Iako je svaki dan Božji i jedinstven, Crkva fantastično čini prosvjetljenja u našim životima, slaveći posebna crkvena razdoblja, kada nas budi za dublja razmatranja Božje iznimne objave. Došašće ili iščekivanje Isusova dolaska, posebno je obavijeno otajstvenom atmosferom. Zapravo, ne čudi potreba da se sve ukrašava i kreira posebno ozračje čak i materijalnim doprinosom, jer ipak – Bog se utjelovio! Svi slavimo! Pa osim ako to ne postane svrha samo po sebi, neka sve živo slavi Boga! “Svaki ću dan tebe slaviti, ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.” (Ps 145,2)

No unatoč sveopćem pozivu na život u slavlju, ne samo zbog Gospodinova rođenja, već i zbog siline i nenadmašnosti Njegova otkupljenja ljudskog roda, ljudskoj duši često budu oduzeta raspoloženja radosti i slavlja. Isuse, pitam se i pitam Tebe, kako se ja, kao Božja kćer, ljubljena od tebe, nekada ne mogu iznutra radovati? Kako se, unatoč mom htijenju i molitvi, ne mogu riješiti ljutnje, tjeskobe, prisile u mislima, unutarnje zlovolje i neraspoloženja iznutra? Zašto nekada iznutra toliko boli?

Put u razotkrivanje uzroka mojih boli, put je suočavanja sa samom sobom. Nije bježanje u svijet, spavanje, neumjerenost u poslu, jelu, pričama i druženju… Neću ništa otkriti bježanjem od suočavanja s drugima, gdje se istinska priroda mojih osjećaja i tvrdoća mog srca direktno razotkriva. Otkrivanje dolazi putem poniznosti, u razmatranju i razotkrivanju pod Božjim svjetlom, pa i onda kada se čini da mi je sve oduzeto, da sam prazna, da je molitva tvrda, kako je slavljenje Boga teško (čak vrlo iscrpljujuće!), a ljudi živciraju. Nadalje, razotkrivanje dolazi u normalnom življenju svog života, ali putem Krista.

Boli dolaze zbog mojih navezanosti na stvari, ljude, krive ideale, poslove i vrijednosti. No i kada Gospodin od toga oslobađa i iz nekih od zatvora me izvuče, vidim kako i dalje neke boli ostaju. Naravno, ima još toga što moje srce nije spremno pustiti, ali ima i boli jer sam se navezala na svoje osjećaje. To su osjećaji koji su izazivani u trenucima uživanja tih mojih štetnih navezanosti. Dolazi bol zbog emocija na koje sam se zalijepila, a kojih više nema. Ili ih pak vratim, kao skroz prazne, čak sasvim bljutave. I naravno, taj dio moje duše koji je bio zalijepljen, sada boli, kao kada čvrsto zalijepljenu traku odvajate od kože. Normalno da boli, kada se tu zadržalo, a ne treba biti; kada sam se time hranila, a nije dalo okusa, ni zdravlja.

Kada razmišljam u kojim situacijama, i u dodiru s kojim ljudima su se pojavljivale poteškoće i unutarnji otpori, otkrivam kako je to bilo vezano uz stvari i osjećaje mojih navezanosti. Stvari su to i osjećaji koji su mi bili (ili još jesu) ispred Boga, stvari su to u kojima mjerim svoju vrijednost, ili osjećam svoju bezvrijednost, umjesto da sve crpim u Kruhu Života.

Od navezanosti može osloboditi samo živi Bog, naš početak i kraj za kojim čeznemo. Došao je da bi nam dao život, potpuno ispunjenje. Samo Njegova milost može nadoknaditi naše boli i praznine. Čini se kako su sve naše navezanosti nastale baš jer smo svoju čežnju za stvarnom ljubavlju, nadomještali imitacijama. Pa kako bi se napravilo mjesta za pravo i čisto, potrebno je osloboditi se svega što zauzima ta mjesta.

I zato proslaviti Isusov rođendan značit će dati mu slavu, puštati ga sve više, da uskrsnim svjetlom pobjeđuje u svemu u mom životu. Ali značit će i moliti za duboku poniznost pred Ocem, da po Kristu otkrijem pravo lice svoje ljudskosti i zadobijem istinski osjećaj svoje vrijednosti.

“Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.” (1 Pt 1, 6-7)

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]