„Neka se ne uznemiruje srce vaše!“ (Iv 14,1)

Zbog sve veće zbunjenosti vezano za nauk vjere, mnogi biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i laici Katoličke Crkve zatražili su da javno posvjedočim o istini objave. Zadatak je pastira voditi one koji su im povjereni putem spasenja. To mogu uspjeti ako znaju taj put i sami ga slijede. Tu se mogu primijeniti Apostolove riječi: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih“ (1 Kor 15,3).

Danas mnogi kršćani ne poznaju temeljni nauk vjere i zato postoji sve veća opasnost nepronalaska puta do vječnoga života. No svrha Crkve i dalje je ta da čovječanstvo vodi Isusu Kristu, svjetlu naroda (v. LG 1). U ovoj se situaciji pojavljuje pitanje orijentacije. Prema Ivanu Pavlu II., Katekizam Katoličke Crkve je „siguran standard za nauk vjere“ (Fidei Depositum IV). Napisan je s ciljem jačanja vjere braće i sestara čija je vjera u velikoj mjeri dovedena u pitanje „diktaturom relativizma“.

1. Jedan i trojedini Bog objavljen u Isusu Kristu

Vrhunac vjere za sve kršćane nalazi se u ispovijesti Presvetoga Trojstva. Postali smo Isusovi učenici, djeca i prijatelji Božji time što smo kršteni u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Razlikovanje triju osoba u božanskom jedinstvu (KKC 254) označava temeljnu razliku u vjerovanju u Boga i slici čovjeka od onih koje nalazimo u drugim religijama. Religije se razlikuju upravo oko vjerovanja u Isusa Krista. On je pravi Bog i pravi čovjek, začet Duhom Svetim i rođen od Djevice Marije. Riječ tijelom postala, Sin Božji, jedini je Spasitelj svijeta (KKC 679) i jedini posrednik između Boga i ljudi (KKC 846). Tako Ivanova prva poslanica onoga koji poriče Njegovo božanstvo naziva antikristom (1 Iv 2,22), jer je Isus Krist, Sin Božji, od vječnosti istobitan Bogu, svojem Ocu (KKC 663). Moramo čvrsto i odlučno odoljeti zapadanju u stare hereze, koje su u Isusu Kristu vidjele samo dobru osobu, brata i prijatelja, proroka i moralista. On je ponajprije Riječ koja je bila s Bogom, i On je Bog, Sin Očev, koji je uzeo našu ljudsku narav da  bi nas otkupio, i koji će doći suditi žive i mrtve. Častimo i slavimo samo njega u jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim kao Jedinoga i Pravoga Boga (KKC 691).

2. Crkva

Isus Krist utemeljio je Crkvu kao vidljivi znak i instrument spasenja ostvaren u Katoličkoj Crkvi (816). Svojoj je Crkvi, koja je „rođena iz probodena srca Krista umrloga na križu“ (766), dao sakramentalno ustrojstvo koje će trajati do potpunog ostvarenja Kraljevstva (KKC 765). Krist, Glava, i vjernici kao udovi tijela, jedna su otajstvena osoba (KKC 795) i zato je Crkva sveta, jer je jedini Posrednik sazdao i podržao njezinu vidljivu strukturu (KKC 791). Po njoj Kristovo otkupiteljsko djelo postaje prisutno u vremenu i prostoru slavljenjem svetih sakramenata, naročito u Euharistijskoj žrtvi, Svetoj misi (KKC 1330).

Crkva s Kristovim autoritetom prenosi božansku objavu, koja se proteže na sve elemente nauka, „uključujući i moral, bez kojih se spasonosne vjerske istine ne mogu čuvati, izlagati ili opsluživati.“ (KKC 2035).

3. Sakramentalni poredak

Crkva je univerzalni sakrament spasenja u Isusu Kristu (KKC 776). Ona ne odražava sebe, nego svjetlo Kristovo, koje sja na njezinu licu. No to se događa samo kad točka referencije postane istina objavljena u Isusu Kristu, a ne mišljenje većine ili duh vremena, jer je sam Krist povjerio puninu milosti i istine Katoličkoj Crkvi (KKC 819), i On sam prisutan je u sakramentima Crkve.

Crkva nije organizacija što ju je stvorio čovjek, čiju su strukturu njezini članovi izglasali svojom voljom. Njezino je podrijetlo božansko. „Sam Krist je izvor službe u Crkvi. On ju je ustanovio, On joj dao vlast i poslanje, usmjerenje i svrhu“ (KKC 874). Apostolovo upozorenje da je proklet svatko tko naviješta drugo evanđelje, „Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!“ (Gal 1,8) vrijedi i danas. Prenošenje vjere neraskidivo je povezano s ljudskom vjerodostojnošću prenositelja, koji su u nekim slučajevima napustili ljude što su im povjereni, uznemirili ih i ozbiljno naštetili njihovoj vjeri. Ovdje Riječ Svetoga pisma opisuje one koji ne slušaju istinu i koji slijede svoje želje, koji ugađaju svojim ušima jer ne mogu izdržati zdrava nauka (usp. 2 Tim 4,3-4).

Zadatak Crkvenog učiteljstva je „štititi Božji narod od zastranjenja i slaboća i jamčiti mu stvarnu mogućnost da bez zablude ispovijeda pravu vjeru“ (890). To se naročito odnosi na svih sedam sakramenata. Sveta Euharistija je „izvor i vrhunac kršćanskog života“ (KKC 1324). Euharistijska je žrtva, u kojoj nas Krist uključuje u svoju žrtvu na križu, „usmjerena prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom“ (KKC 1382). Zato Sveto pismo upozorava u vezi s primanjem svete Pričesti: „Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje.“ (1 Kor 11,27) „Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu pomirenja.“ (KKC 1385) Iz unutarnje logike sakramenta razumije se da se to odnosi na rastavljene i ponovno vjenčane osobe, čiji sakramentalni brak postoji pred Bogom, kao i na one kršćane koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom vjerom i Crkvom, i na sve one koji ne mogu plodno primiti svetu Euharistiju (KKC 1457), jer ih ne dovodi do spasenja. Istaknuti to duhovno je djelo milosrđa.

Ispovijed grijeha u svetoj ispovijedi barem jednom godišnje crkvena je zapovijed (KKC 2042). Kad vjernici više ne ispovijedaju svoje grijehe i više ne primaju odrješenje svojih grijeha, spasenje postaje nemoguće. Na kraju krajeva, Isus Krist postao je čovjek da nas otkupi od grijeha. Moć opraštanja koju je uskrsli Gospodin dao apostolima i njihovim nasljednicima u službi biskupa i svećenika primjenjuje se i na smrtne i lake grijehe koje počinimo poslije krštenja. Trenutno popularna praksa ispovijedi jasno pokazuje da savjest vjernika nije dovoljno formirana. Božja nam je milost dana da bismo mogli ispunjavati Njegove zapovijedi i sjediniti se s njegovom svetom voljom, i da ne izbjegnemo poziv na pokajanje (KKC 1458).

„Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na Zemlji.“ (KKC 1589) Zaređivanje svećeniku „podjeljuje svetu vlast“ (KKC 1592), koja je nezamjenjiva, jer po njoj Isus postaje sakramentalno prisutan u svom spasiteljskom djelovanju. Zato se svećenici svojevoljno odlučuju za celibat kao „znak novog života“ (KKC 1579). Radi se o davanju sebe u službu Kristu i Njegovu kraljevstvu što će doći. Što se tiče primanja zaređenja u tri stupnja te službe, Crkva se „smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato ređenje žena nije moguće“ (KKC 1577) Sugerirati da je ta nemogućnost oblik diskriminacije žena samo pokazuje manjak razumijevanja tog sakramenta, u kojem nije važna zemaljska moć, nego predstavljanje Krista, Zaručnika Crkve.

4. Moralni zakon

Vjera i život su neodvojivi, jer je vjera bez djela mrtva (KKC 1815). Moralni zakon djelo je božanske mudrosti, i čovjeka vodi do obećanog blaženstva (KKC 1950). Odatle slijedi da je „poznavanje božanskog i naravnog zakona nužno“ da bismo činili dobro i dosegli taj cilj (KKC 1955). Prihvaćanje te istine ključno je za sve ljude dobre volje. Onaj tko umre u smrtnom grijehu bez pokajanja bit će zauvijek odvojen od Boga (KKC 1033). To dovodi do praktičnih posljedica u životu kršćana, koje se danas često ignoriraju (usp. 2270-2283; 2350-2381). Moralni zakon nije teret, nego dio te oslobađajuće istine  (usp. Iv 8,32) po kojoj kršćanin hodi putem spasenja i koja se ne smije relativizirati.

5. Vječni život

Mnogi se danas pitaju koja je svrha postojanja Crkve, kad je i biskupima draže da budu političari nego da propovijedaju Evanđelje kao učitelji vjere. Ulogu Crkve ne smiju razvodniti trivijalnosti, nego je više nego ikad potrebno da Crkva preuzme svoje vlastito poslanje . Svako ljudsko biće ima besmrtnu dušu, koja se u smrti odvaja od tijela, nadajući se uskrsnuću mrtvih (KKC 366). Smrt čovjekovu odluku za ili protiv Boga čini definitivnom. Svatko se mora suočiti s posebnim sudom odmah poslije smrti (KKC 1021). Ili je potrebno čišćenje, ili čovjek ide izravno u nebesko blaženstvo, gdje može gledati Boga licem u lice. Ostaje i užasna mogućnost da čovjek do samoga kraja ostane u protivljenju Bogu i definitivno odbijajući Njegovu ljubav „sebe osuđuje odmah i zauvijek“ (KKC 1022). „Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas“ (KKC 1847).  Vječnost kazne pakla užasna je stvarnost, koja – prema svjedočanstvu Svetog pisma – odvlači sve koji „umiru u stanju smrtnoga grijeha“ (KKC 1035). Kršćanin ide kroz uska vrata, jer „široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu.“ (Mt 7,13)

Šutjeti o tim i drugim istinama vjere i tako učiti ljude najveća je varka, na koju Katekizam ozbiljno upozorava. To predstavlja posljednju kušnju Crkve i čovjeka vodi u vjersku zabludu, „cijenu njihova otpada“ (KKC 675); to je Antikristova varka. „i sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili.“ (2 Sol 2,10)

Poziv

Kao radnici u Gospodnjem vinogradu svi mi imamo odgovornost prisjetiti se tih temeljnih istina držeći se onoga što smo i sami primili. Želimo ohrabriti da se odlučno ide putem Isusa Krista, kako bi slijedeći Njegove zapovijedi zadobili život vječni (KKC 2075).

Zamolimo Gospodina da nam dadne spoznati koliko je velik dar katoličke vjere, po kojoj se otvaraju vrata vječnoga života. „Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju – njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima.“ (Mk 8,38) Zato smo predani jačanju vjere ispovijedajući istinu koja je sam Isus Krist.

I na sve nas, naročito nas biskupe i svećenike, odnosi se upozorenje koje je Pavao, apostol Isusa Krista, dao svom prijatelju i nasljedniku Timoteju: „Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!“ (2 Tim 4,1-5)

Neka nam Marija, Majka Božja, izmoli milost da bez oklijevanja ostanemo vjerni ispovijedanju istine o Isusu Kristu.

Ujedinjeni u vjeri i ljubavi

Rim, 10. veljače 2019.

Kardinal Gerhard Müller

Pročelnik Kongregacije za nauk vjere 2012.-2017.

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: LifeSiteNews