DOPRINOS RASPRAVI O TEKSTU DR. RAGUŽA

Prigovor poslušne žene

Na adresu naše redakcije stigao je tekst hrvatske teologinje Brune Velčić koji je reakcija na raspravu oko teksta dr. Ivice Raguža “Marijina poslušnost i žene danas” objavljenom nedavno u Glasu Koncila. Kao što smo već pisali o tome, riječ je o kompleksnoj temi koja traži duboku i promišljenu diskusiju te smo odlučili objaviti njezin tekst u kojem mr. Velčić daje svoj znanstveni i vjernički prilog toj raspravi.

Collage bruna velčić ivica raguž

Kao katolkinja, teologinja i bibličarka, donedavno asistentica na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu – Teologiji u Rijeci i doktorandica na Papinskom biblijskom institutu u Rimu, osjetila sam se pozvanom i prozvanom osvrnuti se na promišljanje dr. Ivice Raguža u br. Glasa Koncila 33-34, pod naslovom “Marijina poslušnost i žene danas”, uzimajući u obzir i tri kasnije objavljena članka na ovom portalu – dr. Raguža („Ivica Raguž o tome zašto je njegov članak izazvao mržnju i razotkrio nakane mnogih srdaca’”), don Damira Stojića („Don Damir Stojić o dostojanstvu žene: Žena kao Božje remek-djelo”) i Hrvoja Juke, SJ („Napadi na tekst dr. Raguža uglavnom su i napadi na nauk Katoličke Crkve – evo zašto…”).

U prvom redu, činjenica da je tekst dr. Raguža u Glasu Koncila izazvao ne samo kritike i kritičke odgovore (dr. Jadranka Brnčić i Lana Bobić), već i potrebu don Damira Stojića, Hrvoja Juke te samog dr. Raguža da pojasne što je točno dr. Raguž tim tekstom htio reći, ukazuje na to da tekst doista sadrži određene prijeporne izjave, i stoga smatram vrlo korektnim (kako priliči teološkim raspravama) da se na prijepornosti, s jedne strane, ukaže (Brnčić, Bobić), a s druge da ih se pojasni ili ispravi (Stojić, Juko, Raguž). Posebno su znakovite, u tom smislu, dvije rečenice iz teksta dr. Raguža objavljenog na ovom portalu: „Naravno, grijeh neposlušnosti pogađa i muškarca i ženu podjednako. (…) Pa naravno da je žena ravnopravna muškarcu…”. Kako ćemo vidjeti iz navoda koji slijedi, takvi zaključci iz teksta objavljenog u Glasu Koncila jedva da se mogu izvući.

Što se tiče tog teksta, osvrnut ću se samo na onaj dio koji sam, kao katolička teologinja i bibličarka, ocijenila prijepornim i koji je, čini mi se, ponajviše izazvao polemiku. Naslovila sam svoj osvrt „Prigovorom poslušne žene” služeći se riječima dr. Raguža koji je pred kraj teksta ustvrdio da „poslušne žene… upozoravaju na ono što nije dobro u Crkvi” i prigovaraju Crkvi „gdje se ona udaljila od Krista”.

Smatram, naime, da pripadam upravo tim poslušnim ženama, a ne onim ženama i muškarcima koji su se „udaljili od kršćanske vjere” jer ću svoj prigovor na tekst dr. Raguža iznijeti citirajući komentare biblijskih tekstova uglednih egzegeta (pristupačnih na hrvatskom govornom području), encikliku sv. Ivana Pavla II. „Mulieris Dignitatem” (objavljenu – simbolično – 15. kolovoza 1988., te prozvanu, od strane Glasa Koncila, „do danas ‘magnom kartom’ kad je riječ o crkvenom nauku o dostojanstvu i pozivu žene”; GK br. 8 – 2122, od 22.2.2015.) i Katekizam Katoličke Crkve (ne Tridentski, već onaj objavljen 1992.), čije se tumačenje stvaranja muškarca i žene (Post 2) i istočnog grijeha (Post 3) bitno razlikuje od onog ponuđenog od strane dr. Raguža u Glasu Koncila.

Naime, polazeći od Origena i Augustina, dr. Raguž je u Glasu Koncila napisao da je „Eva sagriješila zbog neposlušnosti, a ne Adam. Adam je, a kako to često biva i danas, sagriješio zbog sažaljenja sa svojom ženom. Adamu je bilo žao njegove žene Eve, nije ju htio ostaviti samu u njezinu grijehu, nego joj je htio biti blizak, makar i u tom grješnom sažaljenju. Dakle, po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet. Stoga je žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti. Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati ‘glavu’ (Isus Krist, Crkva, muškarac, usp. 1 Kor 11,3) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan.”

Navedeno tumačenje stvaranja žene i istočnog grijeha zastarjelo je i – da nazovemo stvari pravim imenom – šovinističko, stoga kritike uopće ne čude.

O Postanku 2

Naravno, u Svetom pismu, u drugom poglavlju Knjige Postanka čitamo da je Bog naprije stvorio Adama (muškarca), onda životinje i tek na kraju ženu, Evu, čije ime znači „majka svih živih”, no taj tekst, kako tumače egzegete i Katekizam Katoličke Crkve, nema za cilj izraziti „drugotnost” žene naspram muškarca, već različitost i komplementarost ljudskog para. Adam i Eva stvoreni su jedno za drugo, pripadaju jedno drugom, „u isti mah kao osobe jednaki (‘kost od mojih kostiju’), a kao muško i žensko dopunjuju se” (KKC § 372).[1] U tekstu u kojem dr. Raguž vidi temelj za Evinu drugotnost (a time i za poslušnost, odnosno podložnost), Diego Arenhoevel („Mali komentari Biblije, Stari zavjet, Prapovijest”, KS, Zagreb, 1988., str. 59-60) vidi piščevo suprotstavljanje podređenju žene uvriježenom na drevnom Bliskom istoku. Veli Arenhoevel: „Vrlo oštro pisac Jahvist napada svoje vrijeme određujući potanko položaj žene. Ona je uz muškarca. Muškarac i žena su uzajamno ovisni, a nisu jedan drugome podređeni ili nadređeni. (…) Na Starom istoku bila je žena podređena muškarcu. Tako je bilo još i za vrijeme prvih kršćana, pa je čak i apostol Pavao u tome gledao Božju volju. (…) Prema Pavlu muškarac je za ženu ono što je Krist za Crkvu (Ef 5,21s) – u isti tren njezin gospodar i njezin Bog. Ona mu se mora pokoravati kao što se pokoravaju djeca roditeljima, robovi svojem gospodaru (Kol 3,18-20). (…) Sasvim drugačije misli Jahvist! Po njegovu mišljenju podređivanje žene muškarcu nije po volji Božjoj, nego posljedica grijeha i brutalnosti, koja također iz grijeha proizlazi, posljedica nereda (Post 3,16), slično kao i mukotrpnost u radu kod muškaraca. A zapravo tako ne bi smjelo biti!”

Tumačenje Diega Arenhoevela prosvjetljujuće je jer ukazuje na to kako „podređenost” ili „podložnost” žene muškarcu ne proizlazi iz biblijskog nauka o stvaranju (Post 1-2) već je, biblijski gledano, posljedica grijeha (Post 3,16), a povijesno gledano obilježje konteksta u kojem su biblijski tekstovi nastali (Ef 5,21s). Ispravnost ovakvog tumačenja potvrđena je, u prvom redu, opisom stvaranja čovjeka u Post 1,27, prema kojem su muškarac i žena zajedno stvoreni: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” Tumačeći ovaj tekst dr. Adalbert Rebić („Stvaranje svijeta i čovjeka”, KS, Zagreb, 1996., str. 66) napisao je da biblijski pisac „želi naglasiti da je žena isto tako slika Božja kao i muškarac” te „možda pisac čak ovdje želi ispraviti eventualno krivo shvaćanje onoga što piše u jahvističkom tekstu u Post 2,21s o stvaranju žene”, tj. tumačenje, nadovezuje se dr. Anto Popović („Od slike Božje do Božjeg sinovstva”, KS, Zagreb, 2008., str. 55), „u smislu inferiornosti žene zato što je ‘uzeta’ od muškarca (Post 2,23)”.

Nadalje, u enciklici sv. Ivana Pavla II. „Mulieris Dignitatem” br. 10 jasno je protumačeno da je gospodarenje muškarca nad ženom posljedica grijeha (Post 3,16) koja označava gubitak prvotne jednakosti, dok je žena, prema izvornom Božjem planu, ravnopravna muškarcu: „To ‘gospodarenje’ očituje se poremećajem i slabljenjem one temeljne jednakosti koju muž i žena posjeduju u ‘jedinstvu između dvoje.’ A to napose šteti ženi jer samo jednakost koja slijedi iz dostojanstva obiju osoba može obilježiti međusobne odnose pravim ‘communio personarum’ (zajedništvom osoba). Dok kršenje te jednakosti, koja dolazi kao dar i pravo od samog Stvoritelja, ide na štetu žene, istodobno umanjuje pravo dostojanstvo muškarca.”[2]

U istoj enciklici, pod br. 24, sv. Ivan Pavao II. tumači Pavlov tekst iz Poslanice Efežanima 5,21-25, polazeći, znakovito, od posljednjeg, 25. retka, koji muževe potiče na ljubav prema ženama, i onda ustvrđuje da „autor Poslanice Efežanima ne vidi nikakvo osporavanje takvog zahtjeva u izreci da se ‘žene trebaju pokoravati svojim muževima kao Gospodinu; jer je muž glava žene’ (5,22-23).” „Autoru je”, naime, „jasno da tu zadaću, tako duboko ukorijenjenu u običaje i vjersku tradiciju vremena, treba razumjeti i ostvariti na nov način: kao ‘pokoravanje jedan drugom iz poštovanja pred Kristom’ (usp. Ef 5,21).” I „dok se pokoravanje u odnosu Krist – Crkva odnosi samo na Crkvu, ovo ‘pokoravanje’ u odnosima suprug – supruga nije jednostrano nego obostrano” te „u odnose prema ‘starom’ unosi očitu ‘novost’: to je ‘novost’ Evanđelja. Nailazimo na više mjesta koji u apostolskim spisima odrazuju tu ‘novost’, premda su u njima prisutni i tragovi ‘starog’ koji su ukorijenjeni u religioznoj tradiciji Izraela, u načinu shvaćanja i tumačenja svetog teksta, kao npr. Post 2 (usp. Kol 3,18; 1 Pt 3,1-6; Tit 2,4-5; Ef 5,22-24; 1 Kor 11,3-16; 14,33-35; 1 Tim 2,11-15).” U zaključku istog broja se ističe: „‘Novost’ koju donosi Krist je činjenica: to je jednoznačan sadržaj evanđeoske poruke i plod Otkupljenja. Istodobno je potrebno izgrađivati svijest da je u braku obostrano ‘pokoravanje iz poštovanja prema Kristu’ a ne samo pokoravanje žene mužu, potrebno je toj svijesti otvarati putove u srca i savjesti, u ponašanje i običaje. (…) Sve što govori u prilog ‘pokoravanja’ žene mužu treba razumjeti u smislu ‘obostranog pokoravanja’ oboje ‘iz poštovanja prema Kristu’.”[3]

Konačnu potvrdu gore navedenog tumačenja nalazimo čitajući stavke Katekizma Katoličke Crkve pod naslovom „Čovjek” i „Sakrament ženidbe” gdje se niti jednom riječju ili navodom ne govori o „drugotnosti” žene ili njezinoj podložnosti muškarcu određenoj stvaranjem, već se ističe njihova različitost, jednakost i zajedništvo (KKC § 369-373; 1601-1666).

O Postanku 3

Što se pak tiče Raguževa tumačenja istočnoga grijeha i žene kao one „koja je sagriješila zbog neposlušnosti”, za razliku od Adama koji je „sagriješio zbog sažaljenja“, valja istaknuti da enciklika „Mulieris Dignitatem” (br. 9) kao ni Katekizam Katoličke Crkve (§ 396-409) niti jednom riječju ili navodom ne ističu Evu kao onu koja je – za razliku od Adama – prva sagriješila svojom neposlušnošću. Enciklika „Mulieris Dignitatem“ u br. 9 govori o „čovjeku“ koji odbacuje darove Božje i „želi istodobno postati ‘kao Bog i razlučiti dobro i zlo’ (Post 3,5)“, te ukazuje na to da je „u biblijskom prikazu izvornog grijeha u Post 3 prisutna izvjesna podjela ‘uloga’, koju pritom imaju muškarac i žena“, tumačeći da „međutim nema sumnje da je neovisno o toj ‘podjeli uloga’ prvi grijeh grijeh čovjeka, kojeg je Bog stvorio kao muža i ženu“. Katekizam pak govori o „čovjeku” napastovanom od đavla, koji „zlorabeći slobodu, nije poslušao zapovijed Božju” (KKC § 397), i o „Adamovu grijehu” pod kojim se ne misli na grijeh prvog muškarca nego na općenitost grijeha, kojoj se potom suprotstavlja općenitost spasenja u Kristu (KKC § 402; usp. Rim 5).

Naravno, ostaje upitno zašto se onda u Post 3 zmija obratila upravo ženi i zašto je upravo žena prva ubrala plod sa stabla spoznaje dobra i zla. Dr. Celestin Tomić („Prapovijest spasenja”, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb, 1977., str. 149) nudi moguće tumačenje: “Sotona ne napastuje ženu kao ‘slabiji spol’, nego kao majku živih. U njoj gleda tajanstveno svetište života, najveće svetište na zemlji, sav ljudski rod. To svetište želi on profanirati: srušiti sliku Božju u njemu i postaviti idol sebeljublja – svoju sliku, mržnju, pobunu, pakao…”. Zmija, dakle, bira ženu jer, kako govori njezino ime „Eva”, ona je majka svih živih, i na taj način zmija napastuje ne samo nju kao ženu već čitav ljudski rod koji od nje potječe.

Zaključak

U zaključku, poslužit ću se još jednom riječima dr. Raguža iz Glasa Koncila i reći da doista „ne možemo ne ostati vjerni istinitosti biblijske, kršćanske slike o ženi”, ali to nije slika kakvu je, svojim tumačenjem Post 2-3 u tekstu „Marijina poslušnost i žene danas” ponudio dr. Raguž. Neposlušnost nije, kako on veli, „najveće iskušenje za ženu”, već za svakog čovjeka, za muškarca jednako kao i za ženu. Pretpostavljam da je njegovo promišljanje o Post 2-3 bilo uvelike određeno nastojanjem da Marijinoj poslušnosti suprotstavi Evinu neposlušnost, i tako istakne Mariju kao uzor „svim ženama”. Smatram, međutim, da kao što je „čovjek” u početku bio Bogu neposlušan (KKC § 397), tako Marijina poslušnost treba biti uzor svakom vjerniku, a ne samo ženama.

Pozivam, na kraju, sve nas uključene u ovu raspravu, da promišljamo i živimo Pavlove riječi iz Poslanice Galaćanima 3:

Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.  Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!

Riječima iz „Mulieris Dignitatem” br. 11:

U Kristu „je recipročna suprotnost između muža i žene – kao baština izvornog grijeha – u biti prevladana.”

mr.sc. Bruna Velčić | Bitno.net


[1] Stoga ženina stvorenost od Adamove „kosti“ i kao „pomoć“ Adamu uopće ne izaziva „negodovanje“ suvremenih žena, kako to u svom članku na ovom portalu pretpostavlja don Damir Stojić, sve dok se biblijski tekst ne samo čita već i tumači.

[2] Usp. Ivan Fuček, „Mulieris Dignitatem – teološki naglasci”, u: Obnovljeni život 44/1, 1989., str. 61-63.

[3] U navedenom tekstu enciklike „Mulieris Dignitatem“ jasno vidimo razvoj katoličkog nauka jer se, za razliku od enciklika „Arcanum Divinae“ (Lav XIII., 1880.) i „Casti connubii“ (Pio XI., 1930.), koje u svom članku na ovom portalu navodi Hrvoje Juko, „pokoravanje“ u Ef 5,21-25 ne tumači kao „jednostrano“ (pokoravanje žene muškarcu) već kao „obostrano“ te se ukazuje na „starost“ (zastarjelost) jednostranog tumačenja, odnosno na njegovu duboku ukorijenjenost u običajima i vjerskoj tradiciji vremena u kojem su biblijski tekstovi nastali. Bilo bi stoga poželjno da je Hrvoje Juko u svom članku citirao i novije crkvene dokumente, posebice one objavljene nakon Drugog vatikanskog sabora.

Objavljeno: 20. kolovoza 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi