'DOMINUS IESUS'

Kako su i ‘lijevi’ i ‘desni’ pronašli zajedničkog neprijatelja u jednom od najvažnijih modernih dokumenata Crkve

Dominus Iesus je jedan od najvažnijih dokumenata Crkve modernoga doba jer brani danas najnepopularniji aspekt prava što ga polaže Crkva – njezin „apsolutizam“, i jer nadilazi dualizam „liberalnoga“ protiv „konzervativnoga“ prema kojem mediji sve klasificiraju i procjenjuju.

Foto: Shutterstock.com, Peter Kreeft Dominus Iesus

Foto: Shutterstock.com

Dominus Iesus, deklaracija koju je u ljeto 2000. godine objavila Kongregacija za nauk vjere, jedan je od najvažnijih dokumenata Crkve modernoga doba. Zašto? Zato što se bavi onime što je apsolutno najbitnije i najvažnije u kršćanstvu – samim Kristom. Zato što brani danas najnepopularniji aspekt prava što ga polaže Crkva – njezin „apsolutizam“, i jer nadilazi dualizam „liberalnoga“ protiv „konzervativnoga“ prema kojem mediji sve klasificiraju i procjenjuju. (Pitam se kako će klasificirati Isusovo uskrsnuće kad ga budu vidjeli.)

Kako bismo vidjeli sve tri točke, sve što moramo učiniti jest pokušati klasificirati Dominus Iesus kao „liberalan“ ili „konzervativan“ dokument. Stavio sam L pokraj svih njegovih glavnih „liberalnih“ točaka i K pokraj svih „konzervativnih“ točaka, i na kraju je bilo 30 L-ova i 38 K-ova.

No kvaka je u tome što deklaracija nije pola-pola, ili negdje na pola puta. Tako je „liberalna“ upravo zato što je tako „konzervativna“.

Da bismo to razumjeli, prvo se moramo pozabaviti s dvjema nezgodnim definicijama: „liberalno“ i „konzervativno“. Ja tu vidim četiri bitne razlike.

Prvo: liberali počinju sa subjektivnošću, a konzervativci s objektivnošću. Liberalima je prioritet osobna sloboda. Konzervativcima je prioritet objektivna istina. Liberali apsolutiziraju osobe, a istinu vide kao relativnu osobi. Konzervativci apsolutiziraju istinu, a osobe vide kao relativnu istini. (I jedni i drugi su u pravu u onome što afirmiraju, a u krivu u onome što poriču. I osobe i istina su apsolutni.)

Drugo: u njihovoj antropologiji, liberalima je prioritet srce, a konzervativcima um. Pokušaj međusobnog presađivanja srca i mozga između konzervativca i liberala nije uspio jer nitko nije mogao naći konzervativca koji bi dao svoje srce liberalu, a ni liberala koji bi imao mozga za dati konzervativcu.

Treće: liberali naglašavaju apstraktno univerzalno, kozmopolitsko i globalno, dok konzervativci naglašavaju konkretno partikularno: pojedince, obitelji, susjedstva i nacije.

Četvrto, i najočitije: liberali vole promjene, a konzervativci vole trajnost. Liberali vole novo, konzervativci staro. To je prije pitanje temperamenta nego ideološkog sadržaja, jer se liberalni protivnici establišmenta pretvore u konzervativne pobornike establišmenta kad uspiju u životu. A istinu ne pokazuju satovi, isto kao što vrijeme ne pokazuju silogizmi.

Te se četiri razlike očituju u religiji kao sukob modernizma i fundamentalizma, naročito po pitanju spasenja. Liberali kažu da spašava subjektivna iskrenost, ljubav i otvorenost za novo, a konzervativci da spašava objektivna istina i vjernost starome. Dakle, modernisti su obično univerzalisti i inkluzivisti po pitanju spasenja („Svi idemo u raj, osim možda fundamentalista“), a fundamentalisti su obično ekskluzivisti („Vi ćete u pakao jer niste s nama“).

Kad je objavljen Dominus Iesus, obje su se skupine zaprepastile. Fundamentalistima je bila previše liberalna i univerzalistička, a liberalima previše konzervativna i ekskluzivistička. Ne iznenađuje što je deklaracija doživjela takvu sudbinu, jer se isto dogodilo i samom Isusu: saduceji i farizeji, herodovci i zeloti – svi su odjednom našli jednu stvar u kojoj su se slagali – našli su zajedničkog neprijatelja.

Taj se uzorak ponavljao kroz povijest kršćanstva. Uvijek je bilo fundamentalista „samo po vjeri“ (Tacijan, Tertulijan, Bernard, Luther) i liberala „razum pobjeđuje vjeru“ (Origen, Abelard, Spinoza, Bultmann), ali i „oboje-i“ branitelja srednjostrujaškog pravovjerja (Justin, Augustin, Toma Akvinski, Newman, Chesterton).

Isti se trostruki uzorak vidi i u židovstvu. U islamu je nadjačala strana „samo po vjeri“. Dominus Iesus ne samo da nadilazi podjelu „liberalno“/“konzervativno“, nego i ujedinjuje ono što je u oboma pozitivno, a otklanja negativno. Ne radi se o kompromisu, nego o „višoj sintezi“. Tako većina mojih oznaka nije bila ni L ni K, nego LK.

Tri glavne točke dokumenta tiču se 1) Krista, 2) Katoličke Crkve i 3) Kraljevstva Božjeg. Prva je najdulja i najvažnija. U njezinom se središnjem odlomku kaže da:
„Bog, koji želi sebi pozvati sve narode u Kristu i priopćiti im puninu svoje objave i svoje ljubavi, na razne načine očituje svoju nazočnost »ne samo pojedincima nego i narodima preko njihovih duhovnih bogatstava od kojih su religije poglavit i bivstven izraz, doduše uz ‘praznine, nedostatke i zablude’.« Prema tome, svete knjige ostalih religija, koje uistinu hrane i nadahnjuju živote svojih sljedbenika, primaju iz Krstova otajstva one elemente dobra i milosti koji su u njima prisutni.“

„Spasenjsko djelovanje Isusa Krista, s Duhom i po Duhu njegovu, proširuje se izvan vidljivih granica Crkve na cijelo čovječanstvo. Govoreći o uskrsnome otajstvu, u kojem Krist vjernika na životni način već sada pridružuje sebi u Duhu i daje mu nadu uskrsnuća, Koncil tvrdi: »To ne vrijedi samo za one koji vjeruju za Krista nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući da je Krist umro za sve i da je konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju.“
„[…] ipak dobivaju smisao i vrijednost jedino iz Kristova posredništva, i ne mogu se shvatiti kao istovrsna i dopunjujuća.“

Sad vidite kako to može duboko vrijeđati i moderniste i fundamentaliste. Baš kao što je vrijeđao i sam Isus.

Poanta Dominus Iesus je to da nam upravo „konzervativna“ ili „tradicionalna“ „visoka kristologija“ Crkve i Biblije – beskompromisna po pitanju Kristova potpunog božanstva, „jednosti“ ili jedinstvenosti, i univerzalnosti – omogućava imati vrlo „liberalnu“ nadu za spasenje nekršćana. Budući da sva istina i dobrota dolaze od njega, istina i dobrota u srcima, životima i religijama nekršćana njegovo su djelo u njihovim kulturama i srcima.

Drugo, budući da Crkva nije Kristov artefakt nego samo njegovo tijelo, ono što je istina o njemu je istina o njoj. Dominus Iesus pobija „liberalnu“ razdvojenost te dvije stvari (triput hura za Krista, jednom za Crkvu) ispravljajući pogrješno tumačenje tvrdnje II. vatikanskog koncila da se Kristova Crkva „nalazi u“ Katoličkoj Crkvi:
Izrazom “subsistit in” Drugi vatikanski koncil želio je uskladiti dvije doktrinarne tvrdnje: s jedne strane da se postojanje Kristove Crkve, unatoč podjelama među kršćanima, nastavlja u punini samo u Katoličkoj Crkvi, i s druge strane da se i “izvan njezina organizma nalaze mnogi elementi posvećenja i istine”, tj. u Crkvama i crkvenim zajednicama koje još uvijek nisu u punom jedinstvu s Katoličkom Crkvom. Međutim, u odnosu na ove posljednje, treba reći da njihova “snaga dotječe iz same punine milosti i istine što je povjerena Katoličkoj Crkvi”. […] Zato je “nužno promatrati povezano te dvije istine, to jest stvarnu mogućnost spasenja u Kristu za sve ljude i nužnost Crkve za to spasenje”. […]

Crkva, jamačno, nije sama sebi svrhom, budući da je usmjerena na Božje Kraljevstvo, kojemu je klica, znak i oruđe. Pa ako se Crkva i razlikuje od Krista i Kraljevstva, ona je s njima neraskidivo povezana”. […] Božje [se] kraljevstvo, i kada se promatra u svojoj povijesnoj fazi, ne poistovjećuje s Crkvom u njezinoj vidljivoj i društvenoj stvarnosti. Ne smije se naime isključiti “djelovanje Krista i Duha izvan vidljivih granica Crkve”.

Justin, prvi kršćanski filozof, rekao je da je sve što god su istinitoga rekli poganski filozofi doista kršćansko, budući da je Krist Riječ koja „prosvjetljuje svakog čovjeka“ (Iv 1,9). Sva istina u konačnici je njegova istina, a ne Budina, Sokratova ili Muhamedova.

Tako: naša je „liberalna“ procjena istinâ u drugim religijama utemeljena na našoj „konzervativnoj“ kristologiji. To je dvostruki razlog, „konzervativni“ i „liberalni“, zašto nećemo i ne možemo ušutjeti, zašto inzistiramo na donošenju Radosne vijesti svima (uključujući i Židove i muslimane) – zato što je Krist jedini Spasitelj i zato što on već djeluje u njihovim životima.

Izvor: Peter Kreeft | CERC

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Objavljeno: 26. rujna 2016.

Možda vam se svidi