Roman koji se pretvorio u mjuzikl, koji se pretvorio u film s Hughom Jackmanom, Russellom Croweom, Anne Hathaway i cijelim nizom drugih zvijezda sjajna je studija o društvenoj pravdi, počevši od Jeana Valjeana u zatvoru, koji služi nepravednu kaznu za zločin više počinjen protiv njega nego što ga je on počinio, a završava sa studentima idealistima koji tijekom Francuske revolucije ginu na barikadama kao mučenici za bolji svijet. Ali likovi priče također naglašavaju određene ključne pristupe etici, tako učinkovito formirajući tipologiju etičkih teorija.

Prvo su tu egoisti, koje predstavlja bračni par Thenardier. Oni nemaju vrijednosti izvan osobnog interesa; nemaju Boga osim zarade:

Ali mi smo ti koji to uzimamo
Mi smo ti koji na kraju uspijevaju!
Gledajte bedake kako plešu
Gledajte ih dok ne umru
Budite prisebni
i bit ćete glavni!
Gospodari zemlje
Uvijek dobijemo svoj dio
Uklonite barikade
I još uvijek smo tamo!
Znamo gdje vjetar puše
Novac je ono što mirišemo.
I kad budemo bogati kao Krez…
Isuse! Zar vas nećemo vidjeti sve u paklu!

Tu je i Javert, šef policije, koji progoni Valjeana kroz Pariz još godinama nakon što Valjean prekrši uvjetnu kako bi postao novim čovjekom. Javert je deontolog, predan pravilima i dužnostima. Za njega se dobro i istina nalaze u zakonu, ne samo u zakonu Francuske nego i u zakonu Božjem, koji se odražava u poretku svemira. Njegov solilokvij mi je vjerojatno najdraži:

Zvijezde
U svojim mnoštvima
Što se teško izbrojiti mogu
Ispunjavajući tamu
Redom i svjetlom
Vi ste stražari
Tihi i sigurni
U noći čuvate stražu
U noći čuvate stražu
Znate svoje mjesto na nebu
Držite svoj pravac i svoj cilj
I svaka se u svoje vrijeme
Vraća i vraća
I uvijek je ista
A ako padnete kao što je pao Lucifer
Padate u plamenu!

A možda najbolja replika u predstavi i u filmu je tijekom posljednjeg sukoba Javerta i Valjeana, kada mu Valjean kaže da ne zamjera ništa, da nije ispunjen mržnjom prema čovjeku koji ga progoni desetljećima. Kaže Javertu: „Vršio si svoju dužnost, ništa više.” Postoje dva načina na koja to možemo poduzeti. Valjean bi mogao opravdavati Javerta za njegova nedjela budući da se ponašao samo iz dužnosti. To je bio izgovor „dobrih nacista” u Nürnbergu, i izgovor ljudi poput Lynndie England (američke vojnikinje osuđene zbog zlostavljanja zatočenika u ratu u Iraku, op. prev.) i danas. Ali Valjean bi također ovim riječima mogao optužiti Javerta. „Vršio si svoju dužnost, ništa više” upravo je ono što nije u redu s Javertom.

Javert zapravo nije loš čovjek. Ako ga demoniziramo, pogrešno ga razumijemo. Istina, on ne poznaje milosrđe, ali to je samo zato što je toliko privržen moralnom zakonu. Njegova priča otkriva nedostatak deontoloških teorija – sâm zakon nije dovoljan da bi osobu učinio pravednom ili dobrom. Zakon je pedagog. Upućuje nas na cilj, ali nije sama sebi svrha. Poistovjećujući zakon s Bogom, Javert propušta tko je Bog zapravo – Ljubav.

Zatim tu su i razni konsekvencijalisti. Najbolja pjesma koja ilustrira konsekvencijalizam su tvorničke radnice koje pjevaju At the End of the Day („ Na kraju dana”) dok potiču poslovođu da Fantine da otkaz:

Na kraju dana
Ona će biti samo nevolja
I tu je nevolja za sve
Kad je nevolja za jednog!
Dok zarađujemo kruh svagdašnji
Ona je ta koja je skrivila
Moraš izbaciti drolju
Ili ćemo svi završiti u jarku
A mi smo ti koji ćemo morati platiti
Na kraju dana!

Za ove žene ciljevi opravdavaju sredstva. I one nam također pokazuju kobnu manu konsekvencijalizma – on dopušta da manjina (Fantine) bude žrtvovana radi dobrobiti većine. Valjean se poigrava s konsekvencijalizmom, ali ga naposljetku odbacuje kada čovjek kojega pobrkaju s njim bude izveden pred sud:

Ja sam gazda stotine radnika.
Svi se uzdaju u mene.
Kako ih mogu napustiti?
Kako bi živjeli
Ako ja ne budem slobodan?
Ako progovorim, osuđen sam.
Ako šutim, proklet sam!

Što nas dovodi do Valjeana. On je studija u etici vrlina. „Tko sam ja?” pitanje je koje vodi njegove moralne izbore. Njegov snažan solilokvij pod ovim naslovom nastavlja se:

Mogu li ovoga čovjeka osuditi na ropstvo
Pravim se da ne osjećam njegovu muku
Ovaj nevini čovjek koji nosi lice poput mojega
Koji ide na sud umjesto mene
Tko sam ja?
Mogu li se skrivati ​​zauvijek?
Pretvarati se da nisam čovjek kakav sam bio prije?
I mora li moje ime sve dok ne umrem
Biti samo alibi?
Moram li lagati?
Kako ću se ikada moći suočiti s drugim ljudima?
Kako ću se ikada više moći suočiti sam sa sobom?
Moja duša pripada Bogu, znam to
Davno sam sklopio tu pogodbu
Dao mi je nadu kada je nada nestala
Dao mi je snagu za dalje putovanje
Tko sam ja? Tko sam ja?
Ja sam Jean Valjean!

Ono što je fascinantno kod Valjeana jest kako mora nastaviti iznova sebi postavljati pitanje „Tko sam ja?”, i kako ga odgovor neprestano navodi na donosi različite odluke. Nakon njegova sukoba s biskupom, koji se smilovao Valjeanu i dao mu sredstva da postane pravedan čovjek, to pitanje navodi Valjeana da prekrši uvjetnu slobodu, preuzme novi identitet i doslovno postane novim čovjekom. On ovdje krši zakon (zbog čega ga Javert progoni), ali tko bi mogao kriviti Valjeana? Možda je prekršio francuski zakon, ali gotovo svatko bi se složio da on ovdje čini moralnu stvar. A kad sudu otkrije svoj pravi identitet, bori se s Javertom i ponovno bježi od zakona kako bi spasio Cosette. Opet krši francuski zakon, ali Valjean je definitivno i dalje na strani moralnog zakona. I na kraju, kada sazna da je njegova Cosette zaljubljena u Mariusa, pitanje „Tko sam ja?” vodi ga do barikada, a potom i do kanalizacije kako bi spasio Mariusov život. Nije da je Valjean iznad moralnog zakona, nego on shvaća da moralni zakon nije uvijek u skladu sa zakonom koji vlada u svijetu. Čuje se odjek Isusovih riječi: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.”

Na kraju, Valjean je čovjek, „ništa gori od bilo kojeg drugog čovjeka”, kako objašnjava Javertu. Ključna razlika između njih dvojice jest u tome što je Valjean spreman živjeti životom milosrđa. On je spreman milosrđe i dati i primiti, dok Javert ne može ni jedno ni drugo. Kad Valjean ponudi Javertu milost, spasivši mu život na barikadi, Javert je izmučen. Njegov sustav je slomljen, njegov bog mrtav. Dok mu se svijet ruši, on se baca u Seinu. Valjean, s druge strane, gledajući sa sramom u oči biskupa kojeg je upravo pokrao, odlučuje prihvatiti milost, a zatim je dati zauzvrat – Fantine, Cosette, Mariusu, pa čak i svojemu neprijatelju.

Victor Hugo očito je imao složen odnos prema vjeri, ali ova priča ima vrlo kršćansku poruku: „Ljubiti drugu osobu znači vidjeti Božje lice.” Kao ljudska bića stvoreni smo za milosrđe. U milosrđu živimo, a  na sudu umiremo. Isus govori svojim učenicima u Evanđelju po Ivanu: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.” (Iv 10,10) Isus dolazi u milosrđu da nas vodi u život, jer ga sami nismo u stanju pronaći, kako nam pokazuje Javert. Isus pak od nas traži da vodimo druge u taj život ljubeći svoje bližnje, iskazujući im milosrđe, opraštajući im onako kako želimo da nama bude oprošteno. Živeći život ljubavi i milosrđa, bez obzira na svoje okolnosti, bez obzira na svoj stalež, bez obzira na svoje pogreške, Boga upoznajemo i vidimo ga u ovome svijetu, u ovome slomljenom i palom i često uistinu jadnom svijetu, što ga je On došao otkupiti.

Izvor: Catholic Moral Theology | Prijevod: Ana Naletilić

Foto: Verbum.hr