Podsjetimo se na početku korizme što je najvažnije u korizmi! Čemu uopće služi korizma? Na što nas Gospodin svakog dana poziva, a posebno u vrijeme velikog posta, kako korizmu zovu pravoslavna braća? Gospodin nas poziva na obraćenje! „Obrati se i vjeruj evanđelju!“ Lako je reći „obraćenje“, ali svakog dana iznova započinjati… to je malo teže. Ima li kakva praktična pomoć, nekakvo know-how, nešto konkretno što nam može pomoći na putu obraćenja? Naravno da ima.

Početak obraćenja

Početak mora biti jednostavan, lagan, ali – in medias res. Da pogađa bit stvari. Dakle, za početak, odmah priznajmo da smo grešnici. Bez oklijevanja, bez samoopravdavanja. Nemojmo racionalizirati svoje postupke, tražiti isprike, optuživati druge… Ja sam grešnik, i točka! (Ili bolje: Ja sam grešnik, i tri točke.) „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde. Reknemo li da nismo zgriješili, pravimo ga lašcem i riječi njegove nema u nama.“ (1 Iv 1, 8-10)

Oslonimo se na Riječ da smo grešnici kojima Bog, vjeran i pravdan, hoće otpustiti grijehe; prihvatimo objavu da smo zaprljani ljudi koje On hoće očistiti, kako bismo svojim životom mogli odražavati u svijetu Njegovu slavu! Da je tome tako, potvrđuje nam i drevna molitva, utemeljena na Svetom Pismu, a nazvana Isusovom. To je zaziv kojega možemo uvijek izgovarati, bilo naglas, bilo u srcu. Da nas podsjeća na istinu! „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni, grešniku!“

Kažu da je jednom netko rekao sv. Ivanu Klimaku: „Blaženi oni koji su vidjeli anđele!“ Svetac mu je odmah uzvratio: „Blaženi su oni koji su vidjeli svoje grijehe!“ Vidjeti svoje grijehe ne znači samo biti svjestan svoje krivice, premda je i to već velika stvar i početak obraćenja, nego također znači – biblijskom govorom kazano – javno se priznati grešnikom, pokajati se zbog grijeha, zamoliti Gospodina da oprosti. Kad u evanđelju po Ivanu čitamo da su učenici i apostoli vidjeli Isusa, to znači da su ga priznali Mesijom, da su spoznali – koliko je bilo moguće u tom trenutku – tko je on zapravo, da su odlučili poći za njim.

Vidjeti svoje grijehe, to je milost, Božji dar. Mi ne bismo mogli vidjeti svoje grijehe da nam ih Gospodin ne pokaže, ne razotkrije. Kako nam Bog otkriva koji su naši grijesi? Na bezbroj načina. Pokušat ću vam predstaviti tek nekoliko svjetiljki kojima Gospodin rasvjetljuje našu stvarnost. Podrazumijeva se da ono što ću napisati, pomalo letimice, ne iscrpljuje mogućnosti kojima Bog otrježnjuje čovjeka, kojima razbija njegove iluzije i budi ga iz obamrlosti grijeha.

Trpljenje/savjest

Trpljenje – bilo koja vrsta boli, muke, nevolje i sl. najčešće je uzrokovana našim osobnim grijesima. (Premda ne mora uvijek biti tako. Ponekad trpimo zbog drugih i njihovih grijeha, pridružujući se na taj način Kristu Otkupitelju. To je kraljevski put spasenja za mnoštvo nedužnih i nevinih koje ubijaju i ranjavaju već od začeća.) No, ti koji ovo čitaš, zasigurno nisi ni nedužan ni nevin, stoga vjerojatno trpiš zbog svojih grijeha kojih ne vidiš (ne priznaješ, ne kaješ se zbog njih i ne tražiš oproštenje). Gospodin dopušta tvoje trpljenje, za točno određeno vrijeme, ne bi li kako progledao, uvidio svoj grijeh i krenuo putem obraćenja (ili pokore, kako se nekoć lijepo govorilo).

Evo, osobnog primjera: Upao sam u grijeh pohlepe i umišljenosti, a da toga nisam bio svjestan. Naizvan je sve bilo fino, prekriveno glazurom rječitosti i kremom pobožnosti, ali iznutra – iznutra je bio grob, trule kosti srebroljublja. Onda je Gospodin dopustio da sve propadne, da bankrotiram, da iz obilja upadnem u ogromne dugove. Trpio sam kao pas, ali još uvijek nisam vidio svoje grijehe. Onda su stvari postale još gore, hvatao me očaj, pomišljao sam na samoubojstvo. Tada se dogodila Božja milosna intervencija, prilikom spuštanja s gore Tabora na hodočašću u Svetoj Zemlji, proplakao sam nad svojim grijesima, priznao sve svojoj ženi, priznao svojoj braći, ispovijedio se, zamolio oproštenje, sve predao u ruke Božje. I obraćenje je počelo, malo-pomalo, i dugovi se tope… Po mjeri moga svjedočenja!

Svjetiljka trpljenja na neki način u sebi uključuje i ono što nazivamo savješću. Naime, taj se diskretni Božji glas u našoj duši – koji nas, kad je savjest ispravno formirana, postojano upozorava na zlo, odnosno usmjerava na dobro – mnogo puta manifestira u obliku unutarnjeg trpljenja, tihe boli koja alarmira čovjeka. Ne kaže se zaludu da nas savjest peče kad počinimo nešto loše.

Stvorenje/crkva

Da nam stvorenje služi za obraćenje, imamo jedan zanimljiv i pomalo duhovit primjer u Svetom pismu. Pijetao. Ta je prpošna životinja svojim kukurikanjem podsjetila Petra na Gospodinove riječi i potaknula ga time na obraćenje. Stvorenje – ovo je najodbojnija svjetiljka u svakodnevnom životu. To je brat ili sestra koji ti otvoreno kažu što si sagriješio. Najčešće je to tvoja žena ili tvoj muž, kojima ne možeš sakriti istinu, koji nemaju obzira, koji su se umorili od glumljenja ljubaznosti, pa ti otvoreno saspu u lice sve što ti slijedi: i egoist, i lijenčina, i rastrošnik, i umišljeni bolesnik, i lažljivac, i proždrljivac, i razmaženi mamin sin, i ovo i ono… Prihvaćati s poniznošću tuđu primjedbu, sud ili osudu, to je put obraćenja!

Ponekad pomislim da bi kriza naših redovničkih zajednica prošla onog časa kad bi uveli pravilo da se subraća moraju međusobno otvoreno i hrabro upozoravati, da ne kažem napadati ili vrijeđati, pa što bude. Poslije bi se, naravno, morali i pomiriti, opet sprijateljiti, pobratimiti se. Siguran sam da je mnogi svećenik dobro znao za ozbiljne grijehe svog subrata pedofila, ali da je zbog lažnog obzira i strašnog kukavičluka ostao nijem. Još je sveti Pavao napisao Efežanima da istinuju u ljubavi (usp. Ef 4, 15), i „odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima. Srdite se, ali ne griješite!“ (Ef 4, 25-26a)

Zajednica postaje obitelj onog časa kad se braća i sestre počnu svađati, i nakon svađe ljubiti, jer je Gospodin „iz smrti prešao u život“, jer se novi čovjek rađa odozgor, a ne po našoj svetačkoj vještini, koja uostalom i ne postoji. Crkva je susret mlađeg i starijeg sina, koji se ne podnose, ali čiji rat – snagom uskrsnuća, snagom Duha, snagom opraštanja – postaje ljubav, radost, mir… (Gal 5, 22) Pasha – to je modus vivendi Crkve koju je ustanovio Krist!

Crkva je dakle svjetiljka na putu obraćenja, ona nam otvara oči da ugledamo svoje grijehe. Da nam Crkva ne kaže što je dobro, a što zlo, siguran sam da sami ne bismo vidjeli. Dokaz za to su mnogi izvan Crkve koji jednostavno ne vide zlo, čak ni u tako strašnim zločinima kao što su abortus ili eutanazija. Crkva je Božje svjetlo narodima, jer je njen Gospodin Svjetlo narodima – Lumen gentium, i stoga govori svakom čovjeku: To ti ne valja, a to valja! Ona je poput majke koja svoje dijete upućuje na dobar put. Zaista, izvan Crkve nema spasenja!

Molitva/riječ

Najprije Riječ. Da bismo vidjeli svoje grijehe i krenuli putem obraćenja, potrebno je da nam naše grijehe Gospodin otkrije, da nam ukaže na njih. U-kaže. I da nas pozove na put oslobađanja od grijeha, da ga slijedimo, idemo za njim. Nama je potrebna Riječ, naviještaj evanđelja, kerigma da je Isusa kojega mi – Da, mi! – razapesmo „Bog učinio i Gospodinom i Kristom.“ (usp. Dj 2, 36) Bog govori! „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane progovori nama u Sinu.“ (Heb 1,1–2a) Bog ti – sada! – govori. Tvom srcu poručuje: Obrati se! Okreni se prema Bogu živom, i obrati mu se za pomoć! To je jednostavno. Ne trebaš biti malo bolji, popraviti neke stvari u svom životu, da bi mu se mogao obratiti. On hoće da se okreneš prema njemu, obratiš mu se, takav kakav jesi. Jadan, nikakav. Smeće koje zaudara. Lažljivac. Bog tebe ljubi, premda dobro zna tko si i što si. Ljubi te kao otac svoje dijete. Bog tebi govori: LJUBIM TE!

Molitva je odgovor na Riječ. Dvije osobe koje se susreću, čovjek i Bog, to su molitva i Riječ. Bog neumorno poziva svakog čovjeka na tajanstven susret s Njim. (KKC 2591) U početku bijaše Riječ – Bog – koji se utjelovio u čovjeku Isusu Kristu. Riječ tijelom postade da bismo je mi, slabi i smrtni, mogli primiti. Kako? Molitvom. Molitva nije moljakanje, nego prihvaćanje. Kaže sv. Augustin u pismu Probi da mi ne molimo Očenaš kako bismo Boga podsjetili na ono što nam treba, nego da bismo podsjetili sebe na ono što nam Bog daje. Molitva je, po meni, najljupkija svjetiljka kojom Bog rasvjetljuje naš hod na putu obraćenja. Naravno, pod uvjetom da je original, izvorni kršćanski „proizvod“, a ne neki lažnjak.

Koji su osnovni kriteriji po kojima možete testirati je li vaša molitva originalna (izvorna, u skladu s Izvorom svega, po volji Onoga kojemu sve živi)? Evo dva kriterija, dva pitanja koja možete sebi postaviti. (Doduše, bolje bi bilo kada biste o ovome mogli razgovarati s nekom osobom koja je iskusna u molitvi i ima karizmu razlikovanja duhova.)

a) Je li moja molitva anonimna? Ako jest, onda ne valja. Što to znači anonimna? To znači „bez imena“. Ime je u Bibliji istoznačnica za osobu. Dakle, anonimna znači neosobna, bez-osobna. Slikovitije, to je ono kad si umišljamo da molimo, a zapravo blebećemo! (usp. Mt 6, 7–8). Brbljamo bez svijesti o tome TKO govori i bez svijesti S KIM govori. Nasuprot tome, u pravoj molitvi svjestan sam da ja – Mate Šimundić, grešnik, slabić… – govorim sa samim Bogom, Gospodinom našim, Ocem, Sinom i Duhom Svetim, koji je sama ljubav i milosrđe!

b) Je li moja molitva monolog ili dijalog? Ako je monolog, ako govorim samo ja, onda molitva ne valja, onda je lažnjak. Ako je dijalog, dakle razgovor između Boga i mene, onda je original. Nekako je lakše razumjeti da u molitvi govorimo mi, ali kako to Bog nama govori? Na više načina, čuli smo poslanicu Hebrejima. Međutim, u molitvi je osobito važan Božji govor po Svetom Pismu iliti Bibliji.

Po čemu je to molitva svjetiljka na putu obraćenja? Po činjenici da nam u molitvi Gospodin objavljuje tko smo i što smo. Riječ nam govori da smo ubojice koje su razapele Isusa, ali da nam Gospodin nudi oproštenje i mir u Isusu Kristu. Molitva je povlašteni događaj u kojem Bogu otvaramo vrata svojega srca kako bi On mogao rasvijetliti tamu koja je u nama. Gospodin otvara oči slijepcima!

Balkanski specijalitet?

Ima jedan grijeh kojega je najvažnije vidjeti, a kojega istinski spoznajemo – čini mi se – tek nakon mnogo padova i nakon mnogo ustajanja. Premda nam vjera otpočetka govori o njemu, a mi razumom prihvaćamo objavljenu istinu, ovaj se grijeh zapravo uviđa u iskustvu Božje ljubavi koja se objavila u Isusu Kristu. „Treba poznavati Krista kao vrelo milosti da se prepozna Adama kao izvor grijeha.“ „Jer se otajstvo bezakonja (2 Sol 2, 7) rasvjetljuje samo svjetlom otajstva pobožnosti (1 Tim 3, 16)“ (usp. Katekizam Katoličke Crkve br. 388, 385, dalje: KKC)

Riječ je, dakle, o istočnom grijehu. Nemojte misliti da se radi o grijehu s istoka, kao da bi istočni grijeh bio nekakav balkanski specijalitet. Istočni je grijeh jednako prisutan i na istoku i na zapadu, i na bogatom sjeveru i na siromašnom jugu. Riječ istočni znači ovdje izvorni, onaj od kojega svi drugi grijesi proistječu. Naziva se još i Adamovim grijehom ili prvim čovjekovim grijehom.

Kakav je to grijeh? Poslušajmo Crkvu pa ćemo znati! „Stvoren u stanju svetosti, čovjek je bio određen da bude potpuno od Boga pobožanstvenjen u slavi. Zaveden od đavla htio je biti kao Bog, ali bez Boga i ispred Boga, a ne u skladu s Bogom.“ „Čovjek napastovan od đavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i, zlorabeći slobodu, nije poslušao zapovijed Božju. U tom je prvi čovjekov grijeh.“ (KKC 397-398)

Svi su ljudi zaraženi Adamovim grijehom, svaki ga je čovjek – ti, ja… – naslijedio od Adama i Eve, premda ga nije počinio. Istočni grijeh nije naš čin, nego naše stanje koje se očituje u nedostatku izvorne pravednosti, u ranjenosti naše naravi koja je sklona grijehu, koja je podvrgnuta neznanju, patnji i smrti. No, kao što su svi ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom, svi su također zahvaćeni i Kristovom pravednošću. Pobjeda nad grijehom koju je izvojevao Krist daruje nam bolja dobra od onih koja nam je grijeh oduzeo. (KKC 417-420)

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

„Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost.“ (Rim 5, 20) Nadam se da ste iskusili Božju ljubav, njegovu dobrohotnost prema vama, obilje milosti. Bog vam želi dobro! On se brine za vas. Konretno, u vašem životu, u vašoj povijesti… On je prisutan, „sve gleda kako da vam se smiluje“, proviđa što vam je potrebno. Mi nismo neki nadljudi, moralno superiorni, besprijekorni, roboti. Naprotiv, kršćani blago kršćanstva – Isusa Krista – nose u krhkim, glinenim posudama. Razbijenima, i opet sastavljenima po Božjoj milosti.

„Kršćani vjeruju da je ovaj svijet, sazdan i uzdržavan ljubavlju Stvoriteljevom, doduše dospio u ropstvo grijeha, ali ga je raspeti i uskrsli Krist, slomivši moć Zloga, oslobodio.“ (Gaudium et spes, 2.)

Puniti svjetiljke u ljem ili ugasiti svjetiljke?

Kažu da je jednom netko rekao sv. Ivanu Klimaku: „Blaženi oni koji su vidjeli anđele!“ Svetac mu je odmah uzvratio: „Blaženi su oni koji su vidjeli svoje grijehe!“

Pokušao sam vam prikazati neke svjetiljke kojima Gospodin rasvjetljuje tvoju i moju stvarnost. To su svjetiljke na putu obraćenja. Savjest, Crkva, Riječ, molitva, učiteljstvo… sâm Bog vam dolazi ususret, pristupa, govori. Kaže nam Isus: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“ (Iv 8, 12)  Međutim, spasenje ovisi i o nama. Hoćemo li puniti svjetiljke uljem ili ćemo ih ugasiti? Sjetimo se mudrih i ludih djevica iz evanđeoske prispodobe. Mudre „zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.“ (Mt 25,4) Savjest se može ugušiti, iz Crkve se može izaći, o Riječ se može oglušiti, molitva se može pretvoriti u blebetanje. Svjetiljke možemo ugasiti, barem što se nas tiče. Gospodin je ljubazan i poštuje našu slobodu. Ako ga ne želimo ugostiti, on neće provaljivati.

Što je ulje kojim mudre djevice pune svjetiljke? Pitanje je krivo postavljeno. Ne može nama pomoći nešto manje od nas: neka stvar, predmet, oružje, neka tehnika, revolucija, izum. Neko što. Čovjeku može pomoći samo netko. Dakle, ispravno bi bilo pitanje: Tko je ulje kojim mudre djevice pune svjetiljke? Duh Sveti je ulje kojim mudre djevice pune svjetiljke! Duh Sveti! Duh Sveti govori po savjesti, ispunja Hram Božji, oživljava Pismo, moli u nama neizrecivim uzdasima, ražaruje srca vjernih. On je ulje po kojem gori vatra ljubavi koja osvjetljuje naš životni put. Duh je pomazanje Isusovo, ulje radosti, ulje evanđelja. Napunite svjetiljke, kojima Gospodin rasvjetljava vašu zbilju, Duhom Svetim! Dođi, Duše Sveti!

Mate Šimundić