OD MUHAMEDA DO KRISTA

Ja, Nabeel, musliman i čuvar islamske tradicije plemena Quresh, susreo sam Krista uskrslog

Moj djed i pradjed su bili muslimanski misionari, koji su proveli živote propovijedajući islam nevjernicima u Indoneziji i Ugandi. Njihova gorljivost je u mojim genima. Već do šestog razreda osnovne škole sam naučio kako izazvati kršćane, te bih, postavljajući im pitanja, jednostavno i bez muke slomio njihovu teologiju. Koncentrirao bih se na Isusov identitet, te bih ih pitao: „Isus je slavio Boga, zašto onda slavite Isusa?“, ili: „Isus je rekao: Otac je veći od mene. Kako onda on može biti Bog?“ Onda kada bih ih baš htio zbuniti, zamolio bih ih da mi objasne Presveto Trojstvo. Obično bi odgovarali: „To je nepoznanica.“ U srcu bih se rugao njihovu neznanju, te bih dodao: „Jedina nepoznanica je to kako vi možete vjerovati u nešto tako trivijalno kao što je kršćanstvo.“

36070

Foto: Howard Korn/www.christianitytoday.com

„Alahu ekber. Svjedočim da nema boga osim Alaha, i svjedočim da je Muhamed Alahov poslanik.“

Ovo su prve riječi muslimanskog poziva na molitvu. To su ujedno i prve riječi koje su meni bile upućene. Nekoliko trenutaka nakon što sam se rodio, te riječi mi je otac nježno izrecitirao u uho, baš kao što ih je njemu njegov otac izrecitirao, i baš kao što su to naši preci činili od vremena proroka Muhameda.

Mi smo obitelj Qureshi, potječemo iz plemena Quresh – a to je bilo Muhamedovo pleme. Naša obitelj je čuvarica islamske tradicije.

Riječi koje su mi moji preci predali u nasljeđe su bile više od rituala: te riječi su odredile moj život kao muslimana koji živi u zapadnom svijetu. Svaki dan bih sjedio uz svoju majku koja me poučavala kako naučiti Kur’an na arapskom jeziku. Pet puta dnevno, stajao sam iza svog oca dok bi on predvodio obitelj u zajedničkoj molitvi.

Do svoje pete godine naučio sam čitav Kur’an na arapskom, a posljednjih sedam poglavlja sam znao napamet. Do svoje petnaeste godine, napamet sam naučio posljednjih petnaest poglavlja i na engleskom i na arapskom jeziku. Svaki dan bih izgovarao brojne molitve na arapskom zahvaljujući Alahu za još jedan dan kad bih se probudio, te ga zazivajući prije počinka.

No, postoji nešto što mi se urezalo u sjećanje, i trebao bih to posvjedočiti. Moj djed i pradjed su bili muslimanski misionari, koji su proveli živote propovijedajući islam nevjernicima u Indoneziji i Ugandi. Njihova gorljivost je u mojim genima. Već do šestog razreda osnovne škole sam naučio kako izazvati kršćane, te bih, postavljajući im pitanja, jednostavno i bez muke slomio njihovu teologiju. Koncentrirao bih se na Isusov identitet, te bih ih pitao: „Isus je slavio Boga, zašto onda slavite Isusa?“, ili: „Isus je rekao: Otac je veći od mene. Kako onda on može biti Bog?“ Onda kada bih ih baš htio zbuniti, zamolio bih ih da mi objasne Presveto Trojstvo. Obično bi odgovarali: „To je nepoznanica.“ U srcu bih se rugao njihovu neznanju, te bih dodao: „Jedina nepoznanica je to kako vi možete vjerovati u nešto tako trivijalno kao što je kršćanstvo.“

Potkrijepljen svakim razgovorom kojeg sam dotad imao s kršćanima, bio sam siguran u istinitost islama. Islam mi je pružao disciplinu, svrhu, moral, obiteljske vrijednosti, te jasne naputke za slavljenje Boga. Islam je bila životna snaga koja je tekla mojim venama. To je bio moj identitet i u tome sam uživao. Hrabro sam iznosio i svjedočio o pozivu islama svima onima koji bi htjeli slušati, te sam tvrdio kako nema Boga osim Alaha i kako je Muhamed njegov poslanik.

I upravo tu, na minaretu islamskog života, Isus me pozvao.

Nije čovjek za kojeg sam ga držao

Dok sam bio na prvoj godini Sveučilišta Old Dominion u Virginiji, postao sam prijatelj sa studentom druge godine, Davidom Woodom. Uskoro nakon što mi je pružio ruku i pomogao, našao sam ga kako čita Bibliju. Bilo mi je nevjerojatno da bi netko, očito tako inteligentan, mogao čitati kršćanske svete spise, te sam otpočeo s nizom apologetskih napada, od toga da sam propitivao vjerodostojnost Pisma do nijekanja Isusova raspeća, te sam, naravno, iznosio sumnje o Trojstvu i Kristovu boštvu.

David nije reagirao kao ostali kršćani koje sam ikad prije izazvao na sličan način. Niti se poljuljao u svom svjedočanstvu, niti u svom prijateljstvu sa mnom. Daleko od toga, postao je još zauzetiji, odgovarajući na pitanja na koja je mogao odgovoriti, te istražujući ona na koja nije znao odgovor, a čitavo to vrijeme se i dalje družio sa mnom.

Iako je bio kršćanin, njegova gorljivost i vjera u Boga je bilo nešto što sam razumijevao i poštivao. Brzo smo postali najbolji prijatelji, te smo se skupa prijavljivali za događaje koji su se organizirali na fakultetu, išli smo zajedno na predavanja i pripremali se za ispite. Čitavo to vrijeme smo raspravljali o povijesnoj utemeljenosti kršćanstva. Na neke predmete smo se prijavljivali samo kako bismo mogli još više raspravljati i diskutirati.

Nakon što smo tri godine istraživali podrijetlo kršćanstva, zaključio sam kako je kršćanstvo utemeljeno na snažnim dokazima, da je Biblija knjiga u koju se može vjerovati, te da je Isus umro na križu, uskrsnuo od mrtvih i da je tvrdio da je Bog.

Potom me David izazvao da istražim islam s jednakom kritičnošću koju sam pokazao pri istraživanju kršćanstva. Moji imami i roditelji su me učili o islamu, te ja nikad ništa nisam naučio o svojoj vjeri iz povijesnih izvora. Kada sam naposljetku pročitao povijesne izvore, shvatio sam kako Muhamed nije čovjek za kojeg sam ga držao. Nasilje i razbludnost su isijavali s prvih stranica njegove najranije biografije, i to su bile životne priče čovjeka za kojeg sam vjerovao da je najsvetiji od svih u povijesti.

Bio sam šokiran onim što sam saznao, te sam se počeo oslanjati na Kur’an i braniti se njime. No, kada sam pogledao unutra, svi temelji su se i tu lako urušili. Oslanjao sam se na čudesno znanje i savršenu očuvanost kao znak da je Kur’an knjiga koju je zasigurno sam Bog napisao, no oba ta vjerovanja su se srušila.

Potresen i zbunjen dokazima za kršćanstvo te neutemeljenošću islama, počeo sam tražiti pomoć od Alaha. Ili je pak on bio Isus? Ništa više nisam znao, i trebalo mi je da čujem od samog Boga o tome tko je on. Zahvaljujući odrastanju u muslimanskoj zajednici, vidio sam kako drugi zazivaju Alaha kada im je potrebno vodstvo. Način na koji muslimani očekuju objavu od Boga je kroz snove i vizije.

Jedna vizija, tri sna

U ljeto nakon što sam diplomirao, počeo sam svaki dan moliti i zazivati Boga. „Reci mi tko si! Ako si Alah, pokaži mi kako da vjerujem u tebe. Ako si Isus, reci mi! Koji god da si Bog, ja ću te slijediti bez obzira na cijenu.“

Do kraja svoje prve godine na medicinskom fakultetu, Bog mi se objavio u viziji i trima snovima, od kojih je onaj drugi bio i najsnažniji. U tom snu sam stajao na pragu začuđujuće uskih vrata, te sam gledao ljude kako zauzimaju mjesta na svadbenom slavlju. Očajnički sam želio ući unutra, no nisam mogao ući jer sam trebao prihvatiti pozivnicu svog prijatelja Davida na to vjenčanje. Kad sam se probudio, bilo mi je jasno što mi je Bog htio poručiti u tom snu, no tražio sam još potvrda. Tada sam naišao na isječak u Bibliji i pripovijest o uskim vratima, Lk 13,22-30. Bog mi je pokazivao gdje sam stajao.

No, ja još uvijek nisam mogao proći kroz ta vrata. Kako bih uopće mogao izdati svoju obitelj nakon svega što su učinili za mene? Kada bih postao kršćanin, ja ne samo da bih izgubio svaku povezanost s muslimanskom zajednicom oko mene, nego bi i moja obitelj izgubila ugled i čast. Moja odluka neće uništiti samo mene, nego i moju obitelj, sve one koji su me najviše voljeli i koji su toliko toga za mene žrtvovali.

Za muslimane, slijediti Evanđelje nije samo poziv na molitvu. To je poziv na smrt.

Počeo sam tugovati zbog učinka odluke za koju sam znao da ju moram donijeti. Prvog dana druge godine na medicini, sve to je postalo previše za podnositi. Žudio sam za udobnošću i odlučio sam izbjeći nastavu. Dok sam se vraćao u stan, pred sebe sam stavio Kur’an i Bibliju. Okrenuo bih se prema Kur’anu ali nisam nalazio nikakvo olakšanje u tome. Prvi put u mom životu, ta knjiga mi se činila krajnje nevažnom u patnji koju sam proživljavao. Bila je nevažna za moj život. Činila mi se kao mrtva knjiga.

Nisam znao što drugo učiniti i otvorio sam Novi zavjet i započeo čitanje. Brzo sam dospio do poglavlja i retka koji kaže: „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti.“

Bilo je tako snažno kao udar struje, riječi su sa stranice skočile ravno u moje srce. Nisam mogao ostaviti Bibliju. Počeo sam čitati u zanosu i došao do dijela u Matejevu evanđelju 10,37, i tu sam čuo kako moram voljeti Boga više nego svoju majku i svog oca.

„Ali Isuse,“ rekao sam, „ako te prihvatim to će biti kao smrt. Morat ću se svega odreći.“

Sljedeći redak mi je progovorio: „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.“ Isus je bio jako otvoren: Za muslimane, slijediti Evanđelje nije samo poziv na molitvu. To je poziv na smrt.

Izdaja

Kleknuo sam na dno kreveta i odrekao se svog života. Nekoliko dana poslije, dvoje ljudi koje sam najviše volio na ovom svijetu su bili uništeni mojom izdajom. Do današnjeg dana, moja obitelj je shrvana odlukom koju sam načinio, i bolno je vidjeti svaki put iznova cijenu koju sam morao platiti.

Ali Isus je Bog koji sve preokreće i otkupljuje. On je svojom smrću otkupio grešnike na život i otkupio nas je simbolom pogubljenja, te ga preokrenuo u simbol spasenja. On je otkupio moju patnju tako da me doveo do toga da se na Njega potpuno oslanjam u svakom trenutku i svoje srce k Njemu upravljam. U toj boli sam Ga spoznao intimno. Našao je svoj put do mene kroz istrage, snove i vizije i pozvao me na molitvu u mojoj patnji. Tu sam pronašao Isusa. Za slijediti ga, isplati se odreći se svega.

Nabeel Qureshi | www.christianitytoday.com

Nabeel Qureshi putuje i svjedoči zajedno s organizacijom Ravi Zacharias International MinistriesAutor je knjige: Tražio Alaha, pronašao Isusa: putovanje vjernika muslimana do Krista.

Prijevod: T.S. | Bitno.net

Objavljeno: 27. travnja 2015.

Možda vam se svidi