Izabran za papu na samom početku Prvoga svjetskog rata, nadbiskup Bologne Giacomo Paolo Giovanni Battista della Chiesa, koji je uzeo ime Benedikt XV., u papinskoj je povijesti ostao zasjenjen najprije ratnim događajima, a potom i svojim medijski i politički mnogo eksponiranijim nasljednicima. Ipak, ovaj papa, kojega su zbog sitne građe već na početku crkvene karijere nazivali „Il Piccoletto“ (dok je sam sebe smatrao „ružnom vodorigom na rimskoj građevini“) zbog svojih humanitarnih i mirovnih inicijativa zaslužuje više pažnje. Prije dvadesetak godina jedan od ključnih koraka u tom smjeru svojim je djelom The Unknown Pope and the Pursuit of Peace učinio britanski povjesničar John F. Pollard.

Smatrajući rat „samoubojstvom civilizirane Europe“, Benedikt XV. pokušao je iskoristiti deteritorijaliziranost Svete stolice kako bi među zaraćenim silama djelovao diplomacijom iznad državnih interesa, predstavljajući se kao „zajednički otac svima, koji svu svoju djecu voli jednako“. Međutim, zaraćene europske države njegove incijative promatrale su kao naklonjene neprijateljskoj strani, stoga ih redom odbacujući. Slični su pritisci dolazili i iz same Crkve, čiji su se predstavnici u zaraćenim državama počesto oglušivali o papine pozive za mirovno djelovanje.

Humanitarno djelovanje

Budući da je na taj način, zahvaljujući ponajprije talijanskom inzistiranju na tome već tijekom sklapanja tajnoga Londonskog sporazuma 1915. godine, efektivno isključen iz političke sfere djelovanja, Benedikt XV. svoje je napore usmjerio u humanitarnom pravcu. Osnovu djelovanja pritom je činila briga za ratne zarobljenike, odnosno nastojanja za poboljšanje uvjeta u zarobljeničkim logorima. U tu je svrhu, u sklopu sekretarijata Svete stolice 1915. godine uspostavljen Ured za zarobljenike, koji je – služeći ponajprije kao komunikacijski kanal u potrazi za zarobljenima i nestalima – do kraja rata procesuirao oko 600 000 slučajeva. Uz to, velikim pregovaračkim naporima osiguran je tretman za oko 30 000 bolesnih zarobljenika u sanatorijima neutralne Švicarske.

Posebnu brigu Benedikt XV. iskazivao je i oko stradanja civilnog stanovništva ratom obuhvaćenih zemalja. Primjerice, u suradnji s münchenskim nadbiskupom papinska je intervencija pridonijela zaustavljanju njemačkih masovnih deportacija belgijanskih civila 1915. godine. Sljedeće godine preko crkvenih struktura u SAD-u organizirano je skupljanje donacija za prehranu belgijske djece, dok je pomoć izgladnjelom stanovništvu pružena i u Litvi, Crnoj Gori, Poljskoj, Siriji i Libanonu. Štoviše, papi su se obratile i razne židovske organizacije, moleći ga da intervenira zbog zlostavljanja Židova u Rusiji i na područjima pod ruskom okupacijom.

Najveći izazov Benediktovim humanitarnim naporima ipak je predstavljalo armensko pitanje, odnosno genocid provođen nad armenskim stanovništvom Osmanskog Carstva. Vršeći pritisak na osmanske austrougarske i njemačke saveznike da Visoku portu prisile na prestanak masovnih ubijanja i deportacija (u tu je svrhu, kao kršćanski poglavar muslimanskom, napisao i pismo osmanskom sultanu i kalifu Mehmedu V.), Benedikt XV. postigao je tek djelomičan uspjeh. No, briga za armenske izbjeglice ostala mu je preokupacijom do kraja života.

Sveukupno papinsko djelovanje, uključujući svotu od 82 milijuna lira doniranu u razne humanitarne svrhe u ekonomski nestabilnom razdoblju, Vatikan je dovelo do ruba bankrota, tako da su za organizaciju sljedećih konklava (1922.) novci navodno trebali biti posuđeni. Zanimljivo je naposljetku dodati i da je upravo Benedikt XV. dvadesetak dana prije Božića predložio održavanje primirja na taj dan, „rođendan Kneza mira“. Premda su ga političari odbacili, ono je – dakako – ipak održano na znatnim dijelovima Zapadne bojišnice.

Diplomatska aktivnost

Unatoč spomenutim neuspjesima i mnogostranom otporu, Benedikt XV. za čitavog je trajanja rata nastavio pozivati na prestanak borbenog djelovanja. Iako njegov neuspjeh neki tumače kao pokazatelj rastuće irelevantnosti religije u brutalnom svijetu Realpolitike, dalekosežne posljedice i utjecaji na konačno usvojene inicijative ipak su vidljivi.

Gradeći tijekom prve godine rata diplomatsku mrežu (uz kontinuirano, gore opisano, humanitarno zalaganje), Benedikt XV. svoju je „diplomatsku ofenzivu“ započeo objavom apostolske pobudnice „Zaraćenim narodima i njihovim vladarima“ povodom prve godišnjice početka rata, 28. srpnja 1915. godine. Pozivajući u njoj suprotstavljene tabore za pregovarački stol, papa je istaknuo:

Blagoslovljen je onaj tko prvi podigne maslinovu grančicu mira te pruži svoju desnicu neprijatelju, nudeći mu razumne mirovne uvjete.

Unatoč izostanku konkretnih reakcija, ovaj je Benediktov tekst ostavio utjecaja na budućim mirovnim ponudama Njemačke i predsjednika tada još neutralnog SAD-a Wilsona krajem 1916. godine. Također, papinski je dvor postao stjecištem brojnih europskih i svjetskih pacifista, dok je posredničku ulogu odigrao i u poznatoj Sikstovoj aferi.

Mirovna nota 1917. godine

Unatoč uključivanju SAD-a u rat, tijekom 1917. godine iscrpljenost obiju zaraćenih strana postajala je sve evidentnijom – Februarskom revolucijom u Rusiji je dokinuto višestoljetno carstvo, dok su francusku vojsku potresale masovne pobune. Takav razvoj događaja potaknuo je novi val međunarodnih kongresa katolika, ali i socijalista, održavanih u gradovima neutralnih europskih zemalja. Napokon, u njemačkom Reichstagu polovinom te godine došlo je do formiranja većine pod vodstvom Matthiasa Erzbergera, katoličkog političara koji je već ranije surađivao s papom oko dogovaranja mjestimičnih primirja i razmjena ratnih zarobljenika. Takva (tek privremena) promjena Benedikta XV. (pogrešno) je uvjerila u mogućnost njegovog utjecaja na njemačko vodstvo, odnosno u dozrijevanje situacije za konačno sklapanje mirovnog sporazuma.

Rezultat takve percepcije postala je Mirovna nota objavljena 1. kolovoza 1917. godine. Napisana na talijanskom i francuskom, a odaslana svim zaraćenim vladama i vladarima, nota je sadržavala sljedećih šest glavnih točaka:

  1. obostrano i istovremeno smanjenje naoružanja
  2. uspostava međunarodne arbitraže
  3. istinska sloboda plovidbe i zajedničko korištenje mora
  4. obostrano odricanje od potražnje za ratnim odštetama
  5. obostrana evakuacija i ponovna uspostava svih okupiranih teritorija
  6. rješavanje teritorijalnih nesuglasica u koncilijarnom duhu

Diplomatska važnost ovog dokumenta ležala je u činjenici da su njime – nasuprot ranijim dokumentima koji su spominjali tek apstraktnu spremnost na razgovor o mirovnim uvjetima – ponuđene konkretne točke, napisane ponajprije prema saznanjima o njemačkim eventualnim potraživanjima. Pored ovih općih točaka, unutar dokumenta dotaknuto je još mnoštvo konkretnih problema, poput patnje već desetljećima podijeljene Poljske ili spominjanog stradavanja Armenaca pod osmanskom vlašću. Također, nasuprot optužbama o papinim pokušajima vraćanja svijeta na status quo ante bellum, u Mirovnoj su noti spomenuta i pitanja koja su europsku politiku mučila već desetljećima prije izbijanja rata (među ostalim i pitanje balkanskih država, premda bez preciziranja), a čije je međunarodno mirno rješavanje istaknuto kao nužnost.

Ipak, unatoč političkoj klimi koja je naslućivala mogućnost konačne uspostave mira, sve zaraćene države opet su odbile papinu inicijativu. Najspremnijim za njezino prihvaćanje pokazao se austrijski car i ugarski kralj Karlo I., no njegovo je djelovanje ograničeno satelitskim položajem Austro-Ugarske Monarhije u odnosu prema Njemačkoj. Vjerujući nakon sloma Rusije u svoju konačnu pobjedu, Njemačka je Benediktovu ponudu primila mlako, a jednako su učinile i sile Antante, povodeći se za Wilsonovom tvrdnjom da naoružanoj Njemačkoj nije moguće vjerovati. Konačno, najglasniji u protivljenju Benediktovom diplomatskom angažmanu pokazali su se Talijani, bojeći se nužnosti odricanja od svojih iredentističkih težnji i vjerujući da bi takav slijed događaja doveo do porasta papinog ugleda u svijetu, pa i njegovog predsjedanja budućnom mirovnom konferencijom.

Zaključna razmatranja

Prema svjedočenjima nekih osoba iz bliskih papinih krugova, odbacivanje Mirovne note označilo je najgorči dan u papinom životu. Na neko vrijeme diplomatska aktivnost Svete stolice stoga je zaustavljena, sve do katastrofalnoga talijanskog sloma kod Kobarida, nakon kojeg je papa u talijansko ime pokušao pregovarati s vodstvom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, Benedikt XV. na jednak je način pokušao spriječiti raspad spomenute države; u oba slučaja neuspješno.

Iako su gotovo sve diplomatske inicijative Benedikta XV. završile neuspjehom, utjecaj njegove Mirovne note vidljiv je u duhu i tonu Wilsonovih Četrnaest točaka. Kao uvjereni kalvinist i anti-katolik, a pretendirajući na položaj predvodnika u bolji svijet, Woodrow Wilson to, dakako, nikada nije priznao. Konačno, najveće priznanje za svoje djelovanje papa Benedikt XV. dobio je nigdje drugdje doli u novoosnovanoj Turskoj, gdje mu je već za života podignut spomenik s natpisom „Papi Benediktu XV., dobrotvoru naroda bez obzira na nacionalnost i religiju, u znak zahvalnosti s Istoka“.

Izvor: Saša Vuković | Povcast: Svratište za humaniste