„Vilim je volontirajući proveo s nama sedam mjeseci i postao jedan od nas Afrikanaca! Afrika mu je pokazala sva svoja lica, nije ga nimalo štedjela. Bog mu je otisnuo pečat na srce, a i on je ostavio neizbrisiv trag na srcima djece, sestara, ljudi preko svoje požrtvovnosti, jednostavnosti, ljubavi. Bogu hvala na daru njegovog života. Pitat ću se gdje je Vilim, kada ću pumpati vodu sa 100 metara dubine, kada ću istovarivati vreće od 100 kilograma kukuruza, kada ću se izgubiti u nekom blatu u nekom selu, kada će me djevojčice tražiti da ga nazovem i kažem mu da se odmah vrati. Ali odmah! Do ponovnog susreta u Africi, hvala mu na svemu!“

Ovim se riječima sestra Ivančica Fulir, hrvatska misionarka u Beninu, na Facebooku oprostila od 27-godišnjeg Zagrepčanina Vilima Mufića. Mladi volonter je sedam mjeseci proveo daleko od doma, u afričkoj državi Benin, darujući se potrebnima, pomažući sestrama redovnicama Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice i djevojčicama u njihovom sirotištu. Status sestre Ivančice pokazuje da je Vilim u Africi ostavio neizbrisiv trag, a onome drugome, što je Afrika darovala njemu, doznat ćete iz priče koje slijedi.

Za početak spomenimo samo da se Vilim iz Benina vratio promijenjen i prepun neprocjenjivih uspomena. Tijekom razgovora se ovaj inače povučeni mladić polako otvarao i ekskluzivno za Bitno.net prepričao svoje iskustvo Afrike. Govorio je o neizmjernom bogatstvu koje je stekao među onima najsiromašnijima, podijelio s nama neke nezaboravne trenutke, upoznao nas s kontinentom koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim i mijenja ljudska srca. Ovo je priča o Vilimovoj Africi.

Obraćenje nakon krizme

Susret smo dogovorili prošlog ponedjeljka, samo nekoliko dana od njegova povratka iz Afrike. Dočekao me simpatičan mladić koji je na ovaj razgovor pristao isključivo kako bi čitatelje našeg portala upoznao s teškom afričkom stvarnošću. No, krenimo od početka. Da je našem sugovorniku netko prije petnaestak godina rekao da će jednom volontirati u katoličkoj misiji, on bi samo odmahnuo rukom. Naime, Vilim je odrastao u peteročlanoj obitelji na zagrebačkoj Martinovki koja nije bila vjernička. Roditelji su ga krstili dok još sami nisu bili „u Crkvi“, a svetu pričest je primio jer „se nije htio razlikovati od svojih vršnjaka“. Onda se na Svetoj potvrdi, kada se većina mladih ljudi najčešće oprašta s Crkvom, u njegovoj obitelji nešto pokrenulo.

„Mama Divna se obratila tijekom moje pripreme za krizmu. Ona je oduvijek bila duhovna osoba, tražila je smisao i Boga prisutnog pa Ga je u tom razdoblju prepoznala u sakramentima i predaji Katoličke Crkve. Nakon toga smo svi nedjeljom krenuli na svete mise, što smo nas troje djece praktički doživljavali kao čistu prisilu… Brat i sestra manje jer su bili mlađi“, objašnjava.

U početku su išli u župu Svete Terezije od Djeteta Isusa, ali su ubrzo prešli kod isusovaca u Palmotićevu. „Najprije se trebalo priviknuti na ideju odlazaka u crkvu, pa smo se polako naviknuli, zavoljeli i s vremenom smo svi postali vjernici“, dodaje. Vilim se 2018. godine prijavio na Ignacijevske duhovne vježbe u svakodnevnom životu, što je bila prekretnica u njegovom duhovnom životu „Htio sam upoznati našu vjeru, a to mi je uz duhovnu literaturu bilo komplicirano pa sam se prijavio na duhovne vježbe. Naposljetku je ispalo bolje nego što sam očekivao jer sam se obratio“, kaže.

Kako se odlučio za odlazak u misije

Jednom prilikom, još kao student, pomislio kako bi mogao volontirati u Afriku. Bila je to kratka misao kojoj nije pridavao poseban značaj. „Osim toga, tada nisam imao financijskih sredstava za put i nisam mogao ‘žrtvovati godinu dana života’, pa me ta misao napustila“, objašnjava. Završio je Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu i dvije godine radio na raznim poslovima diljem Hrvatske. Onda se prošloga ljeta, razgovarajući s majkom, ponovno dotaknuo Afrike.

Naime, majka mu je rekla kako ih je sestra Dorotea Dunđer, hrvatska misionarka koja je započela misiju u Beninu, pozvala u Afriku. Ovdje treba pojasniti kako se Vilimova majka studirajući na Filozofsko-teološkom Institutu Družbe Isusove na Jordanovcu sprijateljila s jednom od Marijinih sestara Čudotvorne medaljice, inače rođenom Afrikankom, te se tako upoznala s njihovim aktivnostima u Africi. „Kada mi je mama prenijela poruku sestre Dorotee, ja sam još radio u Rijeci, ali u srcu mi je nešto zazvonilo. Znao sam da je došao trenutak kada trebam krenuti…“, priča Vilim.

Afrika, Benin, Ivančica Fulir

Foto: Saša Ćetković

U firmi je dogovorio da će završiti projekt te potom dati otkaz i otputovati. Ubrzo je stupio u kontakt s časnom sestrom Ivančicom. „Ona mi je znatno olakšala pripremu za put. Objasnila mi je kako kupiti jeftiniju kartu, gdje se cijepiti protiv žute groznice, testirati na koronu i kako izvaditi vizu. Rekla mi je i kakvu ću odjeću trebati, ali i da sa sobom ponesem određene sprejeve protiv uboda insekata te preventivne tablete protiv malarije“, kaže. Malarija predstavlja ozbiljan problem u Africi. Međutim, preventivne tablete su agresivne i mogu se koristiti samo određeno vrijeme. Budući da je Vilim boravio sedam mjeseci, nije ih uzimao i, srećom, nije obolio.

„Sestra Ivančica mi je dala mnoštvo praktičnih savjeta, ali mi nije govorila o duhovnom iskustvu koje me tamo očekuje. Prilično sam uvjeren da je to svjesno napravila jer je iskustvo Afrike nemoguće opisati riječima, nego se ono može samo doživjeti srcem. U jednom razgovoru prije polaska spomenula je kako ću vjerojatno tamošnjoj djeci predavati engleski jezik, ali se to nije dogodilo“.

Afrika, Benin

Vilim je u Africi proveo sedam mjeseci / Foto: Saša Ćetković

Prvi susret s Beninom

Vilim je radio do 10. studenog 2021. godine, a pet dana poslije već se našao u avionu za Benin. Na put je krenuo sa Sašom Ćetkovićem, poznatim hrvatskim fotografom, koji je također boravio u misiji. Putovali su dva sata do Pariza, a nakon toga je slijedio put od šest i pol sata leta do Cotonoua, lučkog grada na jugu Benina s oko 760 tisuća stanovnika. „Na aerodromu su nas dočekale sestre Dorotea i Ivančica. Pokupile su našu prtljagu, stavile je u auto i odmah smo krenuli prema njihovoj kući. Časne sestre iz sigurnosnih razloga izbjegavaju noću boraviti na cesti. Mislim da to rade isključivo kada na aerodromu dočekuju volontere iz Hrvatske…“, objašnjava.

Idućih sat vremena vozili su se prema kući sestara u mjestu Malanhoui, nedaleko od glavnog grada Porto-Novo. „To se možda čini kratak put, ali meni je trajao vječno… Njihove ceste su katastrofalne, neodržavane i s puno rupa… Automobili i kamioni voze doslovno kako žele, a motori su nas poput muha prestizali s desne i lijeve strane. Cijelim putem sam imao osjećaj kako bismo u bilo kojem trenutku mogli ubiti nekog jurećeg motoristu ili će nas zahvatiti kamion. Tek sam kasnije shvatio da u tom prometnom kaosu ipak postoje određena pravila. Sestra Dorotea ih je tijekom dugogodišnjeg boravka u Beninu uspješno savladala i postala vrhunska vozačica“, kaže.

Benin, Afrika

Foto: Saša Ćetković

Vilima je oduševio izgled kuće časnih sestara u mjestu Malanhoui. „Ona se nipošto ne može uspoređivati s klasičnim hrvatskim samostanima… Kuća je izvana potpuno zatvorena, a unutar zidova nalazi se prostrano dvorište u kojem se odvija život. U dvorištu se osjećaš posebno lijepo, jer si sa svih strana zaštićen, iznad tebe je nebo, oko tebe zelenilo, prekrasna stabla i prostran vrt… Kasnije sam često dolazio u Malanhoui i uvijek me je tamo dočekao poseban mir.“, opisuje.

Naš sugovornik se u ovoj kući zadržao samo jednu noć. Kada se idućeg jutra probudio, bio je uvjeren kako će imati dovoljno vremena za adaptaciju i odmor od dugog puta. Raskomotio se, izvadio stvari iz torbe, sudjelovao na svetoj misi i doručkovao. Sestra Ivančica je potom njega i Sašu odvela u obilazak imanja. Nije prošlo niti sat vremena kada je onako snen od puta začuo sestru Doroteu: „Vilime, idemo dalje! Brzo!“ Časna sestra je već sjela za volan i rukom mu pokazivala da je vrijeme za pokret. U panici je otrčao u sobu, potrpao stvari u torbu i u rekordnom roku sjeo u vozilo. „Kasnije smo se bezbroj puta smijali prepričavajući ovu situaciju… Netko bi mogao pomisliti da je sestra Dorotea stroga, ali ja sam ubrzo shvatio kako je ona ustvari vrlo efikasna i zbog toga je u Beninu postigla puno toga dobroga“, kaže. Sestra Dorotea je Vilima odvezla do mjesta Affame koje se nalazi na ruralnom i iznimno siromašnom području.

Zašto su djevojčice završile u sirotištu

Marijine sestre čudotvorne medaljice otvorile su dispanzer u mjestu Affame i sirotište u obližnjem zaseoku Fifadji. U dispanzeru pružaju osnovnu medicinsku skrb, kao što je njega rana, liječenje malarije i slično, zatim pružaju savjete i educiraju stanovništvo. „Veliki problem tamošnjeg stanovništva jest što si ne mogu priuštiti vožnju do prve bolnice pa vrlo često umiru od bezazlenih bolesti, kao što je vrućica. Zbog toga su časne sestre odlučile otvoriti dispanzer u kojem pomažu oboljelima, osiguravaju osnovne lijekove, ali i pomažu u dohrani dojenčadi“, objašnjava Vilim.

U obližnjem sirotištu je smješteno 35 djevojčica, a o njima brine pet afričkih redovnica i dvije Hrvatice, sestra Dorotea Dunđer i sestra Maristela Galić. Djevojčice žive u sirotištu zbog neimaštine, glasi, smrti roditelja, side, neadekvatne roditeljske skrbi i brojnih drugih razloga. Pojedini roditelji su se odrekli svoje djece, a neki ih redovito obilaze. „Nikada neću zaboraviti jednu izrazito siromašnu baku čije su dvije unučice, Marthe i Dina, smještene u našoj kući. Ona ih redovito obilazi i baš nikada nije došla praznih ruku. Najčešće putem ubere neke jestive trave ili nekoliko voćki… Jednostavno mora nešto donijeti… Pretpostavljam da tako pokazuje zahvalnost“, prisjeća se Vilim.

Afirka, Benin, Ivančica Fulir

Sestra Ivančica Fulir i Vilim Mufić s beninskom djecom / Foto: Saša Ćetković

Djevojčice svakoga dana imaju dvosmjensku nastavu. Poslije doručka odlaze u školu, zatim se vraćaju u sirotište na ručak, nakon toga slijedi odmor od dva sata te ponovno škola do šest i trideset. Prije večere se svi okupljaju na molitvi krunice. „To je za mene bio jedan posebno lijep trenutak, nezaboravna slika… Svaku večer se moli šest desetica jer se nadodaje desetica za duše u čistilištu. Krunica se moli na francuskom i na nekoliko njihovih lokalnih jezika, kao što su Fon, Gun, Yoruba, Bariba, a ponekad se ubaci i desetica na hrvatskom jeziku, što zvuči iznenađujuće dobro…“, kaže.

Vilimov prvi zadatak u sirotištu bio je čišćenje svinjca. „To mi uopće nije teško palo. Sigurno znate onaj osjećaj kada se pojavite u zajednici novih ljudi, u kojoj vas nitko ne poznaje i nemate s kime pričati… Onda možete samo stajati sa satrane ili se prihvatiti posla. Ja sam upravo kroz posao počeo polako upoznati afričke ljude“. Njegov prvi afrički prijatelj bio je vrtlar Bernard koji je, srećom, govorio engleski jezik. Međutim, za komunikaciju s ostalima bilo je potrebno znanje francuskog jezika. „U Zagrebu sam naučio nekoliko osnovnih riječi i fraza. U Beninu sam ga počeo intenzivno učiti ‘online’, trudio sam se što više razgovarati s drugima i stvar je profunkcionirala. Naposljetku sam progovorio francuski jezik“, šali se.

Afrika, Benin, Ivančica FUlir

Molitva časoslova /Foto: Saša Ćetković

Navikavanje na afričku klimu i hranu

Priznaje nam kako je imao ozbiljnih problema s navikavanjem na tropsku klimu. Prosječna dnevna temperatura u Beninu iznosi oko 35 stupnjeva Celzijevih, ali zbog visoke koncentracije vlage stvaran osjećaj je barem 42 stupnja. U početku se puno znojio, stalno je bio umoran i usporen, ali s vremenom se ipak priviknuo. Zadnjih nekoliko mjeseci mu je čak pred jutro, kada bi temperatura pala na 24 stupnja, bilo toliko hladno da se morao pokriti dekom.

Relativno brzo se naviknuo i na beninsku hranu. „Njihova ishrana je bazirana na velikoj količini ugljikohidrata, najčešće u kašama, koje prelijevaju umacima od rajčice i sve to ponekad ‘pojačaju’ komadićem ribe. U Beninu se meso jede vrlo rijetko“, objašnjava. Premda Vilim u Africi nije bio gladan, priznaje nam da se ponekad ipak zaželio Kraševih napolitanki. „Zanimljivo je da sam ja lud za čokoladom. U Zagrebu pojedem barem jednom dnevno, ali u Beninu sam se naviknuo na život bez čokolade. Naime, čokolada se tamo ne konzumira jer se topi na visokim temperaturama“.

Benin, Afrika

Vilim i njegovi pomagači / Foto: Saša Ćetković

Benin, Afrika

Radna akcija / Foto: Saša Ćetković

Jedan dan u sirotištu

Dan u sirotištu započinje jutarnjom molitvom i svetom misom. Nakon toga djevojčice doručkuju i odlaze u školu, a sestre i volonteri započinju dnevne poslove. „Kada su tzv. mirniji dani, ja sam bio zadužen za domaće životinje i vrt. Najmanje tri puta tjedno sam sestri Dorotei pomagao u nabavci, što je redovito bio pravi izazov, jer bi često na tržnici nestalo hrane pa smo se morali snalaziti na sve moguće načine i obilaziti brojne tržnice“, objašnjava.

Vilim je također sudjelovao u velikim projektima, kao što je proizvodnja palminog ulja i garija, ali i popravku strojeva za dovod vode u kompleks. Za vrijeme boravka organizirao je postavljanje solarne rasvjete u dvorištu. Napominje nam kako časne sestre trenutno rade na još jednom velikom projektu: otvaranju dispanzera u mjestu Banigbe Gare, na granici s Nigerijom, u kojem živi mnogo napuštene djece.

„Marijine sestre vode organizaciju Marijinih obroka u Beninu. To je velik posao! Naime,  časne sestre od doniranih financijskih sredstava, koje se prikupljaju i u Hrvatskoj, pripremaju godišnji proračun te pronalaze najpovoljnije sastojke, kao što su kukuruz, riža, jaja, začini, povrće, umak od rajčice i smrznuta riba, kako bi mogle nahraniti što više afričke djece“, kaže. Naime, tamošnje škole imaju zasebne kućice s natpisom „Marijini obroci“. Jedan dio te kućice služi kao spremište hrane, a u drugom dijelu se pripremaju topli obroci.

Vilim nam govori kako je donio mudru odluku kada se odlučio na duži period volontiranja. „Ipak sam kroz tih sedam mjeseci uspio doživjeti autentično iskustvo Afrike, saživjeti se s njom, dobrano je upoznati… Shvatio sam da časne sestre itekako izlaze u susret onima koji dolaze na mjesec dana ili kraće, jer to za njih predstavlja veliko organizacijsko opterećenje. Međutim, one nikoga ne odbijaju jer svim volonterima žele omogućiti ovo iskustvo. Osim toga, sestre su svjesne da vedrina i neopterećenost, koju volonteri donose u Afriku, obogaćuju njihovu ponekad vrlo zahtjevnu i tešku afričku stvarnost.

Afrika, Benin

Foto: Saša Ćetković

Što je sve naučio od Marijinih sestara

Posebno je zahvalan časnim sestrama koje su ga, kako kaže, naučile raditi. „U Afriku sam došao kao zagrebačko dijete, da ne kažem beba, a uz Marijine sestre sam prohodao, naučio raditi i brinuti se o drugima“, priznaje. Sestre su mu dopustile sudjelovanje u njihovom duhovnom i molitvenom životu, kao što je molitva časoslova, što ga je dodatno obogatilo.

„S Marijinim sestrama i afričkom djecom sam se osjećao toliko lijepo, da ne kažem kao kod kuće, da mi Zagreb nije previše nedostajao. Samo ponekad bih kroz dan imao neke bljeskove Zagreba, prošla bi mi kroz misao slika neke ulice, pa bih si posvijestio da sam daleko, tisuće kilometara od svoje domovine. Istovremeno bih pomislio kako mi je sada dobro jer u Africi primam nešto posebno vrijedno za moj budući život“, objašnjava.

Poseban dojam na Vilima je ostavila iskusna misionarka sestra Dorotea. „Način na koji me ona prihvatila, odnos koji smo s vremenom razvili, njezine priče, njezina posebnost, sve je to snažno utjecalo da doživim Benin ovakvim kakvim sam ga doživio. Sestra Dorotea je misionarka nevjerojatne snage, koja svoju vjeru živi potpuno za druge, bez ikakve lažne sentimentalnosti, u potpunosti originalna“, objašnjava.

Afrika, Benin

Foto: Vilim Mufić

Afrika, Benin

Foto: Vilim Mufić

Kada sam Vilima upitala da mi izdvoji najljepšu uspomenu iz Afrike, dugo sam čekala odgovor. „Teško je izdvojiti samo jednu uspomenu. To su brojni trenuci djecom, veselje koje smo međusobno podijelili… Sjećam se djevojčice Synthije, njezinog glasnog smijeha tijekom igre. Pamtim jednu kišu kada smo po dvorištu postavili velike kante i lavore za skupljanje kišnice. Kiša je ubrzo prestala, ali je onda krenula nezaboravna igra s djecom. Jedna djevojčica me je u šali poprskala, ja sam joj uzvratio… Sljedećih pola sata smo se svi prskali, radovali i bacali po podu…“ kaže.

Benin, Afrika

Ovako su nastale neke od Vilimovih najljepših uspomena iz Afrike /Foto: Saša Ćetković

Opraštaj od Afrike

Vilim se početkom srpnja morao oprostiti od Afrike. Plašio se da bi to mogao biti težak trenutak, ali Bog mu ga je, kako kaže, učinio podnošljivijim, odnosno znatno olakšao. „Naime, tada su počeli školski praznici pa su većina djevojčica i časnih sestara otputovale na godišnji odmor. U sirotištu je ostalo tek nekoliko djevojčica, koje nemaju bake i djedove ili nekoga tko bi ih primio za praznike, pa mi je bilo lakše oprostiti se i napustiti misiju. Naravno da sam bio tužan jer nisam znao hoću li se više ikada vratiti među njih“.

Božju prisutnost u Africi osjetio je u čudima koja su tamo, kako kaže, neprestana i očita. „U Beninu ništa nije posloženo i sigurno. Upravo se u toj ogoljenosti može osjetiti Božja prisutnost i Njegovo djelovanje. U Bibliji čitamo kako je Božja desnica bila nad izraelskim narodom… To je u Africi gotovo opipljivo. Božja desnica se u Beninu jasno vidi i osjeća. Bog tamo duboko zahvaća u živote i mijenja ih. Mi u Hrvatskoj se tako često izgubimo u svakodnevici pa u tim našim brzim i stresnim danima gotovo ni ne primjećujemo Boga. Ja sada na svakom mjestu, pa i u užurbanom Zagrebu, uspijevam primijetiti Božju prisutnost. Mislim da je to najveći plod moje Afrike“, završava Vilim.

Afrika, Benin, Ivančica Fulir

Foto: Saša Ćetković

U nastavku slijede podaci za sve one koji žele pomoći djelovanju Marijinih sestra u Beninu:

Udruga za pomoć djeci Benina „Anđeosko srce“, Rim 44, 10000 Zagreb

Banka: OTP banka

IBAN: HR0224070001100471904

SWIFT: OTPVHR2X

Svrha uplate: upisati nakanu darovatelja – (donaciza za Marijne sestre – bolesnici, djeca, najpotrebnije za misiju)

Novac će se koristiti sukladno nakani darovatelja.

Ivančica FUlir, Afrika, Benin

Foto: Saša Ćetković

Afrika, Benin

Foto: Vilim Mufić