U odnosima između Crkve i muslimana Vaš je “Regensburški govor” od 12. rujna 2006. izazvao silnu kontroverzu. U tomu ste govoru naveli jedno mjesto iz jedne historijske knjige u kojemu se opisuje dijalog između bizantinskoga cara i jednoga obrazovana Perzijanca o islamu i kršćanstvu.[1] Nakon toga su u islamskim zemljama paljene crkve, zapadni su novinari pisali bijesne komentare.

Govor je ocijenjen kao prva pogrješka pontifikata. Je li bio pogrješka?

Govor sam zamislio i održao kao strogo akademski govor, a da nisam bio svjestan da se papin govor ne čita akademski nego politički. Političkim se promatranjem više nije pazilo na fino tkanje, nego se istrglo tekst i pretvorilo u politiku, što on u sebi nije bio. Obrađivao je situaciju iz jednoga starog dijaloga za kojega, uostalom, mislim da kao i prije ima veliko značenje. Car Manuel, kojega se ovdje citira, u ono je vrijeme bio vazal otomanskoga carstva. On, dakle, uopće nije mogao udarati na muslimane. Ali je u intelektualnomu dijalogu mogao iznijeti životna pitanja. Međutim, današnja je politička komunikacija takva da ne dopušta shvatiti takve istančane povezanosti.

Unatoč tome, ovi su događaji, nakon svih strašnih stvari zbog kojih mogu biti samo vrlo žalostan, u konačnici polučili pozitivne učinke. Za svoga posjeta Turskoj mogao sam pokazati da poštujem islam, da ga priznajem kao veliku religijsku stvarnost s kojom moramo održavati razgovor. I tako je iz ove kontroverze izrastao uistinu intenzivan dijalog.

Postalo je jasno da islam u javnome dijalogu mora razjasniti dva pitanja, naime pitanja svoga odnosa prema nasilju i razumu. Važno je polazište bilo da se osjetilo kako zaista postoji obveza i potreba da se ova dva pitanja razjasne u vlastitim redovima, zbog čega je i u samome islamu, među njegovim učenjacima, započela refleksija koja je zatim postala dijaloška refleksija.

Islamske novine Zaman govorile su o Papinoj “poruci mira”, da je konačno stvarno pokrenut dijalog religija. I njemački su listovi poput Die Zeita, nakon početne grube kritike, odali priznanje “mudracu s Istoka” koji “u islamskome svijetu postaje najvažniji autoritet Zapada”.

U svakomu slučaju time smo došli do jedne dobre točke. Znadete da je 138 islamskih učenjaka napisalo pismo s izričitim pozivom na dijalog i tumačenjem islama koje ga neposredno uvodi u razgovor s kršćanstvom. O tome sam imao vrlo dobar razgovor i s kraljem Saudijske Arabije. On se, kao i drugi islamski poglavari država ili pak kraljevi zaljevskih država, zajedno s kršćanima želi suprotstaviti terorističkoj zloporabi islama. Mi znamo da se danas nalazimo u zajedničkoj borbi. Zajedničko nam je da s jedne strane branimo velike religiozne vrjednote – vjeru u Boga i poslušnost Bogu – i da s druge strane moramo naći ispravno mjesto u moderni. Time se bave i razgovori Savjeta za dijalog. Ovdje se radi o pitanjima kao što su: što znači tolerancija? Kako se međusobno odnose istina i tolerancija? S time je zatim povezano pitanje pripada li toleranciji i pravo na promjenu religije. To priznati pada teško islamskim partnerima. Tko je došao do istine, kaže se ovdje, više ne može natrag. U svakomu slučaju, ušli smo u širok i intenzivan odnos dijaloga u kojemu se približavamo jedni drugima, učimo bolje shvaćati jedni druge. Time možda možemo dati pozitivan zajednički doprinos u ovome teškom času povijesti.

Nije tomu tako davno kada su pape još smatrali svojom zadaćom zaštititi Europu od islamizacije. Slijedi li Vatikan ovdje potpuno novu politiku?

Ne. Povijesne se situacije mijenjaju. Prisjetimo se samo vremena kada je otomansko carstvo potresalo granice Europe, opsjedalo Europu i naposljetku stajalo pred vratima Beča. Ili prisjetimo se bitke kod Lepanta 1571. Ovdje se stvarno radilo o tomu hoće li identitet Europe ostati sačuvan ili će Europa postati kolonija. U ovoj situaciji u kojoj se uopće nije radilo samo o islamu, nego o proširenju otomanske moći, Europa se morala ujediniti i braniti svoju povijest, svoju kulturu, svoju vjeru.

Danas živimo u posve drukčijemu svijetu u kojemu frontovi drukčije stoje. U svijetu u kojemu s jedne strane stoji radikalni sekularizam, na drugoj strani pitanje o Bogu, u svoj njihovoj različitosti. Naravno, i dalje mora postojati identitet svake religije. Tu ne možemo nestajati jedni u drugima. S druge strane, mora se poduzeti i pokušaj da jedni druge shvatimo.

U velikim dijelovima crne Afrike već odavno postoji tolerantan i dobar suživot islama i kršćanstva. Kada primam biskupe iz tih zemalja, oni izvješćuju da je to jednostavno stara navika da obostrano zajedno slave svoje svetkovine. Drugdje je odnos još uvijek obilježen netolerancijom i nasiljem. Zbog toga su povijesne situacije i danas još vrlo različite. U svakomu slučaju, mi moramo pokušati s jedne strane živjeti i životno predstavljati ono što je veliko u našoj vjeri, a s druge strane shvatiti baštinu drugoga. Važno je naći ono zajedničko i ondje gdje je to moguće, zajednički učiniti nešto dobro u ovome svijetu.

Istodobno se ne može previdjeti da se u zemljama gdje islam vlada državom i društvom nogama gaze ljudska prava i kršćane okrutno tlači. Za anglikanskoga biskupa Michaela Nazir-Alija islam predstavlja, poslije komunizma, najveću prijetnju za Zapad jer usporedo s njime ide sveobuhvatna politička i socijalno-ekonomska ideologija. Predsjednik islamske republike Iran, Mahmud Ahmadinedžad, izjavio je da je countdown za uništenje Izraela započeo, da će Izrael uskoro “biti zbrisan sa zemljopisne karte”.

Nije li predodžba o dijalogu s islamom pomalo naivna ili čak i opasna?

Postoje vrlo različiti načini kako se islam živi, već prema svojim povijesnim tradicijama, podrijetlu i dotičnim odnosima moći. U crnoj Africi postoji, kako je rečeno, barem u velikim dijelovima, tradicija suživota, koja je vrlo ohrabrujuća, gdje je također moguća promjena religije i djeca islamskoga oca mogu postati kršćani. Ovdje postoji približavanje u temeljnome shvaćanju slobode i istine, koje ne potamnjuje snagu vjere.

Ali ondje gdje islam, recimo to tako, monokulturalno, sam neprijeporno vlada u svojim tradicijama i svome kulturalnom i političkom identitetu, lako sebe počne promatrati kao protupoziciju zapadnome svijetu, kao branitelja religije nasuprot ateizmu i sekularizmu. Svijest o istini tada može postati tako uska da prerasta u netoleranciju te tako uvelike otežava i suživot s kršćanima. Ovdje je važno da sa svim islamskim snagama, koje su spremne za dijalog, ostanemo snažno povezani da bi se promjene svijesti mogle dogoditi i ondje gdje islamizam kao agresivna moć još uvijek povezuje istinu i silu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Svjetlo svijeta. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

[1] Tema predavanja u bivšemu mjestu djelovanja Josepha Ratzingera kao profesora bila je “Vjera, razum i sveučilište. Sjećanja i razmišljanja”. Mjesto u tekstu u kojemu Benedikt XVI. citira tvrdnju kasnosrednjovjekovnog cara Manuela II. Palaiologosa, doneseno je u dodatku ove knjige.