SVJEDOČANSTVO JOHNA KNUTSENA

VIDEO Nevjerojatna priča o bivšem ateistu koji se obratio pred svetohraništem: ‘U tom trenutku sam osjetio da nisam sam’

„Sjećam se trenutka kada sam jednom prilikom na cesti sreo dvojicu misionara koji su djeci dijelila male Biblije. Uzeo sam jednu knjigu, gledao u misionara, počeo trgati stranice i bacati ih po cesti. Bio sam prilično agresivan u svom otporu prema kršćanstvu, posebno prema Katoličkoj Crkvi, a to me je naposljetku odvelo u dubok bazen ateizma”

Foto: YouTube/screenshot

John Knutsen u obitelji je odgajan kao katolik, ali kada je njegov brat preminuo od AIDS-a, prekinuo je svaki kontakt s Crkvom. „Odrastao sam u velikoj pobožnoj obitelji i bio sam najmlađe od petero djece. Vjeru smo doživljavali kao dio svojeg života, odnosno tradiciju, koja je podrazumijevala da svake nedjelje odlazimo na misu, ali nismo ništa naučili o vjeri… Čini mi se da našu vjeru kod kuće ipak nismo živjeli na konkretan način“, priznaje.

Tijekom sedamdesetih je upisao državnu školu, u kojoj je mogao slušati predavanja iz vjeronauka. „Međutim, ja bih čim je mamin auto skrenuo iza ugla, odjurio u kuću najboljeg prijatelja. Najčešće nisam išao na vjeronauk“, priznaje. S Crkvom je dokraja raskinuo nakon krizme jer ga, kako kaže, kao mladića roditelji više nisu mogli natjerati na svetu misu, donosi The Coming Home Network.

„Moram priznati da je najveći problem bio u meni. Da su se moji roditelji čak i više potrudili oko mojeg vjerskog odgoja, čini mi se da ja za njega ipak nisam bio otvoren i tako ga nisam mogao primati“, kaže. Tijekom srednje škole u Johnu se javio osjećaj buntovništva prema roditeljima i „njihovoj vjeri“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Sjećam se trenutka kada sam jednom prilikom na cesti sreo dvojicu misionara koji su djeci dijelila male Biblije. Uzeo sam jednu knjigu, gledao u misionara, počeo trgati stranice i bacati ih po cesti. Bio sam prilično agresivan u svom otporu prema kršćanstvu, posebno prema Katoličkoj Crkvi, a to me je naposljetku odvelo u dubok bazen ateizma“, priznaje.

Njegov povratak u Crkvu povezan je sa smrću starijeg brata koji je u tridesetima preminuo od AIDS-a. John je tada bio u ranim dvadesetima. „Preminuo je kod kuće. Svi smo bili uz njegov krevet kada je izdahnuo. To iskustvo me je razljutilo i dodatno gurnulo u ateizam. Mislim da sam baš u tom trenutku svjesno odabrao biti ateist i doslovno odlučio kako Bog ne postoji“, kaže. Danas smatra kako je bolno iskustvo bratove smrti istovremeno predstavljalo trenutak kada se John polako počeo vraćati Bogu jer ga je potaknulo na promišljanje o životu, smrti i vječnosti.

Kasnije je završio studij povijesti i zaposlio se u jednoj katoličkoj srednjoj školi, gdje je njegova sestra predavala likovnu umjetnost. „Prvih nekoliko tjedana sam se raspadao. Jednostavno nisam mogao izdržati pet sati dnevno i dao sam otkaz. Ali, Providnost je htjela da baš tamo upoznam oca Clarkea Kellyja“, prisjeća se.

Ovaj svećenik je upravo otišao u mirovinu nakon što je u školi godinama predavao španjolski i francuski jezik. Svećenik je počeo razgovarati s mladićem u kojemu je, očito, prepoznao duhovnu borbu. „U početku uopće nismo razgovarali o vjeri jer bih ja inače izletio iz sobe. Samo smo se družili i smijali. S vremenom sam mu počeo govoriti o egzistencijalnim temama koje su me godinama opterećivale. Otac Kelly me je nježno i s puno obzira vratio u Crkvu“, kaže.

Svećenik ga je pozvao na svetu misu, ali mu je rekao da se ne mora pričestiti, nego da samo sjedi u pozadini i promatra što se događa. Također ga je poticao na čitanje katoličkih autora.

Baš u to vrijeme je njegova majka organizirala cjelonoćno klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu u obližnjoj kapeli. Budući da je John nedugo prije toga dao otkaz i imao je dosta slobodnog vremena, predložila mu je da u noćnim satima dežura u kapeli. „Tamo sam doživio čudo. Bio sam čovjek koji je tvrdio da ne vjeruje u Boga, a onda sam se našao u situaciji da u četiri ujutro pričam s Bogom. To se dogodilo jer sam u toj prostoriji osjetio Njegovu prisutnost“, svjedoči.

U početku se osjećao zbunjenim jer je znao kako u toj kapeli nije sam. Osjećao je nekakvu neobjašnjivu prisutnost. Međutim, taj osjećaj ga nije plašio, nego, štoviše, u kapeli se nakon dugo vremena nije osjećao tjeskobno. Naime, mladić se u to vrijeme borio s učestalim napadima panike i tjeskobnim epizodama.

“Jedne noći, kada sam imao grozan napad panike, odjurio sam do crkve i samo sjeo na klupu. Pogledao sam prema svetohraništu i na sav glas rekao Gospodinu: ‘Ne mogu više sam. Trebam te…'” Odjednom je vani počela padati kiša, koja se glasno odbijala o stakleni strop iznad oltara. Bilo je oko 11 sati navečer. John se odvezao do ureda oca Kellyja i pozvonio na vrata. “Svećenik mi je kasnije rekao da je otvorivši vrata znao što se dogodilo“, kaže. Dva muškarca, svećenik i bivši ateist, ušli su u samostan, gdje se John nakon dugo godina ispovjedio. John danas služi u biskupiji Arlington gdje priprema odrasle ljude za primanje svetih sakramenata.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 27. veljače 2019.

Možda vam se svidi