Nekoliko dana nakon smrti genijalne pojave na duhovnom obzorju svoga doba Blaisea Pascala 19. kolovoza 1662. kućni je sluga otkrio u suvratku njegova kaputa ušiven komadić pergamene ispisan Pascalovim rukopisom. Na pergameni je zabilježeno njegovo osobno iskustvo Boga, iskustvo što ga Pascal imao u noći između 23. i 24. studenoga god. 1654. Obitelj je taj komad pergamene nazvala ‘Memorial’ – Podsjetnik. Tekst mu glasi:

GODINA MILOSTI 1654.

Ponedjeljak, 23. studenoga, spomendan sv. Klementa, pape i mučenika i ostalih u martirologiju.

Uočnica sv. Krševana, mučenika i drugih.

Otprilike od pola jedanaest navečer do otprilike pola jedan u noći.

OGANJ

BOG Abrahamov, BOG Izakov, BOG Jakovljev,

Ne Bog filozofa ni učenjaka.

Sigurnost. Sigurnost. Snažna prožganost. Radost. Mir.

BOG Isusa Krista,

Deum meum et Deum vestrum (Moga Boga i vašega Boga).

Zaborav svijeta i svega ostaloga što nije BOG

Nemoguće ga je otkriti osim na putovima što ih naučava Evanđelje.

Veličajnost ljudske duše.

Pravedni Oče, svijet te nije upoznao. Ja sam te spoznao.

Radost, radost, radost, suze radosnice.

Bijah se od Njega odvojio…

Dereliquerunt me fontem aquae vivae (Ostaviše mene, izvor žive vode – Jer 2,13).

Bože moj, zar ćeš me i ti napustiti?

A ja se ne bih htio za svu vječnost od Njega odvojiti.

A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedinoga i istinskoga Boga i onoga koga si poslao,

Isusa Krista.

Isusa Krista..

Isusa Krista…

Napustio sam Njega. Bježao sam od Njega, nijekao sam Njega, razapinjao Njega.

O da se nikada više od Njega ne odijelim!

I Njega ne ćeš pronaći ni zadržati osim na putovima koje uči Evanđelje.

Odreknuće, posvemašnje i slatko.

Posvemašnji posluh Isusu Kristu i svome duhovnom vođi.

Vječna radost za jedan dan nevolje i progona na zemlji.

Non obliviscar sermones tuos. Nikada ne ću zaboraviti tvojih riječi (Ps 119,16).

Amen.

U životu Blaisea Pascala 23. studenoga tvori jasni usjek i obrat. Nedugo nakon toga iskustva o kome je za svoga života pripovijedao samo nekolicini poznanika i prijatelja, napustio je Blaise Pascal svoj svjetovni način života i povukao se u Port Royal-des Champs. Kao što i sami početak Memoriala naznačuje, 23. studenoga nije za njega bilo kakav nadnevak u studenome, nego je to događaj koji se zbio u godini milosti. Ono o čemu govori sam Gospodin u svome mesijanskom proglasu u sinagogi u Nazaretu. Time te navodima iz svetačkoga kalendara same Crkve Pascal se osobno svrstava u maticu i niz svih onih kršćana i vjernika koji su prije njega živjeli i preminuli u Božjoj blizini i milosti.

Zaborav Boga

Prije te prekretničke godine tinjao je višegodišnji sukob između Pascala i njegove sestre Jacqueline. Sestra je htjela stupiti u samostan u Port Royal, ali kako je njezin bolesni otac trebao nju i njezinu brižnu njegu, ocu je obećala kako će tek nakon njegove smrti stupiti u samostan i postati redovnica. Nakon očeve smrti u rujnu 1651. na njezinu putu u samostan iskrsava nova zapreka. Njezin brat, koji je u početku pozdravljao njezinu odluku da stupi u redovnice, usprotivio se njezinim planovima. U ugovoru je stavio dodatak (klauzulu) da joj se za ulaska u samostan dokida bilo kakva novčana pomoć iz očeve ostavštine. Majka predstojnica Angelique prihvatila ju je u samostan i bez miraza. Njezinoj rodbini je dala na znanje kako svjetovna dobra nisu toliko značajna da bi se odgodilo posvećenje jedne duše Bogu. Početkom god. 1652. Jacqueline Pascal stupa kao postulantica u samostansku zajednicu u Port Royal te je tu god. 1653. položila i svoje zavjete. Uzela je ime Sestra Eufemija. Nakon zavjetovanja nije više bila spremna olako se odreći svoga baštinjena dijela, a brat je nakon duga odugovlačenja pristao dati joj dio koji joj pripada.

Poremećeni odnosi između brata i sestre vremenom su se popravili i doskora je Blaise počeo posjećivati svoju sestru u samostanu i ona mu je postala nešto kao duhovni vođa, iz samostana. Za jednoga razgovora u rujnu 1654. priznao joj je kako pored svih svojih poslova i zauzetosti osjeća sve snažniju žudnju da jednostavno sve ostavi i do kraja se posveti Bogu. Istodobno je pak osjećao napuštenost, ostavljenost s Božje strane. Duhovna suša. Uslijedili su daljnji dugi razgovori u kojima priznaje svojoj sestri svoju duhovnu obeshrabrenost te nutarnju prazninu. Nagovorila ga je da se obrati samostanskom ispovjedniku časnih sestara. Taj je Pascalu savjetovao da uzme Bibliju u ruku, da moli, meditira, da prema mogućnosti obavi duhovne vježbe.

Večer 23. studenoga 1654. Pascal je proveo kod kuće čitajući izvještaj o Isusovoj muci. Između deset i pol te pola sata nakon pola noći imao je snažno iskustvo Boga koje je potom zabilježio na pergameni i ušio u svoj kaput.

Oganj

Prva riječ u Memorialu jest riječ OGANJ. Pisana velikim slovima. Oganj nas podsjeća na gorući grm s kojim se suočio Mojsije u pustinji, oganj koji gori a ne izgara, ne sagorijeva. Oganj koji čovjeka zahvaća i prožiže, ali ga ostavlja cijela, netaknuta. Oganj koji prožima cijelo biće, zadnju poru čovjekova bića. Nakon vremena duhovne suše,  zaborava Boga i odvojenosti od Boga, Bog se objavljuje u ognju, vatri. Pascal, genijalni filozof i učenjak, spoznaje Boga kao onoga koji je Abrahama pozvao i izveo, Izaka oslobodio i poštedio da ne bude žrtvovan, Boga koji se s Jakovom borio, kao Boga Mojsijeva s kojim je razgovarao u pustinji. Bog je to i Isusa Krista koji je postao znamenom najintimnijega jedinstva između Boga i čovjeka.

Događaj tako snažan, moćan, da čovjeku uzima dah i riječ. Pascal ostaje naprosto bez riječi. Može samo sricati slova, bilježiti nepovezane riječi. I mi nerijetko pozajmljujemo od drugih riječi i izričaje koje opisuju ili kazuju nešto slično, da bismo izrekli ono što osjećamo, što bismo htjeli drugima priopćiti. Tako je i s Pascalom. On rabi nepovezane biblijske navode da bi izrazio ono što osjeća, što bi htio iskazati. Nemoguće je iskustvo Boga zaodjenuti u krletke ograničenih ljudskih riječi. Bezgranični Bog u ograničenim riječima. Latinski navod ‘Deum meum et Deum vestrum’ (moga Boga i vašega Boga) potječe iz Ivanova Evanđelja (Iv 20,17). Isus daje nalog Mariji Magdaleni da se zaputi učenicima i prenese im poruku o Isusovu uskrsnuću. Pascal uz taj navod stavlja i jedan drugi koji slično zvuči, naime, iz Knjige o Ruti: “Tvoj Bog bit će i moj Bog”. Ruta – poganka iz Moaba – odlučuje se za Izraelova Boga. Tuđi Bog postaje time i njezin Bog, Bog njezina života (Ruta 1,16).

Pascal je u traganju i na putu traganja pronašao je Boga u Evanđelju. Čitanje i meditiranje Isusove Radosne poruke dovelo ga je na put spoznaje Boga. Istodobno je u punome dosegu postao svjestan svoje duhovne suše, zaborava Boga, od čega je cijelo vrijeme patio tako da je bio strahovito depresivan. Do toga je došlo jer je ostavio izvore žive vode, žive kladence (usp. Jer 2,13), jer se odvojio od živodajnoga izvora. O potocima žive vode govorit će i sam Isus u Ivanovu Evanđelju, u zadnji dan velikoga blagdana, kad su svećenici nosili vodu iz Šiloama do žrtvenika u Hramu. Ta voda struji u vječni život. Poveznice su jasne. Pascal se odvojio ne samo od Boga – izvora – nego i od Isusa Krista, Božjega poslanika, donositelja vode života, o kojoj Isus govori i u razgovoru sa Samarijankom.

I on je, Pascal, poput Petra Gospodina zatajio, i on je kao i ostali učenici pobjegao od Kristova križa, pobjegao s mjesta zločina, s Golgote, štoviše, priznaje i sam kako je Gospodina razapinjao. U tekstu su ispremiješani kajanje i radost s otkupiteljskim suzama radosnicama. To posve novo iskustvo Božje blizine čini spoznaju prijašnje odvojenosti od Gospodina još bolnijom. Ali ga sve to ružno iskustvo ne vodi u rezignaciju, nego u čvrstu odluku, odsada se još snažnije okrenuti prema Isusu Kristu i uz njega privinuti. Da bi taj svoj životni plan i zaokret ostvario, povlači se iz Pariza u jednu ćeliju u blizini samostana Port Royal i tu provodi eremitski, samotnjački život, u molitvi i duhovnome radu, pisanju i promišljanju.

Život mu se stubokom okrenuo, Isus ga je zapravo postavio na prave noge. Odsada je njegovao bolesnike, klečao, molio, meditirao, razdijelio sve svoje imanje siromasima. Odrekao se svojih intimnih životnih navika, slijedio je logiku ljubavi samoga Gospodina. Doslovce je prihvaćao i shvaćao Isusove riječi. Kao takav mogao je sricati svoje briljantne izreke, koje se i danas mogu pronaći na raznim kalendarima kao dnevna misao i podsjetnik. Zašto? Zato što je Evanđelje susret s osobom Isusa Krista, licem u lice, a ne s običnim ljudskim riječima.

Teologija srca

Za Pascala je veličina čovjekove duše u mogućnosti prihvata u sebe Boga, svemogućega, beskonačnoga. Ta mu stvarnost otvara nove vidike. Veličina je čovjekova u njegovoj sposobnosti misliti. Mišljenje i vježbanje razuma za Pascala su različite stvari. Naspram razuma imamo srce. Prema Pascalu istina se ne spoznaje samo razumom, nego i srcem. Štoviše, razum se čak treba i osloniti na mudrost srca kako bi spoznao mudrost. Boga se ne osjeća, ne ćuti razumom, nego srcem. Bog se daje čovjekovu srcu i srce je mjesto iskustva samoga Boga. Razum oslonjen sam na sebe nije kadar dosegnuti punu istinu. S takvom teologijom srca spoznaje Pascal Boga kao Boga smilovanja koji mu je ostao vjeran u svako vrijeme, u svako doba, pa i kad se Pascal od njega udaljavao.

Podsjetnik – Memorial

Otada je Pascal nosio sa sobom ovaj Memorial kao trajno svjedočanstvo, kao iskaznicu svoga preporoda, preobrazbe i obnove koju izvodi Duh Sveti, kao nezaboravan podsjetnik ali i kao potporu i utjehu u trenutcima slabosti i klonulosti. Bijaše dovoljno samo se dotaknuti suvratka kaputa koji je nosio te se prisjetiti svih onih odluka iz one noći: “Riječi tvojih ne ću nikada zaboraviti” (Ps 119,16). Memorial nije samo osobno svjedočanstvo osobe spremne nadići strah jer je stekla sigurnost Božje prisutnosti i jer je iskusila radost i mir u Bogu. Pascalov Memorial jest ujedno i svjedočanstvo da se Boga može iskusiti, Boga kao osobu koja svakoga čovjeka zove njegovim vlastitim imenom.

Svojim životom i djelom u vremenu nepremostiva raskoraka i odvajanja vjere i razuma, vjere i znanja, Pascal ustrajava na jedinstvu cjelokupnoga bitka. Za njega nije protuslovlje baviti se i prirodoznanstvenim kao i filozofskim i teološkim pitanjima. Sve služi neposrednu produbljivanju stečenih spoznaja. Samo u suglasju srca i razuma može se doći do prave, istinske, sveobuhvatne spoznaje. Do dana današnjega slovi on kao snažni i rječiti apologet kršćanstva i zagovornik duboke i snažne kršćanske etike. Pascal je prvi istinski kršćanski egzistencijalist.

Pascal je do danas bio i ostao na ciljniku svih protivnika kršćanstva i Crkve, a Friedrich Nietzsche svega svoga života bijaše s njime u stalnom prijeporu. Za njega je Pascal jedini logičar kršćanstva vrijedan divljenja. Prema vlastitu priznanju od njega je toliko toga naučio, on mu je jedini logični kršćanin. U njemu ima dostojna protivnika kome se divi. Pascalova je misao kako bez kršćanske vjere i bez Boga cjelokupna stvarnost, i priroda i povijest, postaju monstrum i kaos, nered i ništavilo. To se predviđanje svakodnevno ozbiljuje, promatramo li svoju stvarnost otvorenim očima. Nietzsche sam priznaje kako je naša nesposobnost spoznati istinu posljedica naše pokvarenosti, našega moralnog urušavanja. Veoma je tanak sloj genijalaca u povijesti čovječanstva koji se mogu mjeriti s genijalnim misliocem i kršćaninom Blaiseom Pascalom.

Ovaj tekst je originalno obavljen na Mi portalu a mi ga objavljujemo uz dozvolu.