O pravom i lažnom prijateljstvu

Ljubav je prva među strastima duše; ona je kraljica svih stremljenja srca, sve u sebe pretvara i oblikuje nas po onom što ljubi. Dobro pazi, draga Filotea, da ti srce ne stremi zlu, jer ćeš odmah i sama opakom postati. Prijateljstvo je najopasnija od svih ljubavi, jer sve druge ljubavi mogu postojati a da se ne dijele s drugim, dok prijateljstvo upravo na tome počiva i gotovo ga je nemoguće s nekom osobom uspostaviti a da se u neku ruku ne postane i sudionikom njegova života.

Sv. Franjo Saleški, Filotea

Nije svaka ljubav prijateljstvo; jer:

1. Možemo ljubiti a da nas ljubljena osoba ne ljubi, i tada imamo ljubav ali ne i prijateljstvo, jer ono je obostrana ljubav a ako ljubav, nije obostrana, onda nije prijateljstvo.
2. Nije dovoljno da ljubav bude obostrana već je nužno da osobe koje se ljube znaju za svoju obostranu naklonost. Ako ne znaju za nju, i tada će postojati ljubav, ali ne i prijateljstvo.
3. Uz to mora postojati i međusobni odnos na kome se njihovo prijateljstvo temelji.

Po množini različitih odnosa prijateljstva se onoliko razlikuju koliko dobra koja se razmjenjuju; ako su to lažna i isprazna dobra, i prijateljstvo će biti isprazno; ako su dobra prava, bit će pravo i prijateljstvo; a što su dobra izvrsnija to će i prijateljstvo biti izvrsnije. Jer, kao što je i med bolji ako ga pčele skupljaju s najslađih cvjetova u cvatu, tako je izvrsnija i ljubav koja se temelji na vrednijoj razmjeni; i, kao što u Herakleji u Pontu ima otrovnog meda od kojeg gube razum oni koji ga jedu, jer pčele ga skupljaju s cvjetova nalipa, kojim obiluje taj kraj, tako je i prijateljstvo koje se temelji na lažnim i poročnim dobrima loše i lažno.

Međusobno puteno naslađivanje razmjena je sirovih užitaka koja se među ljudima, kao ni među magarcima i konjima, kod kojih ima iste učinke, ne može nazvati prijateljstvom, pa kad u braku odnos ne bi imao nikakva drugog sadržaja, tada u njemu ne bi bilo ni prijateljstva; naime, u braku postoji međusobno darivanje života, rada, dobara, naklonosti i neraskidive vjernosti, pa je bračno prijateljstvo ne samo pravo nego i sveto.

Prijateljstvo zasnovano na razmjeni putenih naslada prosto je i nedostojno zvati se tim imenom, a isto vrijedi i za ono prijateljstvo koje se temelji na površnim i ispraznim krepostima, jer takve kreposti ovise o osjetilima. Putenim nasladama nazivam one koje se neposredno i uglavnom temelje na ugađanju vanjskim osjetilima kao što su to primjerice uživanje u promatranju ljepote, u slušanju lijepoga glasa, u dodirivanju i slično. Ispraznim krepostima nazivam neke isprazne vještine i osobine koje osobe slaboga duha nazivaju krepostima i savršenostima. Slušaj samo kako govori većina djevojaka i mladića i primijetit ćeš kako sa sigurnošću tvrde: taj i taj gospodin veoma je krepostan, dobro pleše, zna sve vrste igara, dobro se odijeva, dobro pjeva, uljudno se šali i dobro vlada; šarlatani najkreposnijima smatraju najveće lakrdijaše. Kako se sve ovo odnosi na osjetila, i prijateljstva koja se na tome temelje nazivamo osjetilnim, ispraznim i površnim prijateljstvima i točnije bi ih bilo nazvati ludorijama. Ovdje je uglavnom riječ o prijateljstvima među mladima, kojima su neobično važni brk, kosa, odijelo, značajni pogledi, mladost i brbljavost: takva prijateljstva i dolikuju dobi u kojoj je krepost još neznatna a prosuđivanje tek u pupovima; ova su prijateljstva prolazna i kopne poput snijega na suncu.

O ljubakanju

Kad takvo nestašno prijateljstvo nastane među osobama različita spola a one ne kane sklopiti brak, nazivamo ga ljubakanjem; no, s obzirom da je riječ o svojevrsnom nedonoščetu ili pukoj sjeni prijateljstva, ne možemo ga ni nazivati prijateljstvom ili ljubavi, zbog njegove silne ispraznosti i nesavršenosti. Ipak, zbog njih muško i žensko srce ponekad ostaju zapletena i zarobljena ispraznim i bezumnim čuvstvima koja počivaju na takvim površnim vezama i sitnim čarima o kojima sam malo prije govorio. Iako se ove bezumne ljubavi u pravilu utope u putenosti i besramnoj razbludnosti, to zasigurno nije prvotna nakana onih koji se u takve veze upuštaju; jer da je tako, ne bi to više bilo ljubakanje nego očita bestidnost. Ponekad zna proći i više godina prije negoli se među osobama zahvaćenima tim ludilom dogodi povreda čistoće tijela, a dotad se one naslađuju željama, čežnjama, uzdasima, udvaranjem i sličnim ispraznostima s raznim nakanama.

Jedni ne misle ni na što drugo nego samo na to da zasite svoje srce dajući i primajući ljubav, i čine to po svojoj zaljubljivoj ćudi; takvi se ne obaziru se ni na što i odabiru svoje ljubavi samo po svom ukusu i nagonu: kad se takvi susretnu s osobom ugodne vanjštine, ne pitaju se kakva joj je duša i kako se vlada, već odmah započinju ljubakati i zapliću se u te bijedne zamke iz kojih se onda teško izvlače. Druge pak zavede taština, jer misle kako stječu nemalu slavu ako nekome ljubavlju osvoje i zarobe srce; kako ih slava mami i opija, postavljaju zamke i razapinju mreže na visokim i uglednim mjestima. Neke pak ponesu zaljubljiva ćud i taština; takvi, iako im je srce sklono ljubavi, ipak uvijek biraju takvu koja će im donijeti i slavu.

Sva su ta prijateljstva loša, luda i isprazna. Loša su jer se na kraju uvijek pretvore u puteni grijeh i zato otimaju ljubav i srce Bogu, ženi i mužu, već prema tome kome ona pripada; luda su jer su bez osnove i razloga; isprazna zato što ne donose nikakvu korist, čast ili zadovoljstvo: naprotiv, trate vrijeme, dovode čast u pitanje, a pritom ne pružaju drugog zadovoljstva osim tjeskobne težnje i nade, a da čovjek ne zna što zapravo hoće i za čim ide. Takvi bijednici uvijek misle da u njihovim međusobnim ljubavnim izjavama ima nešto poželjno, no ni sami ne znaju što bi to moglo biti; zbog toga im je želja nezasitna i stalno im tišti srce nepouzdanjem, ljubomorom i nemirom.

Sveti Grgur Nazijanski sjajno progovara pišući protiv lakih žena; evo jednog malog odlomka koji, premda upućen ženama, vrijedi i za muškarce: “Tvoja je prirodna ljepota mužu sasvim dovoljna; a što će biti razapneš li je poput mreže što se razapinje za jato ptica? Dopast će ti se tko tvoju ljepotu zapazi i ona ga privuče, namignut će ti, i ti ćeš mu namignuti, uzvratit ćeš pogledom na pogled; zatim će doći osmijesi, pa poneka ljubavna riječ, koja će se isprva samo krišom oteti, no, malo po malo, prijeći će ti u naviku i uskoro ćete se očito milovati. Čuvaj se, o moj brbljavi jeziče, da ne izgovoriš ono što će zatim biti; ipak, reći ću još samo ovu istinu: sve, baš sve što mladići i djevojke govore i rade u tom ljubakanju, mami ih i draži; sve te površnosti koje dolaze redom, jedna za drugom, poput čestica su željeza što ih magnet redom, u sve većem broju, k sebi privlači.”

Pravo veli ovaj veliki biskup! Što si naumila? Davati ljubav, zar ne? No, nitko dragovoljno ne daje a da nužno i ne prima; a tko uzme uhvaćen je u ovoj igri. Biljka aproxis plane ako joj se vatra samo približi: isto tako i naše srce, čim mu se približi duša koja izgara od ljubavi za njega, plane ljubavlju prema njoj. Da, možda mogu i planuti, ali ne baš tako žestoko, reći će netko. O, kako se samo vara! Oganj ljubavi mnogo je jači i žešći nego što to izgleda; kad pomisliš da je skočila samo iskra, za tili ćeš čas zaprepašteno shvatiti da ti je vatra zahvatila čitavo srce, u pepeo pretvorila sve tvoje odluke a dobar ti je glas nestao u dimu. Mudrac kliče: Tko će žaliti krotitelja zmija ako ga zmija ugrize? a ja mu se pridružujem: O, bezumnici, mislite li začarati ljubav pa s njom činiti što vas je volja? Želite se s njom poigrati no ona će vas smrtno ugristi. A znate li što će svijet reći? Rugat će vam se i ismijavati vas govoreći kako ste htjeli začarati ljubav te lakoumno u njedra stavili guju koja vam je upropastila dušu i čast.

Bože moj, kakvog li sljepila ovako se poigravati s najvećim duševnim blagom! Da, Filotea, Bog čovjeka hoće samo radi duše, dušu radi volje a volju radi ljubavi. Nažalost, ljubavi nemamo ni približno onoliko koliko je trebamo; treba nam je još neizmjerno više da uzmognemo Boga ljubiti, a mi, bijedni kao što jesmo, tratimo je i rasipamo na isprazno i površno, kao da nam je pretječe. Veliki Bog koji je za sebe uzeo samo ljubav naše duše kao znamen njihova stvaranja, očuvanja i otkupljenja, tražit će od nas točan račun za sve što smo ludo protratili. Ako će tako strogo ispitivati za svaku ispraznu riječ, kako će onda tek gledati na isprazna, bezočna, luda i opasna prijateljstva? Orah veoma štetno djeluje na vinograde i polja u kojima je posađen; velik je pa iz zemlje izvlači sve sokove i drugo ih bilje nema dovoljno za hranu; lišće mu je tako gusto da daje široku i duboku hladovinu; i, konačno, privlači prolaznike, koji, da bi se dokopali njegovih plodova, gaze i uništavaju sve uokolo. Ljubakanje istu takvu štetu nanosi duši; potpuno je obuzima i iscrpljuje tako da ona više nije sposobna za dobra djela; njegovo je lišće tako gusto, a to su sastanci, zabave i udvaranje, da joj sve vrijeme protrati; konačno, ono privlači tolike napasti, rastresenost, sumnju i druge posljedice da na kraju i samo srce pogazi i iskvari. Ukratko, ljubakanje izgoni nebesku ljubav i strah Božji, slabi duh, upropaštava dobar glas; igračka je dvora, a za srce kuga i pokora.

O pravom prijateljstvu

Svakom čovjeku, Filotea, iskazuj ljubav, veliku i iskrenu, ali prijateljstvo sklapaj samo s kojima možeš razmjenjivati kreposne stvari; a što uzvišenije budu kreposti to će i prijateljstvo biti savršenije. Bude li se vaše prijateljstvo temeljilo na razmjeni spoznaja s područja znanosti, ono će svakako biti vrlo pohvalno; a bit će to još više ako mu u središtu budu kreposti kao razboritost, samozatajnost, jakost i pravednost. Ako je u pak u žarištu vašeg prijateljstva međusobno poticanje na ljubav, pobožnost, kršćansku savršenost, Bože, kako li će ono dragocjeno biti! Bit će izvrsno jer od Boga dolazi i Bogu smjera, jer vas sam Bog u njemu povezuje, i vječno će u Bogu trajati. O, kako je lijepo ljubiti na zemlji onako kako se na nebu ljubi, i naučiti se milovanju na ovome svijetu onako kako ćemo to navijeke činiti na onom! Ne govorim ovdje o ljubavi koju smo dužni iskazivati svakome čovjeku; govorim o onoj duhovnoj, po kojoj dvije ili više duša međusobno razmjenjuju pobožnost, duhovna čuvstva i u duhu postaju jedno. S pravom takve duše mogu pjevati: O, kako je dobro i lijepo kad braća skupa stanuju!Da, jer dragocjena pomast pobožnosti uzajamno, bez prestanka, kaplje iz jednog srca u drugo, pa možemo reći da je Bog na ovo prijateljstvo prosuo svoj blagoslov i udahnuo mu život za sve vjekove vjekova.

Prema ovome, sva mi se druga prijateljstva čine njegovom pukom sjenom; a njihove veze kao da su lanci od stakla ili crnog jantara usporede li se s vezama svete pobožnosti koje su od suhog zlata.

Kad svojom voljom sklapaš prijateljstva, sklapaj samo takva; no, ne raskidaj i ne preziri ona koja moraš njegovati po prirodi ili zbog ranijih obveza, kao što su prijateljstvo s roditeljima, rođacima, dobročiniteljima, susjedima i drugima; govorim samo o prijateljstvima koja sama odabireš i svojom voljom sklapaš.

Mnogi će ti možda reći kako nije dobro vezivati se bilo kakvim sklonostima ili prijateljstvom, jer to obuzima srce, odvlači duh, zauzdava volju: no, varaju se kad te tako savjetuju; čitali su, naime, u spisima mnogih svetaca i pobožnih pisaca da osobita prijateljstva i posebne sklonosti nemjerljivo štete redovnicima; smatraju stoga da to vrijedi i za ostali svijet, no, nije baš tako. Dakako, u dobro uređenom samostanu svi streme pobožnosti kao zajedničkoj svrsi pa nisu ni poželjni neki posebni prijateljski odnosi, možda zbog bojazni da se tražeći u posebnom ono što je zajedničko, ne bi s posebnosti skrenulo u podjelu; međutim, kad je riječ o onima koji žive među svjetovnjacima a prigrle pravu krepost, nužno je da se oni spoje u svetoj pobožnosti, jer se u njoj međusobno hrabre, pomažu i potiču na dobro. I kao što se ne moraju držati za ruke oni koji idu ravnicom već se međusobno moraju pridržavati oni koji idu strmim i kliskim putem, da bi išli sigurnije, tako nisu posebna prijateljstva potrebna redovnicima već onima koji žive u svijetu pa moraju jedni drugima pritjecati u pomoć da lakše svladaju stranputice koje su pred njima. U svijetu ne djeluju svi s istim ciljem niti su iste ćudi; potrebno je, dakle, izdvojiti se i sklapati prijateljstva prema vlastitoj težnji i sklonosti; i ovakva je posebnost, dakako, određena pristranost; no, ova je pristranost sveta, jer ne čini nikakve podjele osim one između dobra i zla, razdvajajući koze od ovaca, pčele od osa, a takva je podjela nužna.

Sasvim je izvjesno da je Gospodin nježno i osobito prijateljski ljubio svetog Ivana, Lazara, Martu, Magdalenu; o tome i Pismo jasno svjedoči. Poznato je da je sveti Petar posebno volio svetoga Marka i svetu Petronilu, a sveti Pavao svog Timoteja i svetu Teklu. Sveti Grgur Nazijanski nebrojeno se puta ponosio silnim prijateljstvom koje ga je vezivalo s velikim svetim Bazilijem a opisuje ga ovako: “Činilo se da je kod nas jedna duša u dva tijela. Premda ne smijemo vjerovati onima koji govore da je sve u svemu, ipak, vjeruj da smo nas oba bili u jednom i jedan u drugom; i samo nam je jedno bilo važno: njegovati krepost, i sve svoje životne planove usmjeriti k nadi u život budućega vijeka; tako smo svijet smrtnosti napustili i prije same smrti.” Sveti Augustin svjedoči kako je sveti Ambrozije posebno volio svetu Moniku zbog rijetkih kreposti koje je u njoj vidio, a i ona je voljela njega kao Božjeg anđela.

No, zašto da ti i dalje govorim o nečemu što je toliko jasno. Sveti Jeronim, sveti Augustin, sveti Grgur, sveti Bernard i svi najveći sluge Božji imali su svoja posebna prijateljstva koja ni u kojoj mjeri nisu utjecala na njihovo svekoliko savršenstvo. Sveti Pavao, osuđujući nerede koje su izazvali Gentili (pogani), optužuje ih da su ljudi bez čuvstava, to jest da ni s kim nisu u prijateljstvu. Sveti Toma, kao uostalom i svi pravi filozofi, priznaje da je prijateljstvo krepost: on, dakako, govori o posebnom prijateljstvu, jer, kako kaže, pravo se prijateljstvo ne može protezati na više osoba. Savršenstvo dakle nije u tome da nemamo prijateljstva nego u tome da imamo samo ono dobro, sveto i blagoslovljeno.

O razlici između pravog i lažnog prijateljstva

Evo dakle, Filotea, velike opomene. Otrovni med iz Herakleje po svemu nalikuje zdravom: opasno je pogriješiti pa umjesto jednoga uzeti drugi ili uzeti od jednog i drugog, jer to što je pravi dobar ne priječi štetnost onog drugog. Čovjek mora paziti da ga prijateljstva ne zavaraju, osobito ako se sklapaju s osobom suprotna spola, bez obzira na razloge; Sotona, naime, često prevari one koji ljube. Počinje se kreposnom ljubavi, ali, ako se dobro ne pripazi, najprije će se umiješati površna a onda i osjetilna te konačno putena ljubav; da, i u duhovnoj ljubavi ima opasnosti ne pazi li se dovoljno, premda je ovdje teško pogriješiti i zamijeniti jednu za drugu; na čistoći i bjelini jasno se vidi Sotonin prljav trag: zato, kad nam želi nauditi, Sotona to čini lukavo i prepredeno, kako bismo u nečistoću skliznuli gotovo neprimjetno.

Svjetovno ćeš prijateljstvo moći razlučiti od onog svetog i kreposnog onako kako se heraklejski med razlučuje od zdravog; heraklejski je slađi jer mu nalip pojačava slatkoću, a u svjetovnom je prijateljstvu preobilje riječi, strastvenog ulagivanja, pohvala ljepoti, dražestima i osjetilnim svojstvima. Sveto prijateljstvo govori jednostavno i iskreno a hvalu daje samo kreposti i milosti Božjoj, jedinom temelju na kojem počiva. Heraklejski med izaziva vrtoglavicu kao što i lažno prijateljstvo izaziva vrtoglavica duha koja poremeti čistoću i pobožnost, potiče na nježne, znakovite i razuzdane poglede, na tjelesna milovanja, neobuzdano uzdisanje, ljubavna zanovijetanja, izazovne pokrete i udvaranje; slijede cjelovi i drugi nepristojni znakovi ljubavi i milovanja, koji svi do jednoga nedvojbeno ukazuju na neminovni gubitak poštenja; oči svetog prijateljstva bezazlene su i stidljive, milovanje čisto i slobodno, uzdasi su samo k nebu okrenuti, razgovori samo k duši; u svetom prijateljstvu jadikuje se i prigovara samo kad se Boga ne ljubi, a to su sigurni znaci poštenja. Heraklejski med zamućuje vid, a svjetovno prijateljstvo pomućuje prosudbu onih koji mu robuju pa čine zlo dok misle da dobro rade, a svoje isprike i laži smatraju pravim razlozima; boje se svjetlosti a ljube tminu. Oči pravog prijateljstva bistre su, ono se ne skriva nego rado ide među časne ljude. Konačno, heraklejski medu u ustima ostavlja gorak okus; tako se i lažna prijateljstva na kraju uvijek pretvaraju u ogavne i smrdljive putene riječi i zahtjeve, a ako se na njih ne pristane slijedi psovka, kleveta, laž, tuga, stid, ljubomora; sve to često vodi u bezumlje i bijes; čisto je prijateljstvo uvijek na isti način pošteno, uljudno i blago i može se pretvoriti samo u čisto jedinstvo duša, živu sliku blaženog prijateljstva koje na nebu vlada.
Sveti Grgur Nazijanski kaže da paun svojim zovom, šireći svoj rep i šepureći se, poziva ženke koje ga promatraju na pohotu; kad vidiš da se muškarac kočoperi, kiti, umiljava, šapuće i mota se oko žena i djevojaka a ne namjerava se pošteno oženiti, budi sigurna da je to zato da bi je naveo na kakvu bestidnost; poštena će žena zatvoriti uši da ne čuje krikove tog pauna i glas čarobnjaka koji je želilukavo začarati; jer, posluša li ga, Bože, kobnog li znamenja skore propasti njena srca!

Mladi koji se tako vladaju, krevelje, miluju ili govore, ne bi htjeli da ih u tome zatekne otac, majka, muž, žena ili ispovjednik, uporno tvrde kako je riječ o nečem drugom a ne o poštenju i savjesti. Blažena se Djevica smela pred pojavom Anđela u ljudskome liku, jer, bila je sama a anđeo joj je dao golemu, štoviše – nebesku pohvalu; o, Spasitelju svijeta, čistoća se boji anđela u ljudskome liku; pa zašto se onda nečistoća ne boji čovjeka, kad se pojavi u anđeoskom liku, i daje joj osjetilnu i ljudsku hvalu?

Savjeti i lijek protiv lažnog prijateljstva

Što je, dakle, lijek protiv te bagre, tog mravinjaka bezumnih ljubavi, ispraznosti i nečistoća? Čim osjetiš i najmanji znak, okreni se na drugu stranu, od srca zamrzi na tu ispraznost, poteci k Spasiteljevu križu, uzmi njegovu krunu od trnja i opleti je oko svoga srca da mu ovi lisičići ne mogu prići. Čuvaj se bilo kakve nagodbe s ovim neprijateljem; nikad ne reci: “Slušat ću ga, ali neću raditi kako mi govori; dat ću mu uho svoje ali ne i srce. O, draga Filotea, za ime Božje, nikako ne popuštaj u takvim prigodama; uši i srce međusobno razgovaraju, i kao što je teško zaustaviti bujicu kad ona jednom krene niz planinu, tako ćeš teško i ljubav zaustaviti kad ti ona odmah iz uha skoči u srce. Koze, po Alkmeonu, ne dišu na nozdrve nego na uši (no, Aristotel ga pobija): ne znam, što je na stvari no vrlo dobro znam da nam srce udiše i izdiše na uši, a isto tako na uši udiše i tuđe misli. Zato čvrsto zatvorimo uši pred kužnim zrakom ludih riječi da nam odmah ne zatruju srce. Ne slušaj ni pod kakvom izlikom nikakve ponude; samo se u tom slučaju ne boj biti neuljudna i neotesana.

Sjeti se da si srce posvetila Bogu i da si mu prikazala svoju ljubav, pa bi svetogrđe bilo kad bi mu od toga oduzela i najmanji trun; radije mu je ponovno prikaži u tisuću odluka i obećanja pa se sakrij među njih poput jelena u grm i vapi k Bogu; on će ti priteći u pomoć a njegova će ljubav tvoju uzeti u zaštitu pa da ona dalje živi samo za njega.

Ako si se već uplela u mrežu tih ludih ljubavi, Bože, kako ćeš se teško osloboditi! Klekni pred njegovim božanskim Veličanstvom, priznaj svu strahotu svoje bijede, svoje slabosti i taštine; zatim svom snagom svoga srca zamrzi na te započete ljubavi, odrekni se svih obećanja koja su ti dana, te u srcu najčvršće odluči da više nikad nećeš upasti u te ljubavne igre i zabave.

Ako se možeš rastati, najbolje da to i učiniš; jer, kao što se oni koje je ugrizla zmija ne mogu lako izliječiti u nazočnosti onih koji su i sami bili ugrizeni, tako će i osoba koju je ugrizla ljubav teško od te strasti ozdraviti bude li u blizini osobe koju peče ista rana. Promjena mjesta odlično smiruje žar i nemir, bol i ljubav. Mladić iz druge knjige djela svetog Ambrozija “O pokori” dugo je putovao sve dok nije ozdravio od svoje lude ljubavi i sasvim se promijenio, a kad se susreo s onom koju je tako ludo volio ona ga upita: “Zar me ne poznaješ? To sam ja, ona ista.” A on joj odgovori: “Naravno, ali ja više nisam onaj isti”: duga ga je odvojenost tako sretno promijenila. I sveti Augustin svjedoči kako se svojedobno iz Tagaste preselio u Kartagu jer mu je tamo umro prijatelj pa mu je tako bilo lakše preboljeti tugu za njim.

No, što da radi tko se ne može rastati? Svakako treba prekinuti s razgovorima na samo, tajnim sastancima, izazovnim pogledima, osmjesima i općenito sa svim onim što bi moglo raspiriti onaj smrdljiv i dimljiv oganj; a ako baš mora govoriti sa sukrivcem, neka mu kratko i odlučno kaže kako se odlučio od njega zauvijek rastati. Svom snagom vičem onima koji su upali u ljubavne zamke: Režite, sijecite, trgajte; ne gubite vrijeme pokušavajući luda prijateljstva razvezati; čvorove ne treba razvezivati nego kidati i presjeći; i tako su sve te uzice i čvorovi bezvrijedni. Ne štedite ljubav koja je toliko protivna ljubavi Božjoj.

No, kad jednom strgam lance tog sramnog ropstva, hoće li u meni još ostati kakav osjećaj, hoće li mi na nogama, tj. u mojim čuvstvima, i dalje ostati užarenim željezom utisnut žig? Neće, Filotea, ako na svoj grijeh zamrziš onako kako to on i zaslužuje; jer, bude li tako, neće te obuzimati više ništa osim silnog gnušanja nad tom sramnom ljubavi i svime što je prati i nećeš više u sebi pothranjivati nikakav drugi osjećaj prema tom odbačenom predmetu nego će u tebi živjeti samo veoma čista ljubav prema Bogu. No, ako zbog nesavršenosti pokajanja u tebi još ostane kakva grešna naklonost, potraži duhovnu samoću kao što sam te već prije podučio, i povuci se u nju što dublje možeš te nebrojeno puta ponavljaj uzdahe i odreci se svih svojih sklonosti; odbaci ih svim svojim silama; čitaj češće nego obično svete knjige; češće se ispovijedaj i pričešćuj; ponizno i iskreno razgovaraj sa svojim duhovnim voditeljem, ili barem s kakvom vjernom i razboritom dušom, o napastima koje te opsjedaju; i ako ustraješ u ovim vježbama, nimalo ne sumnjaj da će Bog od tebe otkloniti te strasti.

Ah! reći ćeš, nije li nezahvalno tako naglo prekinuti prijateljstvo? O, blažene li nezahvalnosti koja nas čini Bogu milima! Ne, za ime Božje, Filotea, to što ćeš ljubavniku učiniti nipošto nije nezahvalnost već silno dobročinstvo; naime, kidajući svoje okove raskinut ćeš i njegove, jer isti su vas okovi sputavali; i premda u prvi tren možda svoju sreću i neće vidjeti, spoznat će je vrlo brzo i skupa s tobom Bogu hvalu pjevati: Gospodine, rastrgao si okove moje; prikazat ću ti žrtvu zahvalnicu i zazvati Tvoje sveto Ime.

Pas i Mačka

Još nekoliko naputaka o prijateljstvu

Prijateljstvo zahtijeva uzajamnost, stalno viđanje i druženje, jer ako toga nema ono ne može ni nastati a još manje opstati. Zato se vrlo često uz uzajamne prijateljske odnose, neprimjetno i neposredno, javlja i razmjena osjećaja, sklonosti i dojmova. To se poglavito događa ako osobito cijenimo onoga koga ljubimo; jer tada prijatelju potpuno otvaramo svoje srce pa u njega ulaze i sve njegove sklonosti i dojmovi, bili oni dobri ili loši. Dakako, pčele koje skupljaju heraklejski med samo med i traže, no s medom iz nalipovih cvjetova sišu i otrovne tvari. U tome, dakle, Filotea, trebamo osobito revno držati se riječi Spasitelja naših duša a koje su nam naši stari ovako prenijeli: Budite dobri mjenjači i kovači novca; to jest, ne primajte s pravim i lažan novac ni loše zlato zajedno sa čistim; odvojite dragocjeno od lošeg; da, jer gotovo da i nema čovjeka bez mane. Pa, zašto onda od prijatelja, zajedno s njegovim prijateljstvom, prihvaćati i sve mane i nedostatke? Treba ga, dakako, voljeti unatoč njegovim manama, no mane mu ne smijemo ni voljeti ni prihvaćati; jer prijateljstvo zahtijeva razmjenu dobra a ne razmjenu zla. Kao što oni koji na rijeci Tajo ispiru zlato iz šljunka pa ga ponesu kući, a pijesak ostave na obali, tako i oni koji steknu dobra prijatelja moraju razlučiti pijesak njegovih mana i ne dopustiti mu da im uđe u dušu. Tako sveti Grgur Nazijanski svjedoči da su se mnogi do te mjere divili i svetog Bazilija zavoljeli da su stali oponašati i njegove vanjske mane, govoriti polako i zamišljeno, pustili su bradu poput njegove i kretali se poput njega. Mi pak možemo vidjeti kako muževi, žene, djeca i prijatelji, što po nasljednim značajkama što zbog oponašanja u prijateljskom ophođenju, primaju na tisuće mana od prijatelja, oca, žene ili muža koje osobito cijene. Naravno, tako nipošto ne bi smjelo biti, jer svatko ima dovoljno vlastitih loših sklonosti a da bi se još opterećivao tuđima; i ne samo da prijateljstvo to ne zahtijeva, nego nas ono, štoviše, i obvezuje da se uzajamno pomažemo kako bismo se oslobodili svih vrsta nesavršenosti. Bez sumnje treba strpljivo podnositi prijateljeve nasavršenosti, ali nipošto ga ne navoditi na njih i još mnogo manje njegove nesavršenosti prenositi na sebe.

To što ovdje govorim odnosi se samo na mane; no, kada je riječ o grijesima, njih kod prijatelja ne smijemo ni podupirati ni trpjeti. Naše bi prijateljstvo bilo jadno i zlo kad bismo gledali kako nam prijatelj srlja u propast a ne bismo mu pritekli u pomoć, kad bismo gledali kako umire od gnojnog čira a ne bismo se usudili čir britvom zasjeći i tako prijatelja spasiti. Pravo i živo prijateljstvo ne može potrajati među grijesima. Kaže se da daždevnjak ugasi vatru u koju legne. Ako je grijeh lagan i prolazan, prijateljski će ga ukor brzo otjerati; ali, ako se ukorijeni i trajno ostane, gasi se i prijateljstvo, jer ono može opstati jedino ako se temelji na pravoj kreposti; kako bi onda griješiti zbog prijateljstva moglo uopće biti dopušteno? Prijatelj nam je zapravo neprijatelj želi li nas navesti na grijeh; takav i zaslužuje prijateljstvo izgubiti, jer svog prijatelja hoće upropastiti; jer, najbolji je znak lažna prijateljstva ako se ono njeguje prema poročnoj osobi, neovisno o tome koju vrstu grijeha ona na duši nosi. Ako je onaj kojega ljubimo poročan, tada je nesumnjivo i naše prijateljstvo takvo; jer, kako nije u dodiru s pravom kreposti, okreće se kakvoj ispraznoj kreposti ili tjelesnosti.

Trgovačko društvo čija je  svrha ostvarenje materijalne dobiti daje samo privid pravoga prijateljstva, jer se ono ne temelji na ljubavi prema osobi nego na koristoljublju. Konačno, sljedeće su dvije božanske riječi pravi stupovi na koje se sigurno oslanja kršćanski život. Prva je Mudračeva: Tko se Boga boji, naći će i vjerna prijatelja; a druga sv. Jakova: Prijateljstvo ovoga svijeta Božji je neprijatelj.

Iz knjige: Sv. Franjo Saleški: Filotea – Uvod u pobožni život

 

Bitno.net očekuje korisne, poticajne, pozitivne, objektivne i informativne komentare koji upotpunjuju članak/vijest ispod koje su objavljeni. Komentari koji sadržavaju mržnju, psovanje, nasilno ponašanje, nepoštivanje sugovornika i autora članka, osobe spomenute u članku ili vijesti itd., bit će obrisani. Bitno.net ne odgovara za sadržaj komentara pošto se isti objavljuju u realnom vremenu. Podsjećamo vas da po novim izmjenama kaznenog zakona od 01.01.2013. (glava XV.) zbog vaših komentara možete kazneno odgovarati. Komentari ispod članaka ne predstavljaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.

Prikaži komentare

(6 komentara)