošenja u zagrebačku katedralu, piše latinski na ploči. Hrvatski element i akcent. Otkrivamo podeblju knjigu – album, u kojemu je slikom i tekstom dokumentirano sve što se dosad vršilo ovdje… Slike su demonologija u praksi, par excellance.

Nabrajam samo ponešto, jer nemoguće mi je opisati ili navesti stotine bogohulnih prikaza ove žalosne realnosti: svećenik, đakon, ministranti i vjernici kleče pred ogromnim plakatom postavljenim na glavni oltar, na plakatu crno-bijela slika potpuno golog muškarca i potpuno gole žene, prislonjenih jedno uz drugo leđima, u stavu raspeća. Nadalje: voštana lutka starog bradatog i ćelavog čovjeka u bijeloj kuti, prekrivena litrama krvi, a on širi ruke gledajući prema oltaru. Glavni oltar u različitim krpama, odorama, plahtama, ovisno o dobu godine, ponekad je i cijela crkva u nekakvim materijalima… Dečko gol golcat, u kavezu kojega otkriva neka starija žena. Ženska s maskom patke, prikačena na uže, neurotično skače po crkvi dok joj se haljinica diže, otkrivajući donje rublje. Pa se valja po podu, izvodi neke akrobacije, itd. Maškare, zombiji, klaunovi, hermafroditi, transvestiti, transrodni, goli i polugoli, prebojeni, zamaskirani glumci, pjevači, gosti, namjernici… Crkva u daskama, kartonskim kutijama, s televizorima i svakakvim drugim stvarčicama po oltarima, pretvorena također u blagovaonicu s tanjurima i jelima… Plahte, deke, uniforme, životinje poput žive koze, ispisane po koži, pa krepane životinje… Neki muzičari s preokrenutim križevima, onda križevi u duginim bojama, lego-kockicama, domino-kockicama… Župnik u procesiji nosi sliku dvaju nagih antičkih kipova, vrlo „in“… Na drugoj slici, župnik kleči pred ogromnom naslikanom mrtvačkom glavom… Opet, negdje drugdje, neka mu žena nekim alatom trga misnicu… U crkvi se, čitam dalje, redovito održavaju bučni rock-koncerti, sa svjetlosnim efektima, maglom; pseudo-atletičarske egzibicije, a na pročelju crkve gledam i sliku potpuno nage žene, da cijeli kvart može lijepo i detaljizirano promatrati ovo nešto nedokučivo. Kao da nemamo dosta golotinje inače, posvuda! Baš inovativno! Na oltarima sjede i skaču ljudi, slikaju se, plešu, jedu i piju, rade razne grimase, crkva je malo modna pista, malo night-club, malo dvorana za spretno složeni piknik. Korizmeni i adventski „ugođaji“ također su nešto vrlo posebno.

Krv, blud, tama, kaos: „umjetnost“. Kavezi, izmet, golotinja: „umjetnost“. Vika, dreka, siktanje, skvičanje, urlanje, lupanje, izrugivanje, blasfemija: sve je to „umjetnost“.

Đavao je u ovoj crkvi učinio svoje, sada likuje. Zadovoljno trlja kandže. Meni je ovo više hram onog nesretnog Baala, nego našega Boga, zapravo ovo je klasičan prikaz ostvarenja idolopoklonstva i apostazije – otpada od vjere. Isus je ovdje, ali ponižen do krajnjih granica. Jedna totalna i užasna profanacija svetoga. Životinjsko prevladalo anđeosko, tijelo zarobilo duh, kršćansko kroz pogansko izrugano do besvijesti. Mi se pitasmo, je li to ista, naša, katolička crkva, odnosno Crkva? Nekako nisam htio povjerovati u to! Molio sam se da otkrijem da su to neki otpadnici, neka sljedba ili što već. No, to je zaista naša crkva.

U masi objašnjavanja neobjašnjivoga, autori albuma spominju uzvišenost ovakve nove „umjetnosti“, simbiozu s religioznošću, osuvremenjivanje staroga i drevnoga, blagodati koje ovakav spoj nespojivoga donosi društvu, gradu, posjetiteljima, navodno je cijeli kvart procvao, neprijateljstva su nestala… Glorificira se ova sjajna otvorenost, ova izvanredna domišljatost, ovi nevjerojatni performansi, dostojni svakoga žaljenja i gnušanja redovitih vjernika. Komu je potreban ovakav nakaradni i bogohulni eksperiment? Ova devijacija i devastacija svega što poznajemo i ljubimo kao katolici? Što plemenito i što spasonosno može ostvariti ovakav projekt u kojemu, evo, sudjeluju i svećenici, Božji službenici i sluge? Kako žalosno. Kakva je to pobogu „sloboda“ u kojoj ništa nije sveto, u kojoj se sve smije i sve može, sve što nije u granicama pristojnosti, sloboda koja tako grubo vrijeđa žrtvu i duhovnu stvarnost križa i presvete Kristove krvi, tijela, sakramenata, vjerskih istina, kateheze, Svetoga pisma, crkvenih dokumenata, svećeništva, običaja? Padaju mi na pamet one riječi „svatko tko vas ubije mislit će da služi Bogu“ jer evo ubiše sveto i lijepo, dobro i nadnaravno, u Božjem domu, u Božjim dušama, Božji službenici. Dekadencija ipak nije avangarda. Kužim ono osnovno ovdje: nema zaljubljenosti u Krista, nema spoznaje da je On živ, pa tako nema ni poštovanje prema Njemu. Što se dogodilo u tim svećenicima da se tako javno i jasno podložiše grijehu? „Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti, protiv istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost… Grijeh je uvrjeda Bogu… Grijeh se diže protiv ljubavi Božje u nama, udaljuje od te ljubavi naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane ‘kao Bog’ spoznajući i određujući dobro i zlo (Post 3, 5) Grijeh je dakle ljubav prema sebi, sve do prijezira Boga…“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1849 – 1850)

Čitam neki dan u četvrtom poglavlju Knjige otkrivenja o Božjem prijestolju, pomišljam kako je strašna u sili ta neizmjerljiva i neopisiva Božja veličina, veličanstvo, svemoć, prisutnost i ljubav. A ovdje se ruga, pljuje, ismijava triput Sveti, Svesilni, pred kojim trebamo drhtati u strahopoštovanju, jednostavno, zato što je On Bog i Gospodin. Neke granice se ne mogu prijeći, jednostavno zato što se ne smiju. Pisano je isto tako: „Ne varajte se, Bog se ne da izrugivati.“ Sve što je predano Sotoni, kripto ili javno, bit će i „nagrađeno“ od ove podle, zle inteligencije koja 24 sata na dan sije prokletstvo. Što možemo činiti, osim da posjetimo ovu oskvrnjenu crkvu i mnoge slične diljem Zapada u kojemu je Crkva već na koljenima (sami pastiri konstatiraju to na mnogim mjestima) i da plačemo pred oltarom, da vršimo neku zadovoljštinu i pokoru, kako nas je i Gospa prije sto godina pozvala u Fátimi?

Evo nedavno, usput ilustriram, čitamo kako su neki redovnici u Belgiji otkazali poslušnost papi i u svojim bolnicama dozvoljavaju eutanaziju. Otpadništvo počinje bezazleno, završava tragično. Zamislimo ovo: redovnici podupiru mašineriju samoubojstva! A sutra će pobačaj i ostalo. Ali vjerojatno imaju prekrasne simpozije, rasprave i plenarne skupštine, u kojima se spominje sve moguće iz svijeta, osim Isus Krist. Bio sam na takvim sastancima, gdje se cijelo dopodne nije spomenulo ni ime Isus, ali bilo je humanizma i antropologije i kozmologije i psihologije do besvijesti. Eutanazijo, bujrum, na velika vrata.

Zanimljivo bi bilo odgovoriti na pitanje kako je uopće došlo do nečega ovakvoga u ovoj crkvi? Je li to došlo naglo, ili se pomalo ukidalo, zanemarivalo, mijenjalo sve što se dalo? Je li se prvo prestalo s pobožnostima, dozvolilo se pričešćivanje bez ispovijedanja, ukinulo se štovanje svetaca, euharistijsko klanjanje, skratile su se propovijedi, s indignacijom se odbacili egzorcizmi, slavljenje, molitva oslobođenja, poruke iz Fátime i Lurda, mistika; je li kriva hladna birokratizacija, materijalizam ili se pak silno zatvaralo srca na pokrete nove evangelizacije, prezirući proroštva i vodstvo i nadahnuća papa i Učiteljstva…? Je li kriva frustracija među klerom? Ili pak vjernici koji su sve samo ne vjernici? Ili su krivi masoni? Ili sve skupa, možda?

Tko i što stoji u početku ovoga pada, ostaje mi nejasno. Jasno je ovo: ovdje sam vidio vjeru bez Boga, potpuni gubitak katoličkog identiteta, oskvrnuće svih katoličkih simbola vjere. Vjerojatno je bilo tako: nestala je istinska duhovnost, ona koja čovjeka uzdiže k Bogu i koja nas čini svjesnima živoga Krista koji živi u nama, te se u traženju zamjenske „bolje“ duhovnosti eto našla ova, zloduhovska, koja je sve drastično izokrenula i sve drsko unakazila. Kada nestane slavljenje Boga u Duhu Svetom, onda slavimo sebe u duhu svijeta. Postoje te dvije bolesne i bolne krajnosti: jedni bi sve kao u srednjem vijeku, drugi bi sve kao ovo. Trebamo slušati i slijediti uravnoteženo svećenstvo, vjerno Kristovom i crkvenom nauku; svakako ih imamo, tu su negdje blizu, Bog neće dopustiti da nestane svetih pastira! „Gdje obiluje grijeh, tu je još obilnija milost!“ kaže Pavao.

Crkva se razvija, ali sigurno ne ovako kako se želi ovdje prikazati. Pretvoriti mjesto molitve u trgovinu s grijesima… Osobno, volim vidjeti neku normalnu umjetničku instalaciju, ondje gdje je mjesto za takvo što, zašto ne? Toliko je kreativnosti u čovjeku, toliko je lijepih i zaista kvalitetnih, izgrađujućih vizualnih i ostalih umjetničkih djela koje možemo nazvati modernima, a opet tjeraju na razmišljanje i na svaku su pohvalu umovima koji su ih smislili. I poneke novoizgrađene crkve su zaista prelijepe! Ali ovo, ovo u crkvi, ova luđačka tiranija s mirisom šeola, ovo je užasno, i bijedno istovremeno! Toliko su ismijali sve svetinje, da ne znam je li moguće još štogod pridometnuti da bude još odvratnije? Tolika koncentracija prijezira prema Božjim zakonima, u jednoj crkvi, u jednom hramu Božje prisutnosti na zemlji… Nazvao bih ovo stručno: „urinizacijom sakralnosti“.

Đavlovo izgleda najmoćnije i najrazornije oružje, golotinja, ovdje je postavljena tako otvoreno perfidno ne-zamaskirana, dok kršćani kleče pred njom kao u LSD-zanosu. I jesu, opijeni moću svojeg unutarnjeg grijeha, za koji su dobili „imprimatur“ i razne pohvalne plakete. Postoji itekako i mistična strana ove semantike i „meta-performiranja“ koje postaje perforiranje savjesti i gubitak Krista samoga: to je ono najžalosnije i najtragičnije. Iza ovoga se krije neka strana sila, duh, poslan uništiti ovu župu i ostale nejake u vjeri. Pater Amorth je uvijek ponavljao kako postoje specijalizirani demoni, koji napadaju posebna područja, pothvate, ljude s misijom i karizmom, neke osobite Božje planove itd. Ne, ovo nije umjetnost, ovo nikako i nigdje ne može biti umjetnost, ovo je umobolna relativizacija najsvetijega, ovo je put u pakao, pa ma kako me popljuvali zbog pojma „pakao“. Neka nam se svima Bog smiluje, jer smo svi ohladnjeli ili se osušili, i jer svi trebamo istinsku duhovnu obnovu. Nije riječ o tome, da su oni gori a mi smo bolji. Svaki sud ostavljamo Gospodinu koji proniče srca. Frapantno je samo to, da se u tolikim sličnim svetim mjestima („skini obuću, Mojsije, stojiš na svetom tlu“) gazi Istina, a i dalje se gazitelji nazivaju katolicima; upravo takvi će „ubijati“ istinske katolike.

Pravo je kršćanstvo, generalizirajući, u ovom zapadnom dijelu, izgleda ponovno došlo do katakomba. Gdje ćemo naći kršćane koji se istinski ljube, koji ustrajno mole, žive evanđeljem, imaju Kristove stavove i duh? Ne znam što se točno dogodilo s ovim kršćanima Zapada, koji ne dižu glas protiv ovakvih katastrofa. Ljudi su valjda doživjeli neki kolektivni šok – ili seriju istih – pa su upali u nadasve finu mrežu sedativne manipulacije. Kao u vrijeme Hitlera, ili ako dalje gledamo, slično je i s pitanjem abortusa i eutanazije i rodne revolucije. No, glede ove crkve, moram priznati da nisam sreo još slučaj gdje bi neki iz New agea ili neki iz raznih pseudo-religijskih grupacija ili čak i neki militantni ili kakvi već „protestanti“ (mislim na netolerantne, izrazito kontra-katoličke sekte) otišli baš ovako daleko… Zapravo, ovo mi ponajviše nalikuje na sakralnu prostituciju, koja se nekoć vršila u starom Rimu ili Grčkoj.

Kako oni to objašnjavaju? Na primjer, uzmimo to klečanje pred spomenutim megaplakatom na kojemu su razapete dvije gole osobe? Što to ovi svećenici rade? Kako smiju tako sablazniti malene? Ta tu su ministranti, mladi, djeca, stari… Ove slike ostaju u glavama, izobličuju savjesti. Nakon ovih slika slijede djela! Maknuli su Presveto, maknuli su raspelo, i klanjaju se – golotinji? Što su htjeli poručiti? Da je čovječanstvo danas razapeto, da smo mi na križu? OK, ali ovdje su dvoje mladih ljudi savršena tijela, bez ogrebotine. Moj Isus je bio kao „krvava krpa“ na križu, kako ga gleda Izaija. Ovo nije u redu i nije normalno. Jesu li ti svećenici ikada čitali iz Poslanice Efežanima (6, 12)  kako „…vodimo rat s duhovima…“ i zar ne znaju da se iza svega vidljivoga krije i nevidljivo, zar nisu svjesni nimalo te duhovne stvarnosti? Nisu li čitali ono „sa strahom i drhtanjem radite oko svojega spasenja“? Ma, jesu li ovi svećenici uopće vjernici, i kako uopće smiju misiti u takvoj oskvrnjenoj svetinji? Pa komu pripada ova duhovna stvarnost? Sigurno, sto posto, nema nikakve veze s Gospodinom Isusom Kristom. I svećenik je čovjek, i mi padamo k’o kruške, griješimo, slabi smo, jadni, ali ovako promicati nešto što ni u primisli nema Kristova, ovako javno braniti grijeh, ovako sluganski služiti i adorirati Tamu?! Ozakonili su perverziju. Proroci bi ridali od užasa.

Toliki fratri i drage časne sestre sigurno također danas plaču i vape za snagom Svetoga Duha, da izdrže sve duhovne, psihičke pa i sve više, fizičke napade. Koliki Kristovi vjernici danas trpe muke, u skloništima su, jecaju, gladni, progonjeni, u ratovima i masakrima, zbog svoje vjere ne mogu naći posao, prehraniti obitelj, padaju od iznemoglosti braneći se na raznim sudovima… A ovi se siti zapadnjaci prenemažu u svojoj „obljutavljenoj soli“ i samozadovoljno konzumiraju „ustajali kvasac farizejizma“ pljujući po Jaganjčevom poniženju. Isus je rekao „vidjeh Sotonu kako pada kao munja s neba“ i evo, pade u neke katoličke crkve i samostane. O ne, oni neće biti mučenici, njih se neće blatiti i suditi. Oni ponovno razapinju Gospodina! Svrstali su se na stranu sotonista i onih koji nedostojno primaju svetu pričest. Golgota danas. Bojim se, da je takvo stanje duha krenulo već u ponekim Bogoslovijama, jer neke se stvari moraju „naučiti“. Predlažem da jedan dan u tjednu postimo u naknadu za grijehe koje činimo mi, svećenici. Sumnjam da bi se sami „vjernici“ odvažili učiniti ovu gnusobu bez odobrenja svojega pastira. Vidim tu kao jednu novu „dogmu“: grijeh je u redu, Bog je sama ljubav, hajmo se dogovoriti da Bogu grijeh ne smeta i da će sve biti dobro. Ako se ne obratiš, ništa neće biti dobro. Ako se obratiš, čak i tvoj homoseksualizam ili s čim se već mučiš, može postati nešto što će preobraženo, ozdravljeno i oslobođeno, silno proslaviti Boga. Ako taj gnoj u sebi opravdavaš i naviještaš, onda se radije nemoj skrivati Kristom, jer te „ne poznaje“.

Zar nije upravo Crkva kao jedina pozvana biti drugačija, kao znak protivnosti u svijetu, sablazan poganštini, pokret otpora neprijatelju duša, svjedočanstvo vjere u vječnost? Ne vidim kako bi to bila ovim prozirnim dodvoravanjem okultnomu, magijskomu, pornografijskomu i modno-modernomu? Najuzvišenije su sveli na najniže, na ono do bola prizemno i isprazno. U albumu gledam kako zavedeni ljudi bauljaju po toj nekoć prelijepoj crkvi, i dive se svim tim prljavštinama uma i nakana srdaca. Tu je Isus u presvetom sakramentu, jer je tu valjano ređeni svećenik. Za valjanu svetu misu naravno, ne trebaju ni svijeće ni oltarni stolnjak ni lijepi kipovi. Ali nije to odlučujuće. Tu kao da zapravo nema Isusa. Makar On bio zapravo svugdje. (Gospa nas preko don Gobbija uči da što češće molimo: Isuse, ti si moja najveća ljubav… Ti si moj jedini najveći prijatelj… Ljubim te, Isuse, svim svojim srcem…“ Prakticirajmo to!)

U ovakvoj degutantnoj i ruinizirajućoj „umjetnosti“ nametnutoj zdravom razumu, kojega je izgleda pobijedila, Isus je nevažan, zatvoren u tabernakulu i sam, potpuno sam, neprimijećen, odbačen i izdan. Ovdje je On oskvrnjen i oskvrnjivan iz dana u dan, jer oskvrnjene su i duše koje Ga primaju, i prostor u koji dolazi. Crkva nije samo obična građevina, ona je mjesto gdje živi Isus živi. Ona ne može biti smetlište, čudnovato unakažena dvorana u kojoj se ljudi prerušeni u zombije, vještice, duhove, cirkusante hvale svojim nesuvislim „kreacijama“. Ali ljudi su se vjerojatno navikli na ovo, tako je zapravo lakše. Ušli su u rijeku koja sve nosi pred sobom, praveći se da je sve u redu. Sjećamo se one priče o golom kralju, kako su se svi pravili da nije gol. A onda ga je izdalo jedno dijete. Dijete… Nerođeno dijete? Netko tko pjeva u jezicima, kao dijete? Dijete slično dječaku Isusu…

Tako je slično i ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima: kralj je gol, ovo je čisto bogohuljenje, bez ikakve umjetničke vrijednosti, ali prave se da nije tako. Uistinu grozota i uistinu pustoš. Sigurno, ovakva je crkva iznimka, ali opet treba napomenuti da je takvih pokušaja ipak sve više, a sve se lijepo da provjeriti na internetu. Antikrist ima sve više otvorenih vrata… Iako ga je sigurno usporila i Godina milosrđa i obljetnica Fátime i ljubav na djelu našega pape Franje, ovakva mi nedjela potvrđuju da su vremena prijelomna i preozbiljna. A mi uglavnom nonšalantno vodimo visoko teološke rasprave, pretačući iz šupljeg u prazno i mlateći praznu slamu, a trebamo biti na koljenima i plakati i jecati i moliti za obraćenje naroda i nas samih. Jedna „obična“ krunica dnevno više može učiniti nego uopće možemo zamisliti, kaže opet Gospa preko don Stefana Gobbija. Sigurno, kod nas još postoji vjera, makar i tradicionalna, i gotovo bi se svi vjerojatno čudom čudili da ovo vide… Ali moramo bdjeti, moramo se boriti, paziti na sebe i svoje, da taj „sotonski dim“ kako je govorio čini mi se, papa Pavao VI., ne uđe kroz razne pukotine. Ne čudim se svijetu, čudim se upravo toj tamošnjoj Crkvi koja je dopustila ovako sramno ili besramno oskvrnuće svetinje. A jasno nam je rečeno: „Volja je Božja za vas da budete sveti“ (1 Sol 4, 3) Potražimo svete svećenike i redovnike i uhvatimo se za njihove halje, ne (do)puštajući da nas napuste! I slijepac vidi da ovakva jadna profanizacija i desakralizacija nema ni „s“ od svetosti. Sada mi je malo jasnije i zašto demon toliko mrzi tzv. karizmatsko slavljenje. Upravo zato, jer ga istinska radost u Gospodinu tjera u očaj. U ovakvim se crkvama uistinu, ma kako filozofirali o mogućim osuvremenjivanjima, ne slavi Bog, ovdje nema radosti ni mira ni ičega što bismo mogli povezati s Bogom Biblije i Crkve. Nažalost, to je gorka činjenica. Deformacija.

Kad sam ušao u ovu crkvu, zapljusnuo me osjetno neki val turobnosti, nešto kao neki duhovni osjećaj, nekakav spoj duboke povrijeđenosti, žalosti i ogorčenosti, a ponajviše tjeskobnoga duhovnog mraka. I ne pišem to kao nešto kvazi-devocionalno ili patetično. Putujući svijetom vidio sam crkve u kojima su postavili lađe, automobile, ormare, mreže i horoskopske znakove. Ali, to su odreda bile anglikanske, evangeličke i luteranske crkve. U njima se i tako ne vjeruje u stvarnu prisutnost Isusa u otajstvu euharistije. Ali, ovo je moja crkva! Ovdje je moj Isus! Pa kako jedna katolička crkva može biti „portal“ u svijet tame, kuća anarhije, Luciferova septička jama, mjesto štovanja izvitoperene ljudskosti i čovjeka bez Boga???

Ovaj posvećeni prostor postao je prostor agresivne duhovne sljepoće, nekroze duhovnoga tkiva, još jedan pipak masonske, modernističke, gender i „pro-choice“ hobotnice, prebivalište hordi duhova koji se naslađuju padom evanđeoske istine i svega ostaloga vezanoga uz Bogočovjeka Krista i uz spasenje duše čovjeka. U jednoj su instalaciji Gospino lice prekrili krpom (ili je to feredža?): evo gdje je Gospa stvarno Žalosna Gospa. Neka je to samo kip, ali taj kip predstavlja nekoga i nešto. Ili, ovi vitraji s prikazima ljudi sa svinjskim glavama. Je li to neka pouka, da smo svinje jedni drugima? Da, jesmo, ponekad, poneko, ali zar nam to zornije ne prikazuje križ i raspeće Isusovo, koje su maknuli? Što smo učinili Gospodinu… Svojim grijesima. Baš svinjski. Dok sam promatrao sljedeći vitraj na kojemu je „god=dog“ dakle likovno krajnji izraz mizerije i zločina nad cijelom ustanovom Crkve koja se trudi iz petnih žila približiti Boga kao milosrdnu Ljubav, a ovdje su Njega, Stvoritelja, usporedili sa životinjom… Sjetih se, uz Fátimu, i godine 1789., oskvrnuća crkvi nakon Francuske revolucije, uzdignuća čovjeka na mjesto Boga, obožavanja razuma, parola o slobodi… (A sve natopljeno hektolitrima krvi nevinih također). Ovo neodoljivo podsjeća na sve te događaje nakon pada Bastille. Samo su tamo ubijali kler, a ovdje zavedeni kler „ubija“ vjeru u povjerenom im stadu. Evo, taj duh nikada ne miruje i svako se malo vraća. Na sablazan malenima, koji ne znaju kako pobjeći iz Babilona. Ako i Crkva postane dio toga carstva, ta tko će drugi pokazati put…? Moj je prijatelj rekao, kako bi bilo bolje da su crkvu prodali muslimanima, jer da oni u džamiji nikada ne bi dopustili ovakvo huljenje. Zaista, mislim da ne bi.

Svaka čast svećenstvu koje se na sve moguće načine, a osobito molitvom i pokorom, odupire ovakvim đavolštinama. Ima ih, ima ih puno! Nismo ni svjesni koliko je zapravo mnogo pobožnih i učenih, radišnih za Božje kraljevstvo svećenika oko nas. I oni su ta Gospina četa koja će, usprkos progonima, ostati vjerna, do kraja. I mi s njima! Pitam se, s druge strane, koga i što predstavljaju ovi svećenici, đakoni i bogoslovi koje vidim u fotografijama albuma kako kleče pred plakatom mrtvačke glave. Jesu li i oni „umjetnici“? „Gomilaju patnje svoje koji slijede bogove tuđe“ (Ps 16, 3) Odbijam upasti u mentalni sklop koji bi me kao svećenika pretvorio u takvoga umjetnika, ili isto tako, u političara, menadžera, arhitekta, birokrata. Svjestan sam svojih padova i gorko žalim zbog svojih kukavičluka. Strepim pred Božjim sudom. Činio sam velike gluposti i bio sam sigurno Juda u mnogočemu. Bože, smiluj mi se budaletini na kvadrat. Ali ovo je ismijavanje i poniženje svih nas svećenika koji još (ipak) ljubimo svoju Crkvu. Ovo je ruglo i samo bezdano ruglo. Pisano je: „Jao onima koji sablazne jednoga od ovih mojih najmanjih…“ kao i: „Ne bacajte biserje svinjama i svetinje psima…“ Kakve veze ima sve ovo sa službom svećenika? Ovo je kanalizacijska pornifikalizacija, ne evangelizacija. Možeš vrlo nisko pasti, ali zašto to prljavo u sebi stavljaš na pijedestal?

Svećenici bi trebali za ovakve devijacije biti u kazni kao izrazu milosrđa; vršiti zadovoljštinu, plakati nad vrijeđanjem Boga, a ne biti pokretački dio nove paradigme dijametralno različite od svega što je poznato i uvriježeno, jer je normalno i objavljeno, ljudsko i božansko. Koliki svećenici, na primjer u misijama, daju svoju krv i znoj i bdjenja i zdravlje, trpeći s Kristom u drugima i sebi, a ovaj ovdje župnik drsko kida i trga svoju misnicu – odjeću koja simbolizira „odijevanje u Krista“, jer za oltarom nisam ja, nego On! I to je performans. Sram ga bilo, sram do srži. Ponaša se k’o zadnji glupan, bezumnik, bezbožnik. Koju pouku daje ljudima? Kakvo je to evanđelje? Je li i euharistija koju slavi samo još jedan sociokulturološki performans? Što će predložiti dušama koje mu dođu u teškim egzistencijalnim problemima, strahovima, napadima, opsjednućima: idite i gledajte predstavu istospolnih orgija pred oltarom? Nevjerojatno. Ti budi što hoćeš, nitko ti ne spočitava osobne grijehe i slabosti, pokaj se i ustani iz blata; ali ako si svećenik, onda je ovo javna sablazan i veleizdajničko djelovanje koje ranjava Krista i Njegovu Crkvu, sve nas. Gdje je njegov biskup?

U impresumu albuma piše da je i nadbiskupija sudjelovala u svemu ovome, a u albumu su i slike biskupa koji pohađa župu. I sad se smijmo i vrijeđajmo kad netko spomene masoneriju u Crkvi, kao to su neke jadne teorije zavjera. Mnoge stvarnosti danas smrde na bahatost masonerije, nije sve samo tako, samo slučajno. Ne želim zvučati paničarski, ali dokle ovo sve vodi? Jedino u ponor. Daj, Bože, da griješim! Možda uopće nije tako kako se čini da jest: ako uistinu nije, kajem se za svoje komentare i ispričavam se i molim za oprost. Ako jest… Kako jedan biskup može nešto ovako dozvoliti? Ne radi se o ovome gradu, pitam se za sve gradove i mjesta gdje se ovo događa. Neka mi to netko objasni, jer ja zaista ne razumijem. Hoće li dozvoliti i „crnu misu“ ako to „umjetnici“ zatraže? Jer, još samo to nedostaje, da bi dojam i slika bili potpuni.

A ne bih se čudio da uskoro u toj crkvi svane izložba abortirane djece (fetusi u formalinu), ili čak da se netko čak ondje i objesi o svod, tamo kod obješene ljuljačke: bilo bi to svjetski razglašen „umjetnički čin“ koji bi „pomaknuo sve granice i umjetnost prenio u onostrano, bla, bla“. Možda ipak, biskup nema pojma o ovome, možda je ucijenjen, možda su ga preveslali, možda je sve dozvolio u nekoj dobroj namjeri, možda se sada ne može izvući iz toga? Možda je danas taj izmanipulirani župnik smijenjen, možda su prestala ova iživljavanja i sakaćenja zdravog razuma? Možda su ovi svećenici sto posto uvjereni da čine nešto dobro i u redu? Onda nešto nije u redu sa savjestima istih. Ja samo komentiram ono što sam svojim očima vidio i pišem sve ovo iz dvaju razloga: da budemo svjesni da se nešto gadno događa i da činimo zadovoljštinu za te gadnosti. „Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine!“ A prvi bi trebali znati svećenici, ako i nitko drugi ne zna. Ovako baš evo svećenik razapinje ne samo Krista nego i Crkvu, svoju Majku i Učiteljicu. Čega i koga su oni apostoli?

Koji me znaju, znaju da sam i sâm za otkačene izražaje i da pišem kontroverznu klereziju – duhovnu poeziju, kad stignem volim fotografirati neobične situacije i detalje, itd. Tako sam, primjera radi, u jednoj svojoj knjizi slikao sebe u kontejneru za smeće (natpis: sezona lova na smećenike), pa s puškom pred crkvom (branitelj vjere i ćudoređa), s mnoštvom plišanih lutaka u klupama (vjeronauk za nepostojeće), okružen pelenama (naš svećenik sigurno ima djecu) ili kako sjedim u ispovjedaonici a ispred u redu čekaju – kipovi svetaca. Slikao sam se i u ormaru s crkvenom odjećom, kao dio te odjeće. I s upaljenim svjećicama, glumeći božićno drvce koje sjaji nakićeno od razgaljenoga naroda, i sjedio sam kao kip sa škrabicom pred nogama. Ali to je nevina šala, makar s dozom kritike ili zdravog komentara. Možda sam i osobno grešniji od ovih bijednih pobijeđenih svećenika, ne znam. No, kad vidim kako se u spomenutoj crkvi show-ljudi valjaju po podu, rastežu po klupama, trče u kostimima, kako šire noge i pokazuju grudi, kako na prijestolje uzdižu voajerizam, perverznost, mazohizam, i sve ostale grane jednoga drveta („ne smijete samo s njega jesti…“) prezirući drvo križa… Pomislim si, pa do nedavno su za ovakve performanse ljude odvodili u duševne bolnice… A danas je to – vrhunac umjetnosti???

Ne razumijem ni ovo: ako djeca gledaju svu tu golotinju, kako to ne bi utjecalo na njihov duhovni i psihički život, na njihovu daljnju egzistenciju? Kako izgleda njihov vjeronauk, od čega se ta djeca i mladi ispovijedaju i za što se kaju, ako sa svojim dragim župnikom kleče pred nagim tijelima? Inače, to nema veze sa Sikstinskom kapelom. Ovdje je tijelo meso, objekt eksperimenta, idol, potrošna roba trenutačnog zadovoljstva. U pravoj umjetnosti, tijelo je Božji dar, hram Duha Svetoga, dio trodimenzionalne ljudske egzistencije. Ta i Gospodin je bio gol na križu, kao i Adam i Eva. I za tijelo smo dužni zahvaljivati Stvoritelju („Hvala ti što sam stvoren tako čudesno…“) i proslavljati Ga kroz tijelo. To tijelo nije nešto što treba prezreti, kao suprotnost duhu. Međutim, ovako nešto je potpuno suprotno kršćanskom pogledu na tijelo i na dostojanstvo tijela.

Kad se sve rezimira, jasno je kako ponegdje u svijetu dakle i nešto unutar Crkve može služiti „kulturi smrti“. Anti-life u Crkvi. Osobito na tzv. Zapadu. Ja nekako volim taj Zapad i mogao bih ondje i živjeti, nema problema, već danas. Ali bio sam dužan reagirati na viđeno. Nisam siguran može li se više sama Crkva nositi s tom agresivnom korozijom vrijednosti, ima li još snage da se iznutra, iz sebe izbori za svetost i obnovu. Prije smo imali jasno određene dušmane izvana (nacizam, komunizam…) a danas je, čini se, još gori i podmukliji atak iznutra. Nema još mnogo ustrajnih molitelja, nema posta, molitvene zajednice nisu dobrodošle na premnogim mjestima… Odnosno, ima svega toga, ali u osjetnom padu. Nemojmo se praviti slijepima. To neće povratiti krasno sročeni dokumenti i radni predlošci nekakvih novih pastorala. Također, vidimo što se čini Papi, na primjer. Digla se cijela armada „dobronamjernih“ koji ga optužuju i smišljaju konstrukcije gdje i kad god stignu. Možda ponegdje naša Crkva preko snažnih i beskompromisnih pojedinaca i može izvojevati vidljivu pobjedu nad grijehom, ondje gdje još može. Međutim, smatram da će nas ipak morati prodrmati vanjske okolnosti. Odnosno – progoni, ratovi, kazna. Ne paničarim i uopće ne lamentiram, nisam pozvan biti „zloguki prorok“ i pokušavam ne pretjerivati, nikako zapravo ne bih htio nikoga osuditi, ali (ne)djela poput ovoga u ovoj konkretnoj crkvi, pokazuju da se nešto dozvoljava jer se nešto želi nametnuti i proširiti, ili zato što je to već postalo ionako normalno. Božje milosrđe će nas kroz progone i mučeništvo ipak spasiti za vječnost. Mora tako! „Stado malo“ će morati znati voditi bitke za besmrtnu dušu. Ako se, na jednoj strani, dozvoljava ovakvo otpadništvo, onda je logično da će se, s druge strane, sprječavati pobožnost, blatiti pokreti nove evangelizacije, smanjivati zajednička molitva, gnušati se nad egzorcizmom; o čudima se neće govoriti, ismijavat će se pobožni i dobri ljudi, sve će se relativizirati. „Pravedni će trpjeti, sveti će otac biti progonjen, nacije će nestati“ kaže Gospa u Fátimi. Ljubav prema svijetu ukida ljubav prema Bogu, piše u Novomu zavjetu. „Kad dođem drugi put na svijet, hoću li zateći vjeru?“ pita se Gospodin Isus.

„Ja mogu pa evo hoću: ima se – može se“ – čisti bahatluk. Tako bi svatko mogao od svoje crkve raditi što mu volja. Izbacimo kip sv. Stjepana i stavimo Buddhu. Sve o čemu sam pisao zadnju godinu (Presveta Duša Kristova, slika Milosrdnog Isusa, Plava knjiga don Gobbija…) nekako mi se ostvaruje u ovoj obeščašćenoj crkvi, simbolu tolikih slično obeščašćenih crkava i samostana diljem nekoć kršćanskoga Zapada. Sve najprljavije u ljudskoj mašti, ponuđeno je evo na pladnju, u najboljem mogućem okruženju za izrugivanje svemu svetomu, u katoličkoj crkvi. Pun pogodak. Sve preokrenuto naglavačke, očito ponuđeno kao istinito, istinsko, pravo. Kip Gospe prekriven haljinom „od glave do pete“ a kraj njega polugola performerica. Ova zadnja je sigurno u redu, Gospa nije. Morala bi se modernizirati, da bude prihvatljiva.

Permisivizam koji pobuđuje shizofrene asocijacije. Je li to također onaj „bogati mogu što god žele“ poučak? Čitam jutros u Časoslovu: „Pogled svoj skrećem na siromaha i na čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće“ (Iz 66, 2) Siguran sam da u siromašnim zemljama nema ovakve bezobzirne bezobraštine. S dozvolom hijerarhije, što svemu daje jedan upravo strašan prizvuk. Ako je zaista prisutna ta dozvola, onda će odgovarati „oni kojima je više dano“ i koji su ljudima makar samo tom dozvolom omogućili da pomisle kako je ovo sve OK. A kakva će tek biti – ako ih bude ili ima – duhovna zvanja u takvoj župi? Nasljednici ove moralne apokalipse. Gdje je također, humanitarni i karitativni dio ove priče? Kako ova duhovna i ćudoredna izobličenost i izrođenost može uopće pomoći nekomu, makar i u socijalnom smislu? A gdje su Kristovi stavovi, gdje je žrtva, posvećenje, osvjedočenje o grijehu? U Dnevniku sv. Faustine Kowalske na nekim mjestima čitamo kako Gospodin surovo kori redovnice, jer su neposlušne, zavidne, jer tračaju, okrivljuju, sude, ne pomažu si međusobno i ne vole se. I kaže Isus, da će otići iz kapelice. Kaže da su mu najveća rana srca takve njemu posvećene osobe, koje ga najžešće vrijeđaju svojom bešćutnošću. Ili kad samo malo razmislimo, koliko se progoni i pljuje Karizmatska obnova ili Neokatekumenski put… Evo nam plodova. Nema nove evangelizacije, imaš eto ovo. Niste htjeli poslušati zadnjih pet papa, kojima je Duh Sveti detaljno sve ovo nagovijestio, a istovremeno je dao odgovor: pokrete, zajednice, apostolate… E sad imate ovo, s čim se, braćo, ne možete nositi jer ne znate više kako. Plod vaših mozganja i želje za ugodnim, korektnim, prihvatljivim, asertivnim i bezbolnim kršćanstvom. Pa sada lijepo klečite pred sifiliziranim genitalijama.

„Umjetnost“ danas dozvoljava i štoviše plješće na primjer instalaciji kutije ispunjene fekalijama umjetnika, u kojoj je još nešto dodano, najbolje nešto sakralnoga značaja ili simbola (naravno katoličke provenijencije, ne daj, Bože, druge povrijediti). Kad se takvo što instalira u crkvi, dosegnuta je granica svega što nas je čuvalo i ohrabrivalo da se borimo sa stvarnostima pada i mraka. Nestao je strah Božji. „Ikabod Adonaj“ – „Otišla je Slava Gospodnja“. Od onoga što je donedavno nazivano „svetim tlom“ ostaje samo nesveta prašina, omiljeno prebivalište zmije, prema Postanku. Podli Trojanski konj ušao je u utvrđeni grad – utočište za malene, nevine, za one u borbama. Kâd je zamijenila magla iz strojeva, na deathmetal koncertu u crkvi, pred svetohraništem, gdje se zazivao Behemot, Molek i Beelzebub. Iživljavanje i vrijeđanje zdravog mozga i vjerskih običaja i osjećaja: to ne može biti umjetnost. U Prvoj Timoteju čitamo kako će u posljednja vremena ljudi biti „izmišljavači zala“. Pa zar nije upravo Katolička Crkva „izmislila“ umjetnost, te pokrenula pravce romanike, gotike, baroka…? Uvijek je podupirala umjetnost, njegovala i unaprjeđivala umjetničke izražaje, pravce, ostvarenja. Kipovi i slike u crkvama su umjetnost, prava umjetnost, s porukom i smislom. Očito treba takvu umjetnost poniziti i satrti, da bi na njezino mjesto došla rugoba primitivizma i hule. „Kad vidite u hramu Grozotu pustoši… Bježite!“ piše prorok Daniel. Ne varajmo se, treba pobjeći. U molitvu, pokoru, u obraćenje. U ilegalu ponekad. Neka oduzmu crkve, ne mogu Bogu oduzeti žive hramove. „Malo stado“ će uvijek preživjeti i „krv mučenika je sjeme novih kršćana“.

Što bi na sve ove današnje novotarije rekli sv. Faustina ili sv. Pater Pio, na primjer? Jesu li oni bili u krivu kad su živjeli pobožno, čisto, ponizno, u samozataji i plodonosnom trpljenju? Pater Pio je plakao slaveći svetu misu, bičevao se zbog hula ljudi, postio neprestano i molio neprestano. Što bi rekla sv. Marija Margareta Alacoque i jesu li onda prvi petci na čast Srca Isusova nešto nevrijedno prakticiranja? Jer ne može i ovo i ono biti ispravno; jedno ili drugo je ili Božje ili nije, a onda je đavolsko. A nauk o čistilištu? A borba za predbračnu čistoću, na primjer, ili čitav niz drugih kršćanskih stavova, duhovnosti, običaja? Ta ovakve crkve i dozvole i privole i nove tradicije sve staro i dosadašnje jednostavno ukidaju. Ne možemo reći da je to „dodvoravanje Vragu“ jer očito je da se u njega više i sve više ne vjeruje. Meni je zanimljivo kako taj Đavao (zgazio te sv. Mihael) kroz cijelu cjelcatu povijest ima identične metode, a mi uvijek iznova nasjedamo. Krv-suze-seks, u različitim kombinacijama i redoslijedima, a ljudi uvijek povjeruju lažima. Pa i ljudi Crkve, kako vidimo. Nespojivo je služiti Kristu i Belijaru. Ne može se štovati Isus i Asmodej. Ne smiješ se klanjati Gospodinu i Abadonu. Jao ovomu župniku i onima koji su ovu bijedu odobrili, jao! Moramo moliti, da im se otvori oči i da ne budu više sablazan i svojom službom širok put u propast. Crkvena im umjetnost, nadahnuta, nije više dovoljna ni dobra, sada vrše neku svoju liturgiju performansi i afirmacija sebe kao nekih vrsnih inovatora, a zapravo su lutkice na neprijateljevoj igrački i koncu. Ništa im više u crkvi „ne govori“ i sve treba naprasito promijeniti, uništiti, pa čak i transcendenciju onoga što se u crkvi vidi i događa! Važno je samo da ČOVJEK bude zadovoljan. Čovjek je u tom centru svijeta, tijelo, seksualnost je cilj i smisao, i sredstvo samoostvarenja. Sve šareno odjeveno a u stvari potpuno, apsolutno, u srži i nimalo nedvojbeno odvojeno od Boga i Božjega! „Budite sveti jer Ja sam svet“ govori Gospodin. A evo neki slijepi ne idu putom spasenja i ne daju drugima da tim putom kroče. „Oslobađanje“ od normalnosti i ova neka „metaduhovnost“ zlo-duhovna i zlo-duhovska, sigurno nisu nikomu na blagoslov, a mogu biti mnogima na prokletstvo i ponor vječni. Koliko god to staromodno zvučalo. Ovdje Isus viče i vapi: „Imajte milosrđa prema meni!“

U tzv. Plavoj knjizi poruka upućenih don Stefanu Gobbiju („Svećenicima Marijinim predragim sinovima“) kao u nijednoj drugoj knjizi iz područja katoličke marijanske duhovnosti odnosno osobito mistike, čitamo najjasnije moguće o svemu ovome što sam vidio i komentirao, i o svemu što vidimo da se događa u svijetu, slično. Gospa je sve ovo dakle već puno prije nagovijestila i upozorila nas da se čuvamo, da se dižemo kada padnemo, da se pouzdano povjerimo njezinu Prečistom Srcu i da znamo trpjeti za Isusa, ako treba. „Tmina je prodrla i u Crkvu. Širi se sve više, i svaki dan žanje žrtve, čak i među njezinim najmilijim sinovima. Zavedeni od Sotone, koliki su od njih izgubili svjetlost da hodaju pravim putom, putom istine, vjernosti, života milosti, ljubavi, molitve, dobrog primjera… Neki od vas prodaju Euharistijsku Žrtvu svome protivniku i pogađaju me u Srce jer kvare istinu zabludom, opravdavaju grijeh i žive po duhu svijeta, koji tako, preko vas, ulazi u nutrinu ugrožavajući sam život…“ (150, 1978.) „Od Božjeg vrta neki su stvorili baruštine u kojima Sotona sve prekriva i oskvrnjuje blatom.“ (154, 1978.) „Sa svojim majčinskim glasom vodim vas da biste razumjeli znakove velike muke… Svi se ovi znakovi ostvaruju u ovom vašem vremenu. Prije svega, velika apostazija (otpad) koja se širi na sve dijelove Crkve zbog pomanjkanja vjere koja zahvaća čak i same njezine Pastire.

Sotona je uspio posvuda proširiti veliki otpad svojim podmuklim činom zavođenja i postigao je da su se mnogi udaljili od Istine Evanđelja i slijede izmišljotine novih teoloških teorija, nalazeći zadovoljstvo u grijehu i zlu koje traže poput nekog vlastitog dobra.“ (370, 1987.) „U ime napretka neki su svećenici postali samo službenici svijeta i žive svjetovno. Molitvu su zamijenili nekim neurednim djelovanjem, mrtvljenje neprestanim traženjem udobnosti i užitka, svetost postepenim popuštanjem grijehu, osobito nečistom, što ga sve više počinjaju i opravdavaju. Postali su leševi koji hodaju, obijeljeni grobovi koji se još samo zovu svećenicima, ali koje moj Sin Isus ne priznaje više kao takve. A ti su baš ponekad najviše cijenjeni, oni koji uspijevaju napredovati, i koji se postavljaju na odgovorna mjesta.“ (122, 1977.) „Sotona je sada postavio svoje šatore također među službenike Svetišta i uveo je grozotu pustoši u sveti hram Božji.“ (112, 1976.) Nema smisla dalje citirati, i ovo nam je previše. Ispričavam se jer se toliko puta spominje ona Zvijer, ali tako piše. Čitajući ponovno ovu dragu knjigu, i ja drhtim. Molim čitatelje da se mole i za moje obraćenje! Svećenici su na prvoj liniji bojišnice. Zato molimo svakodnevno posvetu Bezgrešnomu Srcu Marijinu, u kojoj, između ostaloga, čitamo: „…svjesni da je bezboštvo upropastilo vjeru velikog broja vjernika, da je obeščašćenje ušlo u sveti Božji hram, ne štedeći ni toliku našu braću svećenike, da se zlo i grijeh sve više šire po svijetu, usuđujemo se s pouzdanjem podići oči k tebi, Majko Isusova i naša milosrdna i moćna Majko…“ Ova posveta, kao i „Plava knjiga“ don Gobbija imaju crkvenu dozvolu. Sapienti sat.

Možda da još samo citiram Sveto pismo, koje u jednomu Psalmu savršeno dovršava sve ovdje napisano i opisano: „Bože… Korake svoje upravi prema vječnim ruševinama… Sve je u svetištu poharao neprijatelj. Tlačitelji tvoji pokrenuše slavodobitnu bitku na mjestu sastanka s tobom; postaviše svoje znakove kao pobjedne… Stan tvojega imena oskvrnuše do temelja… Dokle će se još, Bože, rugati neprijatelj?“ (Ps 74, 4-7) A sestri Luciji je Gospa u Fátimi još kad je postala redovnica, detaljno objasnila kako će se njezine slike i kipovi mrziti i uklanjati i obeščašćivati. U ovim izvanrednim vremenima, Bog nam daje izvanrednu pomoć i znak: Blažena Djevica Marija. Posljednji vapaj neba. Ona će uzeti gorušičino zrno naše vjere i posijati ga u Isusovo Srce, da donese ploda. Krv i voda iz toga Srca, kao „med i mlijeko“ Obećane zemlje, prekrit će naše gadosti i nedostatke i sve otpade, ako se samo iskreno pokajemo i prihvatimo pojas spasa, Gospu. Ona, naime, gazi glavu zmiji. Ona je utjeha Crkvi današnjice, depresivnoj u tami Getsemanija; Marija je izlaz, rješenje, lijek, putokaz, melem ljudima i samome Gospodinu, tako neopisivo bolno osamljenomu u svojoj Prisutnosti u crkvama… Svaki bi svećenik, kako je negdje zapisala Marija Valtorta, trebao u najdubljoj dubini svojega svećeničkog srca imati Gospu: jer Ona nam na najbolji mogući način uprisutnjuje, objašnjava, daje i njeguje u nama Isusa. Ona stoji pod križem svećenika koji su razapeti ovim pogubnim današnjim modernizmom i otpadništvom. No, mogu li plodonosno propovijedati Krista raspetoga, ako sam nisam – razapet?

Da završim: ne gubimo vjeru! Ne podliježimo panici ili tjeskobi. Ne mijenjajmo „obitelj“ bježeći u neku drugu crkvenu zajednicu. Ne osuđujmo ni one koji su se javno odrekli evanđelja, a još nose ruho kršćanstva. Nemojmo se čak niti sablažnjavati pretjerano, nego molimo i činimo zadovoljštinu, pokoru. Učimo bližnje zdravomu crkvenom zajedništvu, pobožnosti i životu prema dekalogu. Svjedočimo vjeru, kroz ispravnu umjetnost, življenje, slavljenje euharistije, ispovijed… Ispitujmo duhove. Ne donosimo također sudove naprečac, sve važimo. Molimo za Božje sluge, ne ogovarajmo ih jer koliko im dobra želimo toliko dobra mogu nam i davati. Ohrabrujmo se međusobno. Ne obožavajmo idole. Tješimo se Kristovom svemoću i milosrđem. Blagoslivljajmo. Obratimo se. Budimo svjesni opasnosti, ali nemojmo opet i svugdje vidjeti Đavla. Čuvajmo se fanatizma, težimo za radikalnošću evanđeoskih savjeta. Ljubimo papu i Crkvu! „Vrata je paklena neće nadvladati!“ Ne samo to, nego (uvijek) još više: ljubimo i svećenike i redovnike koji su naštetili Crkvi, sablaznili, podlegli kušnjama i postali anti-svjedočanstvo. Da, da! I njih trebamo ljubiti, i njima treba oprostiti! Za njih treba moliti molitve oslobođenja i iscjeljenja.

To je evanđeoski autentičan stav, bez obzira na to koliko nas takvo što može raniti, u smislu da bismo prije htjeli pravednost negoli milosrđe. No Božja riječ je više nego jasna: „Ako se bezbožnik obrati zbog svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravdu, živjet će i neće umrijeti“ (Ez 18, 27) Ponekad su zaista situacije tako okrenute, da čovjek padne a da i ne zna kako i kada. „…Znate, ljudi svojega župnika smatraju čovjekom koji je tu da radi sve čega se dosjete. Da, svećenik je u službi svojih župljana, no postoji rizik da se prijeđe u oblik aktivizma gdje čovjek zaboravlja koja je uopće funkcija svećenika: da svjedoči Krista i njegovu prisutnost među ljudima… A mi svećenici iscrpljujemo se na sastancima koji često ničemu ne služe, traže od nas da izvršavamo gomilu direktiva. Vrijeme provodimo na cestama, slaveći sakramente s ljudima koji uopće ne žele promijeniti život, nego samo žele osjetiti da su izvršili dužnost pred nekim magijskim bogom. Želimo prestati mučiti se s tisućama zadaća koje nisu izravno povezane sa svećeničkim zvanjem…“ (J. Mercier, Kad župniku prekipi, Verbum, Split, 2017., s. 78)

Prava ljubav se očituje upravo ondje, gdje je ljudski gotovo ili stvarno nemoguće da se ljubi, a ipak se baš usprkos tome, ljubi, kako netko pametan reče. Hrabro! Ako smo milosrdni, i Bog će nam biti milosrdan. U pojmu „milosrđe“ imamo korijen – milost. „Milost znači da nas nikakva greška ili grijeh kojega činimo u životu ne isključuje iz dohvata Božje ljubavi. Nema dakle čovjeka za kojega je otkupljenje potencijalno nemoguće! Nema tako prljava čovjeka, kojega se ne bi moglo milošću oprati.“ (Ph. Yancey, Rumors of another world, SCCT, 2003., Michigan). Tako je. Jedino nas milost može sve spasiti.

pater Marko Glogović | Bitno.net

Objavljeno: 3. listopada 2017.

Možda vam se svidi