Bog

232 Kršćani su kršteni “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19). Prije toga, na trostruko pitanje koje traži da ispovjede vjeru u Oca, u Sina i u Duha, oni odgovore :”Vjerujem”. “Vjera svih kršćana počiva na Trojstvu”.[32]

233 Kršćani su kršteni “u ime” – ne u “imèna” Oca i Sina i Duha Svetoga,[33] jer samo je jedan Bog, Svemogući Otac i njegov jedini Sin i Duh Sveti: Presveto Trojstvo.

234 Otajstvo Presvetog Trojstva središnje je otajstvo kršćanske vjere i života. To je tajna Boga u sebi samome. Tu je dakle izvor sviju drugih vjerskih otajstava, svjetlo koje ih osvjetljuje. To je najtemeljniji i najbitniji nauk u “redu vjerskih istina”.[34] “Sva povijest spasenja samo je povijest objavljivanja pravog i jedinog Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, koji pomiruje i ujedinjuje sa sobom ljude koji su se odvratili grijehom”.[35]

235 U ovom će se stavku ukratko izložiti na koji se način otajstvo Blaženoga Trojstva objavilo (I), kako je Crkva izrazila vjersko učenje o toj tajni (II) i, na kraju, kako božanskim slanjima Sina i Duha Svetoga Bog Otac ostvaruje “dobrohotni naum” stvaranja, otkupljenja i posvećenja (III).

236 Crkveni Oci razlikuju “Teologiju”(Theologia) i “Ekonomiju” života Boga-Trojstva, a drugim sva Božja djela kojima se on objavljuje i priopćuje svoj život. “Ekonomija” objavljuje “Teologiju”, i obratno, “Teologija” objašnjava cijelu “Ekonomiju”. Djela Božja otkrivaju tko je Bog u sebi, i obratno, otajstvo njegova nutarnjeg Bića obasjava razumijevanje sviju njegovih djela. Slično je među ljudskim osobama. Osoba se pokazuje u svom djelovanju, i što bolje neku osobu poznamo, to bolje razumijemo njezino djelovanje.

237 Trojstvo je otajstvo vjere u strogom smislu, jedna od onih “tajni skrivenih u Bogu koje se ne mogu znati ako nisu objavljene od Boga”.[36] Bog je, istina, ostavio tragove svoga trojstvenog bića u stvoriteljskom djelu i u Objavi tijekom Staroga zavjeta. No nutrina njegova Bića kao Sveto Trojstvo tvori tajnu nedostupnu samom razumu, pa i vjeri Izraelovoj, prije Utjelovljenja Sina Božjega i poslanja Duha Svetoga.

Objava Boga kao Trojstva

Otac objavljen po Sinu

238 U mnogim religijama Bog je zazivan kao Otac. Božanstvo se često smatra “ocem bogova i ljudi”. U Izraelu Bog se naziva Ocem ukoliko je Stvoritelj svijeta.[37] Još više Bog je Otac Izraelu svome “prvorođencu” (Izl 4,22) zbog Saveza i dara Zakona. Naziva se i ocem Izraelova kralja.[38] No Bog je osobito “Otac sirota”, siročadi i udovica, koji žive pod zaštitom njegove ljubavi.[39]

239 Označujući Boga imenom “Otac” govor vjere ističe nadasve dva vida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i nježna brižnost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Božja nježnost može izreći i slikom majčinstva[40]koja još više izražava Božju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer su roditelji čovjeku na neki način prvi Božji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje također da su roditelji pogrešivi i da mogu izobličiti očinski i majčinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni muško ni žensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo,[41] iako im je on izvor i mjerilo:[42] nitko nije otac kao što je to Bog.

240 Isus je objavio da je Bog “Otac” u nečuvenom smislu: nije to tek kao Stvoritelj, on je vječno Otac u odnosu prema svome jedinorođenom Sinu, a ovaj je opet Sin samo u odnosu prema svom Ocu: “Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti” (Mt 11,27).

241 Zato apostoli ispovijedaju Isusa kao “Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog” (Iv 1,1), kao “sliku nevidljivoga Boga” (Kol 1,15), kao “odsjaj Slave i otisak Bića njegova” (Heb 1,3).

242 Nakon apostola i slijedeći njihovu Predaju, Crkva je 325. godine na prvom općem saboru u Niceji ispovjedila da je Sin “istobitan s Ocem”, tj. jedan jedincati Bog s njime. Drugi opći sabor u Carigradu 381. godine zadržao je taj izraz u obliku iz Nicejskoga vjerovanja i ispovjedio da je on “jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, a ne stvoren, istobitan s Ocem”.[43]

Otac i Sin objavljeni po Duhu

243 Prije svoga Vazma, Isus najavljuje odašiljanje “drugoga Paraklita” (Tješitelja – Branitelja), Duha Svetoga. Duh, koji je na djelu pri stvaranju[44] i koji je nekoć “govorio po prorocima” (Nicejsko-carigradsko vjerovanje), sada će biti uz učenike i u njima,[45] da ih poučava[46] i uvodi “u svu istinu” (Iv 16,13). Tako je Duh Sveti objavljen kao još jedna božanska osoba u odnosu prema Isusu i prema Ocu.

244 Vječni izvor Duha objavljuje se u njegovu vremenitom slanju. Apostolima i Crkvi Duh Sveti je poslan ujedno od Oca u ime Sina i osobno od Sina, pošto se ovaj vratio k Ocu.[47] Odašiljanje osobe Duha nakon Isusove proslave[48] otkriva otajstvo Svete Trojice u punini.

245 Apostolsku vjeru u vezi s Duhom ispovjedio je Drugi sveopći sabor 381. godine u Carigradu: “Vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca koji izlazi od Oca”.[49] Crkva time Oca priznaje “izvorom i vrelom svega božanstva”.[50] vječno porijeklo Duha Svetoga nije međutim bez veze s porijeklom Sina: “Duh Sveti, koji je treća osoba Trojstva, jest Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu, jedne biti i jedne naravi (…). I ne kaže se da je samo Duh Očev, nego ujedno Duh Očev i Sinov”.[51] Vjerovanje Crkve na Carigradskom saboru ispovijeda: Duh Sveti se “s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi”.[52]

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

246 Latinska predaja Vjerovanja ispovijeda da Duh “izlazi od Oca i Sina (Filioque)“. Firentinski sabor 1438. objašnjava: “Duh Sveti ima svoju bit i svoj suštinski bitak ujedno od Oca i Sina te vječno izlazi od jednoga i drugoga kao od jednog počela i jednim jedinim nadisanjem (…). Budući da je sve što je Očevo Otac rađanjem predao svojemu jedinorođenom Sinu, osim biti Otac, i to što Duh Sveti izlazi iz Sina, sam Sin ima od vječnosti od Oca, od kojega je i rođen od vječnosti”.[53]

247 Izraza Filioque nije bilo u Carigradskom simbolu od 381. godine. No, prema drevnoj latinskoj i aleksandrijskoj predaji, tako ga je papa sveti Lav dogmatski ispovijedao već 447. godine,[54] prije nego je Rim poznavao i 451. godine na kalcedonskom saboru, prihvatio Simbol od 381. Uporaba tog izraza u Vjerovanju, malo se pomalo između 8. i 11. stoljeća, uvela u latinsko bogoslužje. No, uvođenje riječi Filioque u Nicejsko-carigradski simbol po latinskoj liturgiji predstavlja još i dandanas točku razilaženja s pravoslavnim Crkvama.

248 Istočna predaja ističe prvenstveno da je, u pogledu Duha, Otac njegov prvotan izvor. Ispovijedajući da Duh “izlazi od Oca” (Iv15,26), ona tvrdi da Duh od Oca izlazi po Sinu.[55] Zapadna predaja pak, govoreći da Duh izlazi od Oca i Sina (Filioque), ističe u prvom redu istobitnost zajedniva između Oca i Sina. I to se tvrdi “zakonito i s razlogom”,[56] jer vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je “počelo bez počela”,[57]ali također da je, ukoliko je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom “jedinstveno počelo iz kojeg ishodi Duh Sveti”.[58] To opravdano dopunjavanje, ako se ne zaoštri, ne dokida istovjetnost vjere u stvarnost istog otajstva što ga Crkva ispovijeda.

Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)

Foto: Shutterstock.com
—————————————————————————————————-
[37] Usp. Pnz 32,6; Mt 2,10. 
[38] Usp. 2 Sam 7,14. 
[39] Usp. Ps 68,6. 
[40] Usp. Iz 66,13; Ps 131,2. 
[41] Usp. Ps 27,10. 
[42] Usp. Ef. 3,14; Iz 49,15. 
[43] DS 150. 
[44] Usp. Post 1,2. 
[45] Usp. Iv 14,17. 
[46] Usp. Iv 14,26. 
[47] Usp. Iv 14,26; 15,26; 16,14. 
[48] Usp. Iv 7,39. 
[49] DS 150. 
[50] VI. toledski sabor (638): DS 490. 
[51] XI. toledski sabor (675): DS 527. 
[52] DS 150. 
[53] Sabor u Firenci (1439): DS 1300-1301. 
[54] Usp. SV. LEON VELIKI, Pismo Quam laudabiliter: DS 284. 
[55] II. VATIKANSKI SABOR, Ad gentes, 2. 
[56] Sabor u Firenci (1439): DS 1302. 
[57] Sabor u Firenci (1442): DS 1331. 
[58] Usp. II. lionski sabor (1274): DS 850. 
[32] SV. CEZARIJE ARLEŠKI, Expositio symboli (sermo 9): CCL 103, 48. 
[33] Ispovijest vjere pape Vigilija 552. godine: DS 415. 
[34] KONGREGACIJA ZA KLER, Opći katehetski direktorij, 43. 
[35] Isto, 47. 
[36] I. vatikanski sabor, DS 3015.