Prvi čin djeteta kad se rodi sastoji se u tome da udahne zrak koji mu je sada nužno potreban da preživi. To je za dijete bolno i zato u ovaj svijet ulazimo plačući. Daleko ljepše, udobnije i sigurnije bilo je djetetu, a to znači i svima nama, dok smo bili u majčinoj utrobi. Tamo smo sve dobivali što nam je bilo potrebno.

Međutim, kad se navršilo devet mjeseci, trebalo je putovati u jedan drugi svijet koji nije bio daleko, svega nekoliko centimetara od majčine utrobe, ali je bio posve drukčiji, nepoznat i kao takav zastrašujući. Međutim, na takvo putovanje smo morali krenuti, jer bi nam ostanak u majčinoj utrobi nakon devet mjeseci, bila velika opasnost. U Evanđelju čitamo ove riječi:

„Njoj (Mariji) dođe vrijeme da rodi. I rodi sina svoga, prvorođenca…“ (Lk 2, 6). Svima jednom dođe vrijeme da se rode. I svi tada prvi puta udahnu zrak i to čine do kraja svoga života na Zemlji.

Drugi dio definicije života glasi: predahni! I to je istina. Radimo i odmaramo se. Moramo često puta predahnuti kako bismo mogli dobro i kvalitetno živjeti i raditi. Nismo stvoreni samo za rad i molitvu, nego i zato da se ponekad i odmorimo. U Evanđelju čitamo kako je Isus jednom primorao svoje učenike da odu na samotno mjesto i da se tamo odmore od naroda koji je navaljivao na njih. Ovu Isusovu zapovijed posebno ozbiljno bi trebali shvatiti tzv. radoholičari – osobe koje stalno moraju nešto raditi, koji se ne znaju odmarati, odnosno i sam odmor doživljavaju kao dužnost koju moraju obaviti. Treba znati u životu predahnuti i tako skupiti snagu za ozbiljan rad i pobožnu molitvu.

Konačno, treća istina u definiciji života glasi: izdahni! I taj će trenutak jednom doći. Kao što nismo birali prvi – udahni, tako nije na nama da biramo ni posljednji čin našeg života – onaj izdahni! On će sam doći onda kad to Bog, Gospodar i Davatelj života odluči. Za nas je važno da na to uvijek budemo spremni. Nije li to, zapravo, najvažniji čin našeg života? Dobro i kvalitetno umrijeti. Staviti točku na i. Otputovati u vječnost, otići u transcendenciju. Otići u susret samome Bogu. Sve se to događa po zadnjem izdisaju koji učinimo ovdje na Zemlji. Zato se smrt ne smije improvizirati i neozbiljno shvaćati. Sjeti se, čovječe, da ćeš i ti jednom sigurno izdahnuti! Zašto bismo se bojali ove istine? Činjenica da ću i ja jednom izdahnuti, poziva me na ozbiljan život i potiče na to da svoj život što bolje osmislim, da ojačam u svojoj vjeri, nadi i ljubavi. Jer kad jednom izdahnem, neću moći više ništa korigirati u svome životu. Tada dolazim na Božji sud i čekam konačnu Božju presudu. Ali prije nego što zadnji puta izdahnem, još mogu sve promijeniti. Mogu se iskreno i skrušeno pokajati, dobro ispovjediti, potpuno se predati Bogu i tako preskočiti sud Božji, jer oni koji vjeruju i ljube Boga, ne idu na sud, nego iz smrti prelaze u život.

p. Mijo Nikić