Katolička Crkva prošli je tjedan proslavila blagdan Tijela i Krvi Kristove. Kristova stvarna prisutnost u euharistijskom kruhu i vinu jedan je od temelja katoličke vjere, no prema rezultatima istraživanja koje je prošle godine objavio Pew Research, tek oko trećine američkih katolika priznaje tu istinu.

Ta tužna činjenica potaknula je Robin Rohr Carter da posvjedoči o utjecaju euharistije na svoje obraćenje i rast u vjeri.

Njezina priča, kako ju je ispričala za NCR, započela je nakon što je više njezinih ljubavnih priča propalo. Svojeg je prvog dečka upoznala pred kraj srednje škole, nakon nekoliko mjeseci veze zatrudnjela i kako kaže “premrla od straha” jer djetetov otac nikada nije spominjao brak.

Budući da je već te 1972. pobačaj u Kaliforniji bio legalna (čak i prije Roe vs. Wade), Robin je podlegla pritisku propagande o pobačaju kao sredstvu za “osnaživanje” žena putem kojega se unutar prvih 8 tjedana žena samo rješava neželjene “nakupine stanica”.

Veza je ubrzo propala, a Robin je otišla na ispovijed jer joj je savjest o njezinom postupku govorila suprotno od popularne propagande. Svećenik joj je za pokoru odredio da mora dati prikazati misu za pokoj duše svoje bebe, no to je za nju bila velika prepreka. Naime, Robin je morala svećeniku koji bi slavio misu reći točnu nakanu na što se nije mogla prisiliti.

Iako je nastavila ići redovito na misu, zbog neizvršene pokore osjećala je da ne smije na pričest. Mučena grižnjom savješću i bez utjehe euharistijski prisutnog Isusa, Robin je s vremenom potpuno prestala ići u crkvu. Spirala zla vukla ju je prema dolje, tako da je do 21. godine već počinila tri pobačaja i završila na antidepresivima.

S 33 godine Robin je izgubila svaki smisao života i odlučila ga okončati skokom s hridi. Stojeći nekoliko centimetara od ruba zatvorila je oči, nagnula se naprijed razmišljajući “Neće biti samoubojstvo ako slučajno padnem”. U tom je trenutku iza sebe osjetila ruku koja ju je uhvatila za rame i povukla natrag, no iza nje nije bilo nikoga. “Pala sam na tlo i očajnički zajecala Bogu kao nikada u životu: ‘Ne mogu više sama! Ako postoji muškarac koji me traži, spremna sam biti pronađena!'”, napisala je.

Dva tjedna nakon toga javio joj se dečko s kojim se zadnji put čula prije osam godina i priznao joj da je prekid s njom bio najlošija odluka u njegovu životu. Ubrzo su ponovno uspostavili odnos i sklopili brak, no vjera im je bila na razini ‘božićnih’ katolika.

Sve do svibnja 1995., kada je Robin nazočila misi zadušnici za baku svoje prijateljice. Ono što se tada dogodilo opisala je riječima: “U trenutku kad je hostija bila podignuta, sve ostalo u crkvi ostalo je u tami, a hostija je isijavala jarko svjetlo, tako toplo da se doimalo kao da ležim na suncu. Tiho sam prošaptala: ‘O, moj Bože! Ti uistinu jesi Bog!’ Isto se dogodilo s kaležom. Niz lice su mi potekle suze.”

Sama je priznala da nema riječi za to što se dogodilo, no isto se ponovilo i iduće nedjelje koja je pala na Duhove. Nastavila je ići na misu svaki dan idućeg tjedna… “i svakog me jutra Krist u euharistiji obasjavao svojim svjetlom i ljubavlju … koja daje život svijetu i meni.”

Te subote Robin je otišla na svoju prvu ispovijed u 20 godina, a njezin suprug se vratio sakramentu pomirenja nakon 30 godina. To je obilježilo i njihov povratak istinskom življenju vjere, što sada uključuje i redovite odlaske na euharistijska klanjanja.

Iako kaže kako je praćenje mise preko televizijskog ekrana velika utjeha za nju tijekom pandemije, Robin priznaje da jedva čeka vratiti se redovitim klanjanjima pred Presvetim u svojoj župi jer: “tamo On doseže duboko u moje srce, um i dušu dok sjedim kraj njegovih nogu i polažem svoju glavu u njegovo krilo”.