VJEČNO PITANJE
Mogu li se znanost i vjera uskladiti?
Danas ima znanstvenika koji ne oklijevaju izjasniti se da vjeruju i njima se ne čini da se vjera u ičemu protivi vršenju njihova poziva. Sam je Einstein odbijao pomisao da se ″Bog kocka sa svemirom″, i njemu dugujemo onu zanimljivu izreku: ″Znanost bez religije je hroma, religija bez znanosti je slijepa.″
Čini se da povijest pokazuje kako se ne mogu podnositi. Poznata je znamenita duhovita izreka učenoga markiza de Laplacea, teoretičara potpunog determinizma: ″Bog? To je hipoteza koja meni ne treba.″ To važi za sve znanosti koje napreduju sa sigurnim i priznatim podatcima, provjerenim iskustvom, kod čega je isključen bilo kakav izvanjski zahvat u prirodu. Međutim, to ne vrijedi za vjeru koja se služi podatcima iz Objave koji se ne mogu provjeravati, ona u dogmama ustanovljuje otajstva koja zbunjuju razum i poziva na vjerovanje unatoč svemu što izaziva dvojbe, kao što je to zlo, patnja, smrt i ono što se može označiti kao ″očevidna odsutnost Boga″. Uostalom, povijest pokazuje da napredak u spoznavanju neumoljivo sužava opseg religije koji je danas sveden na nestalno područje osjećaja i morala. Svaki put kad se otkrije neka tajna života, religija gubi jedan dokaz. Može se, dakle, smatrati da se znanost i vjera ne mogu uskladiti.
MEĐUTIM…
Od početka ovoga stoljeća mnoge su se stvari promijenile. Danas ima znanstvenika koji ne oklijevaju izjasniti se da vjeruju i njima se ne čini da se vjera u ičemu protivi vršenju njihova poziva. Sam je Einstein odbijao pomisao da se ″Bog kocka sa svemirom″, i njemu dugujemo onu zanimljivu izreku – manje poznatu od znamenite jednadžbe i ne tako rigorozno sročenu, ali koja mnogo toga otkriva: ″Znanost bez religije je hroma, religija bez znanosti je slijepa.″ Znanost i vjera nisu, dakle, nikako neuskladive i u jednom istom duhu one mogu vrlo dobro supostojati.
Umjesto ″znanost″ – bolje bi bilo od sada reći ″znanosti″ jer se svaka na svom području razvijala, a to sve više jedne od drugih udaljuje, kao što se udaljuju žbice na kotaču. One sve manje i manje mogu pogodno komunicirati i čini se da ih nitko ne može ujediniti u jednoj zaokruženoj misli. Oppenheimer, jedan od ″izumitelja″ atomske bombe, jednog je dana golemo zdanje suvremenih spoznaja usporedio s nekom vrstom zatvora s tako debelim pregradnim zidovima da je dijalog između ćelija postao nemoguć. Ipak postoji zajednička točka između svih znanosti: sve one traže istinu uzdižući se od uzroka do uzroka, pod kontrolom matematike, sve do postanka pojava koje istražuju. Prva njihova krjepost jest poniznost, bez koje one nikad ne bi ništa otkrile. Religija se manje zanima za postanak bića nego li za njihovo određenje, svrhu; manje joj je do toga da zna kako je čovjek ustrojen nego li do toga koji je njegov poziv.
Nakon što se zapitao: ″Tko smo mi?″ – a na to pitanje može samo Bog odgovoriti – Paul Gauguin je nadodao: ″Odakle dolazimo? Kamo idemo?″
Znanosti – ili ako više odgovara – znanost, odgovorila bi radije na prvo pitanje, a religija na drugo. Ali to su dva krila istoga spoznanja, koje ne bi vrlo daleko poletjelo kad bi se lišilo jednoga krila. Ne samo da znanost i religija po sebi nisu neuskladive nego bi se one morale tijesno povezivati u ljudskoj pameti da je ne bi lišile niti jednog od ovih dvaju osnovnih pitanja koja joj se postavljaju, ono ″kako″ pred kojim religija često oklijeva i ono ″zašto″ koje neki znanstvenici ustrajno uklanjaju iz svojega rječnika prije nego će u ostatku svojega života pokušati na to pitanje odgovoriti. Uzgred rečeno, što čovjek više napreduje u istraživanju stvari, to mu većom postaje njihova tajna. Kad neka žena plete, to je uvijek tajanstveno zbog sklopa prisutnosti i odsutnosti što je značajno za takvu vrstu posla. Ali kad čovjek zna da se u stvarnosti radi o skupu elementarnih čestica združenih u atome, a ovi opet sačinjavaju molekule, dok se izrađuje pletivo – onda tajna poprima kozmičke razmjere.
Kad su stvari znanstveno protumačene, onda im je najpotrebnije religiozno objašnjenje.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Andréa Frossarda Bog u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.