Neki su odbacili kazne iz Otkrivenja kao pregroteskne i sablažnjive, te čak i nepomirljive s idejom milosrdnoga Boga. Pa ipak, Božja pravda, poput njegova milosrđa, pojavljuje se svuda u Bibliji.

Stefan_Lochner_006

Foto: Stefan Lochner, Posljednji sud, 1435./Wikimedia Commons

Najmlađi naraštaji tumača usredotočili su se na ratove i zvijeri iz Otkrivenja, koji očaravaju jer su zastrašujući. Čitatelji opravdano strahuju da bi se tako stroga kazna mogla dogoditi za vrijeme njihova života. Neki su odbacili kazne iz Otkrivenja kao pregroteskne i sablažnjive, te čak i nepomirljive s idejom milosrdnoga Boga. Pa ipak, Božja pravda, poput njegova milosrđa, pojavljuje se svuda u Bibliji. Ona je sastavni dio njegove samoobjave. Zanijekati snagu božanske kazne znači učiniti Boga nečim manjim od Boga te učiniti nas manjim od njegove djece. Jer svaki otac mora uvesti disciplinu nad svojom djecom, a očinska je disciplina sama po sebi milost, očinski izraz ljubavi. Kako bismo razumjeli osudu iz Otkrivenja – i njezinu primjenu na naše živote – prvo moramo razumjeti vezu saveza koja nas sjedinjuje s Bogom Ocem.

Savez je sveta obiteljska povezanost. Možemo vidjeti da je Bog – svojim savezima s Adamom, Noom, Abrahamom, Mojsijem, Davidom i Isusom – postupno proširio taj obiteljski odnos na sve više ljudi. Svaki je savez imao svoj zakon, ali to nisu bila proizvoljna djela moći, bili su to izrazi očinske mudrosti i ljubavi, kao što bi svaki dom trebao imati jasne smjernice za prihvatljivo i neprihvatljivo ponašanje. Međutim, još više od toga, Božji nam je zakon omogućio voljeti onako kako On sam voli, rasti u našem oponašanju »božanske obitelji« Blaženoga Trojstva. Jer Otac, Sin i Duh Sveti žive vječno u savršenu miru i zajedništvu.

Ako nas Božji savez čini njegovom obitelji, tada je grijeh više od prekršenog zakona. Označava uništene živote i domove. Grijeh proizlazi iz našega odbijanja da poštujemo savez, iz našega odbijanja da volimo Boga koliko on voli nas. Grijehom gubimo svoj položaj djece Božje. Grijeh ubija božanski život u nama.

Sud, dakle, nije bezličan, legalistički proces. On je pitanje ljubavi i nešto što odabiremo za sebe. Isto tako ni kazna nije osvetnički čin. Božje »kletve« nisu izrazi mržnje, već očinske ljubavi i pouke. Poput ljekovitih pomasti, one bole kako bi zaliječile. Nameću nam patnju koja liječi, obnavlja i iskupljuje. Božji je gnjev izraz njegove ljubavi za svoju neposlušnu djecu.

Bog je ljubav (1 Iv 4,8), ali njegova je ljubav oganj što proždire (Heb 12,29), koji je tvrdoglavim grješnicima nepodnošljiv. Božje očinstvo ne umanjuje surovost njegova gnjeva niti snižava mjerilo njegove pravde. Naprotiv, otac koji voli zahtijeva više od svoje djece nego što suci zahtijevaju od optuženika. Ali dobar otac pokazuje i veće milosrđe.

Mogu li imati svjedoka?

Moramo dobro razumjeti ovo značenje saveza ako želimo shvatiti osude iz Knjige Otkrivenja. One su vrlo jasne. Ivanovo viđenje nije samo liturgijsko, ili samo kraljevsko, samo vojno. Ono je sve to, ali je i pravno. To je prizor iz sudnice. Građanima suvremenih demokracija taj će spoj možda izgledati kao zbrka, ali moramo imati na umu da je u drevnom Izraelu kralj bio vrhovni zapovjednik vojske, vrhovni sudac, te, idealno, i veliki svećenik. Kao božanski kralj Isus je ispunjavao sve te uloge na najbolji mogući način. Stoga, kada Ivan vidi nebo, on je istovremeno ušao u hram, u prostoriju s prijestoljem, na bojno polje i u sudnicu. Kao u svakoj sudnici, Otkrivenje donosi iskaze svjedoka pod zakletvom: »I onaj anđeo… podiže k nebu desnicu i zakle se Živim u vijeke vjekova« (Otk 10,5–6). Nešto kasnije, u 11. poglavlju, sud poziva Mojsija i Iliju. Premda ih Ivan ne spominje poimence, daje naslutiti njihov identitet spominjanjem moći koje su pokazali u Starom zavjetu: u Ilijinu slučaju, moći da zatvori nebo i prizove vatru; u Mojsijevu slučaju, sposobnost da pretvori vodu u krv i prizove pošasti. Ta dva svjedoka (Otk 11,3) predstavljaju cjelokupan Zakon (Mojsije) i sve proroke (Ilija). Svojom nazočnosti oni svjedoče da je izraelski narod jako dobro znao koje su obveze njihova saveza s Bogom, a koje su posljedice njihove nevjernosti.

Drugi svjedoci svjedoče polažući svoje živote. Grčka riječ za »svjedok« je martus, odakle dolazi riječ »mučenik«. Tako u 6. poglavlju nailazimo na »duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu« (r. 9). Ti svjedoci zahtijevaju od suca brzo izvršenje presude: »Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?« (Otk 6,10). Budući da vape s oltara, znamo da je njihovo svjedočanstvo istinito i da će ga Gospodin čuti. Ali protiv koga svjedoče? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo razmotriti koji je grad bio izvor i središte progona Crkve u prvim naraštajima – a to je bio Jeruzalem.

Proganjani sumnjom

Izgleda da je Jeruzalem na optuženičkoj klupi. Bog je sudac (Otk 20,11), a pomažu mu anđeli koji sjede na dvadeset prijestolja (Otk 20,4). Kroz cijelo Otkrivenje anđeli također izvršavaju kaznu, ubrzavajući uništenje Jeruzalema, zajedno s njegovim stanovnicima i njegovim hramom. Ivan prikazuje taj događaj u obliku strašne Pashe. Sedam anđela izlijeva kaleže Božjega gnjeva, iz kojih proizlazi sedam pošasti. Izlijevanje kaleža (ponekad nazivanih »čašama« ili »peharima«) liturgijska je radnja, žrtva ljevanica koja se izlijeva na zemlju, kao što je vino bilo izliveno na oltar drevnoga Izraela.

U kontekstu ispunjenja Pashe u euharistiji te slike postaju još dojmljivije. Pošasti se događaju u poglavljima 15–17 u liturgijskom ozračju: anđeli se pojavljuju s harfama, odjeveni poput svećenika u nebeskom hramu, pjevaju Mojsijevu pjesmu i pjesmu Jaganjčevu (poglavlje 15). Ta liturgija znači smrt Božjih neprijatelja, ali spasenje njegove Crkve. Stoga anđeli kliču:

»Oni su prolili krv svetih i proroka i stoga ih krvlju napajaš! Zavrijedili su!« (Otk 16,6).

Pasha, euharistija i nebeska liturgija su, dakle, dvosjekli mačevi. Dok kaleži saveza vjernima donose život, onima koji odbacuju savez donose sigurnu smrt. U Novom savezu, kao i u Starom, Bog daje ljudima izbor između života i smrti, blagoslova i prokletstva (Pnz 30,19). Odabrati savez znači odabrati vječni život u Božjoj obitelji. Odbaciti Novi savez u Kristovoj krvi znači odabrati vlastitu smrt. Tako je odabrao na Pashu 30. godine. U vrijeme te Pashe Isus je predvidio kraj svijeta na zastrašujuć način i rekao »Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude« (Mt 24,34). Jedan naraštaj je u drevnim vremenima (na grčkom, genea) značio četrdeset godina. A četrdeset godina kasnije, 70. g., jedan je svijet završio padom Jeruzalema.1

Zabranjeno voće: plodovi gnjeva

Zašto bi milosrdan Bog tako kažnjavao? Kako možemo takav gnjev pripisati božanskom Jaganjcu, slici i prilici blagosti? Zato što je Božji gnjev milost. Ali da bismo shvatili taj paradoks, prvo moramo istražiti psihologiju grijeha, uz pomoć svetoga Pavla.

Način na koji sveti Pavao koristi riječ »gnjev« u svojoj Poslanici Rimljanima pojašnjava stvari:

»Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova… tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo« (Rim 1,18–21).

To bi lako mogao biti sažetak »optužbe« protiv Jeruzalema iznesene na nebeskom sudu: Bog se objavio Izraelu, u punini se objavio u Isusu Kristu, a ljudi mu ipak nisu izrazili štovanje i zahvalnost; doista, potisnuli su istinu ubivši Isusa i proganjajući njegovu Crkvu. Tako se »objavljuje gnjev Božji« (»otkriva«) protiv Jeruzalema.

Što se zatim dogodilo? Možemo čitati dalje u Poslanici Rimljanima: »Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela« (Rim 1,24). Pričekajte malo: Bog ih prepušta njihovim porocima? Dopušta im da nastave griješiti?

Ovisni o slabosti

Pa, da, i to je strašno očitovanje Božjega gnjeva. Možda mislimo da je uživanje u grijehu bolje od patnji i nesreće, ali nije.

Moramo prepoznati grijeh kao djelo koje uništava našu obiteljsku vezu s Bogom i udaljava nas od života i slobode. Kako dolazi do toga?

Prvo, imamo obvezu oduprijeti se napastima. Ako ne uspijemo i zatim sagriješimo, imamo obvezu odmah se pokajati. Ako se ne pokajemo, Bog nam dopušta da bude kako mi želimo: dopušta nam da iskusimo naravne posljedice naših grijeha, zabranjenih užitaka. Ako se i dalje ne uspijevamo pokajati – kroz samoodricanje i djela pokore – Bog nam dopušta da nastavimo griješiti, čime stvaramo naviku, porok koji nam pomračuje um i oslabljuje volju.

Kada postanemo ovisni o nekom grijehu, naš se sustav vrijednosti izokreće. Zlo postaje naše najprječe »dobro«, naša najdublja čežnja; dobro izgleda kao »zlo« jer nam prijeti onemogućavanjem zadovoljenja naših zabranjenih želja. Tada pokajanje postaje gotovo nemoguće, jer je pokajanje, po definiciji, okretanje od zla prema dobru; ali sada je grješnik već potpuno drukčije definirao dobro i zlo. Izaija je rekao za takve grješnike: »Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom« (Iz 5,20).

Kada prigrlimo grijeh na taj način i odbacimo svoj savez s Bogom, samo nas nesreća može spasiti. Ponekad je najmilosrdnija stvar koju Bog može učiniti pijancu, na primjer, dopustiti mu da razbije auto ili da ga ostavi žena – bilo što što će ga prisiliti da prihvati odgovornost za svoja djela.

Što se, međutim, događa kada cijeli narod padne u teški grijeh koji postane navika? Vrijedi isto načelo. Bog se upliće dopuštajući gospodarsku krizu, strano osvajanje ili prirodnu katastrofu. Često narod sam prouzrokuje te katastrofe svojim grijesima. Ali u svakom slučaju, one su najmilosrdnija upozorenja. Ponekad katastrofa znači da svijet koji su grješnici poznavali mora iščeznuti. Ali kako je rekao Isus: »Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?« (Mk 8,36). Bolje je reći zbogom grješnom svijetu nego biti izgubljen bez nade za pokajanje.

Kada ljudi čitaju Otkrivenje, preplaše ih zemljotresi, skakavci, glad i škorpioni. Ali jedini razlog zbog kojeg bi Bog sve to dozvolio je taj što nas voli. Svijet je dobar – budite uvjereni – ali svijet nije Bog. Ako smo dozvolili svijetu i njegovim užitcima da upravljaju nama poput boga, najbolje što pravi Bog može napraviti jest da počne micati kamenje na kojem se temelji naš svijet.

Mir u sudnici

Još bolji svijet očekuje pravednike i one koji se iskreno kaju. Živjeti dobar život ne znači živjeti bez nevolja, već živjeti bez nepotrebnih briga. Katastrofe se događaju kršćanima, baš kao što se i dobre stvari događaju zlim ljudima. Ipak, za kršćanina koji prakticira svoju vjeru, čak su i nesreće dobre, jer služe našem pročišćenju od navezanosti na ovaj svijet. Možda ćemo prestati brinuti o novcu tek kad bankrotiramo. Tek kad nas napuste prijatelji, prestat ćemo pokušavati zadiviti ih. Kada nestane novaca, možemo se uteći onome koga nam nitko ne može oduzeti: našem Bogu. Kada nam prijatelji ne uzvraćaju pozive, možemo se napokon okrenuti Prijatelju, koji se nikad ne mijenja – kojeg ne možemo zadiviti jer nas on savršeno poznaje.

Kako nam Otkrivenje kaže, Sudac ima sve informacije. Sud nije samo za Jeruzalem. »I otvori se jedna druga knjiga, knjiga života. I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojim« (Otk 20,12).

Jednoga dana, vi i ja bit ćemo među »mrtvima« i sudit će nam se prema onome što smo činili. Na drugom mjestu u Otkrivenju vidimo da sveci ulaze u nebo, a »prate ih djela njihova« (Otk 14,13). Naša su djela integralni dio našega spasenja; doista, ona će biti predmet našega suda.

Štoviše, ne moramo čekati da umremo kako bi nam bilo suđeno. Stojimo pred sudom kad god se približimo nebu, kao što to činimo na svakoj misi. I tada molimo za savršeno milosrđe, koje je savršena pravda, od našega nebeskog Oca. I tada se savezom povezujemo s Bogom. I tada primamo kalež – za naše spasenje ili za naš sud.

Trebali bismo se prisjetiti suda Otkrivenja kad god čujemo riječi ustanovljenja, koje su Isusove riječi: »Ovo je kalež moje krvi, novoga i vječnoga saveza.«

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

————————–

1     Vidi kardinal Augustin Bea, »The Jewish People in the Divine Plan of Salvation«, u Thought 41 (1966):

9–32. Bea tvrdi: »Moramo imati na umu tipičan proročki pogled u kojem je sud Jeruzalema ujedno model i simbol posljednjega suda… Tako su u dobro poznatom Isusovu govoru u Mateju 24 povijesni sud nad Jeruzalemom i posljednji sud tako isprepleteni da je nemoguće odlučiti gdje završava jedan a počinje drugi. Stoga, osuda Jeruzalema i njegovo uništenje dio su Božje objave čovječanstvu; kroz nju, u jednom određenom događaju, Bog prikazuje djelić one strašne stvarnosti suda s kojom će završiti povijest čovječanstva. Budući da je ta stvarnost od ključne važnosti za čovječanstvo, prema Svetom pismu, potpuno je u suglasnosti s božanskim naukom da projicira neku sliku toga u povijest čovječanstva kao strogo, ali učinkovito i ljekovito upozorenje« (str. 22–23).