Tko je Krist?

Općenito je mišljenje, ako ne i jednodušno, da je Isus Krist najveći čovjek koji je ikad postojao, ve­lik zbog snage svoje misli, koja se žestoko su­protstavlja mišljenju njegova vremena, kao uosta­lom i našega, ali je on iznad svega velik po svom srcu, što na osobit način pokazuje neizmjerna ve­likodušnost kojom on, bez razloga osuđen na muku, oprašta onima koji ga razapinju.

Čak i među ateistima mnogi prema njemu očituju neku naklonost koja, očito, ne dolazi od toga što bi mu se klanjali, nego od toga što u njemu gledaju žrtvu svećenika. Nabrojenim razlozima štovanja Vje­rovanje prvih kršćana – u svakom slučaju onih iz III. i IV. stoljeća – dodaje niz otajstava prema koji­ma je Isus bio ″Jedinorođeni Sin Božji″, ″koji je si­šao s nebesa radi nas ljudi i radi našega spasenja″. Ovaj tekst, koji je na neki način ″statut″ kršćans­ke vjere, kaže još da se Krist ″utjelovio od Djevice Marije″, ″da je postao čovjekom, da je trpio pod Poncijem Pilatom″ (a to je bio upravitelj Judeje za cara Tiberija), i pošto je ″treći dan uskrsnuo″, ″uzašao je na nebo″ i ″sjeo o desnu Oca″, odakle će se vratiti ″suditi žive i mrtve″. To sve tvrdi Vjerovanje, koje se i dalje pjeva u crkvama, nekako slično kako se pjeva Marseljeza za službe­nih svečanosti, a da nitko ne osjeća ni najmanju volju zaista se boriti s ″divljim vojnicima koji ri­ču po našim poljima″.

Treba reći da sjedinjenje božanske i ljudske nara­vi u biću lišenom znakova po koji­ma bi se one mogle razlikovati jedna od druge za razum predstavlja jedan od onih problema za ko­je kao jedini izlaz postoji samo vjera koja je čin hrabrosti, uz nešto racionalnosti, ili mistični za­nos.

Ali čini se da od nekog vremena domišljatiji teolo­zi stvaraju o Isusu Kristu prihvatljiviju ideju. To se s olakšanjem može ustanoviti nakon čitanja sl­jedećeg odlomka iz neke vrste enciklopedije o ka­toličkoj vjeri:

″Danas teolozi prihvaćaju i prizna­ju, u svjetlu evanđelja, da je Isus zaista bio čovjek, koji nije znao sve o svemu, i da je čak njegovo spoznanje Boga pripadalo redu vjere. Nije vidio Boga. Ali je vjerovao. Oni također ispovijedaju da je Isus imao neku nejasnu, ali duboku svijest o svojoj posebnoj povezanosti s Ocem. Ta svijest, nešto slično poput osjećaja pripadnosti, sigurno ga je pratila tijekom čitava njegova života, da bi znatno ojačala i postajala sve očitija kad je anali­zirao svoj život i njegovo odvijanje prema već bliskoj smrti, u svjetlu Svetog pisma i Predaje… Tako danas teolozi priznaju da je Isus proživio jedno posve originalno ljudsko iskustvo, praćeno traj­nim, ali ne nužno i jasnim osjećajem o svom jedinstvu s Bogom.″

To je glas razumne teologije koja se konačno oslo­bodila pretjeranosti Vjerovanja kako bi nam pružila smirujuću i građansku predodžbu o jednom Isusu koji je ispružen na divanu psihoanalitičara i sam nesiguran o vlastitom identitetu, i koji zato iz vi­še razloga nama postaje neprepoznatljiv te bi, naime, bio Isus koji tek ″malo-pomalo″, bez neu­godnog pretjerivanja, stiče svijest o nekoj ″pri­padnosti″ sve dok malim koracima konačno ne stekne neki nejasni osjećaj jedinstva s Bogom, što se – uz nešto sreće – može svakom dogoditi. Bez dvojbe, takav Isus, oslobođen svake metafizičke nadgradnje, može kao dobar suputnik prolaziti putovima nesigurnosti zajedno s agnosticima koji imaju i najviše nepovjerenja. Vjerovati je ipak najlakše kad se nema što vjerovati: to je, eto, naj­veće i najspasonosnije otkriće modernoga aposto­lata.″

MEĐUTIM…

Na Isusovo pitanje: ″Što vi kažete, tko sam ja?″ – apostol Petar je odgovorio: ″Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga″ (Mt 16,15–16).

Nakon mojega obraćenja, kad je za mene jedina Kri­stova prisutnost bila ona otajstvena prisutnost u Presvetom Sakramentu, rekli su mi da samo po krštenju mogu postati kršćaninom i da je možda ko­risno čitati Evanđelje, koje sam poznavao sa­mo preko antiklerikalnih pisaca. Dok je opstoj­nost Boga Oca bila za mene svijetla i draga očevid­nost, nisam to isto mogao reći o Kristovu božanst­vu jer o Kristu nisam ništa znao. Ne sjećam se sasvim jasno onoga svoga prvog čitanja, ali mislim da me je onaj snažan doživljaj koji me izbavio od mojega tereta u kapeli u ulici Ulm, u letu ponio preko evanđeoskih krajolika, s radošću po kojoj je moja radost sve više rasla. Kasnije, kad sam za svoje dobro uveden u zajed­ničku sudbinu svih vjernika, pojavile su se teško­će koje sam morao pripisati samo svojoj osred­njosti, što sam brzo uvidio. Shvatio sam, naime, da je Evanđelje knjiga koja ne dopušta da je čovjek čita škrtoga srca: vjera koju ono nadahnjuje strašnom točnosti mjeri našu velikodušnost.

Dvoja su vrata za pristup Evanđelju: povijest (to jest kritika) i vjera. Tko izabere vrata povijesne kritike, izići će zatim s mrtvim tijelom na rukama, pošto je susreo prigovore pri svakom retku i sumnju na svakom koraku. Evanđelje je pisano za jednostavne ljude, dosta vremena nakon što su se opisane činjenice dogodile, protkano je mitologi­jom i svim mogućim čudesnim zbivanjima od ko­jih se zgraža pomodni nazovistručnjak koji se ravna samo razumom. Njemu će se tekst najprije činiti nevjerodostojan, zatim prijeporan; iz njega će izvući samo jedan težak i dosta nov moral, iako se neki njegovi elementi nalaze već kod Esena, u Mezopotamiji, kod Kineza, Egipćana i Grka; pro­ći će Galilejom, Samarijom, Judejom, slijedeći jed­noga zanesenjaka, sigurno genijalnog, ali i zbunje­na i zabrinuta, koji spoznaje Boga jedino po vjeri, koji se uzalud ispituje o samome sebi i koji – bu­dući da nije mogao promijeniti svijet – na kraju pred Velikim vijećem i Poncijem Pilatom izabire mu­čan izlaz da zbog izazova bude ubijen. Taj pristup Evanđelju ne će dokrajčiti naše zbunjenosti, kako smo već kazali, nego će kraju dovesti kršćanstvo. Krist, rođen unutar povijesti, umire unutar povijesti i nema se više što reći, sve ostalo je prazno umovanje, dvosmislena približnost i uzaludno istraži­vanje jer ništa čovjek ne može naći ako konačno traži jedino sebe samoga.

Tko, naprotiv, ulazi na vrata vjere, zna ili sluti da Božja veličina nema granica: to je jedina važna spoznaja kada se čovjek pripravi kroz koju stranicu živjeti u prisnosti s Kristom. Iskusit će udivljenje pred beskrajno velikim koji je neko vri­jeme prebivao s nama u beskrajno malenom, kako bi s nama podijelio kruh i neznatnost. Umjesto – ka­žem upravo umjesto – čovjeka koji se muči pronaći mogući božanski identitet, nejasan i nadasve nevjerojatan – onaj tko ulazi u Evanđe­lje na prava vrata, vidjet će u Kristu vječno biće koje malo-pomalo stiče spoznaje o ljudskoj egzi­stenciji na temelju iskustva, sve do smrtne borbe na kri­žu, sve do bolnoga povika: ″Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?″ (Mk 15,34) – što označuje, ako se tako smijem izraziti, dragocjeni čas u kojem se utje­lovljenje, nakon što je ugašena posljednja iskra nadnaravnoga svjetla, dovršava u siromaštvu poni­štenja. I tko uvidi neizmjernost toga dara, osjetit će kako u njemu raste jedan nepoznat osjećaj, čista ljubav prema ljubavi: upravo je to definicija Duha Svetoga, koji se može roditi u nama jedino iz Kristova božanstva, koje je tako ponizno skriveno u njegovu čovještvu.

André Frossard (preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”)

[facebook]Želiš još ovakvih tekstova? Klikni like![/facebook]