Na adresu našeg portala stiglo je zanimljivo svjedočanstvo jedne čitateljice iz Hamburga o posljedicama biskupske odluke da se ukine javno slavljenje svetih misa. Vjerujemo da će vas njen put od “tjeskobe” do “mira” dotaknuti u ovom “sušnom” razdoblju kroz koje zajedno prolazimo.

Rado bih se osvrnula na proteklih mjesec dana i našu unutarnju borbu sa suspendiranjem svetih misa s narodom.

Večernja je sveta misa u našoj Hrvatskoj katoličkoj misiji u Hamburgu. Naši nam dominikanci govore kako do daljnjega, odlukom Hamburške nadbiskupije, neće biti slavljenja svetih misa sa župljanima. Nas pomalo zbunjene i uplašene vjernike tješi naša hamburška četvorka, voditelj Misije pater Anto, pater Mirko, sestre Jasna i Janja, riječima da će svakodnevno slaviti svetu misu i klanjati se Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu na nakanu za nas župljane. U meni su pomiješani osjećaji, velika zahvalnost i utjeha koju osjećam zbog ovih naših pastira koji su s nama u ovim neobičnim trenucima, ali i velika tuga jer pomalo do moje svijesti dopire misao da neću primati Isusa u euharistiji i da neću moći dolaziti u Misiju, svoj dom. Kako prihvatiti da ti je uskraćeno ići kući? I ne primati Onoga koji je izvor i pokretač svega Dobrog u tebi? Kako ovo prebroditi? Navikla sam sve rješavati s Njim koji je u meni, po otajstvenoj pretvorbi u euharistijskom slavlju, prisutan.

Nastavljam razmišljati u autu dok se suprug i ja šutke vozimo svom drugom domu, našem stanu u kojemu živimo posljedne četiri godine. Hamburg sam zavoljela ne samo zbog divnih zelenih površina, Elbe i plaža koje nude blagu zamjenu jednoj dalmatinskoj duši, već nesebičnog davanja naših misionara, autentičnosti njihovog poziva i divnog posla koji nas je doveo na sjever Njemačke. Četiri sam godine radila kao učiteljica hrvatske nastave u inozemstvu gdje sam imala zadovoljstvo raditi i učiti od malenih bistrih glavica, naše djece. Zadivila me upornost Hrvata koji se istinski trude svojoj djeci prenijeti ljubav prema Lijepoj Našoj i hrvatskom jeziku.

Dok tako u autu, u sebi prebirem sjećanja posljednjih četiri godine, prekine me rečenica moga supruga koji je opet postupio kako bi, vjerujem, sveti Josip postupio, zaštitnički i postojan u svojoj vjeri. Izgovorio je naglas rečenicu iz Apostolskog vjerovanja – Vjerujem u svetu Crkvu katoličku i dodao iz Nicejsko-carigradskog – U jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Dodao je još da vjeruje u Duha Svetoga koji vodi našu Crkvu i vjeruje u odluke naših pastira.

Odjednom se u mom srcu, ali i u mislima sve posložilo. Crkva je naša Majka kroz koju nas Isus ljubi, koja nas neće ostaviti i koja će se pobrinuti za nas. Ove odluke o ukidanju misa s narodom zasigurno su jako bolne, ako ne i bolnije nego nama, našim biskupima i svećenicima.  Oni su uz nas i neće nas ostaviti. Mir koji se te večeri spustio u moje srce počiva i danas. Crkva je pokazala da je tu za nas.  Cijela vojska naših neumornih pastira se organizirala, svakodnevno smo primali Isusa u duhovnoj pričesti i napajali se kroz Njegovu riječ.  Upoznali smo se s različitim duhovnostima u našoj Crkvi, bogatstvu različitih karizmi i milosti koje dobri Bog izlijeva preko naših svećenika, redovnica i redovnika. Isus se uspio probiti i kroz ovaj virtulni svijet, On dolazi do nas, On dolazi gdje god je čovjek, ranjen i potreban Njega. Opet je pokazao kako sve okreće na Dobro pa se ovo pokazalo jako plodonosno razdoblje za nas. Suprug i ja smo jako bliski, ali ova je situacija još produbila naš međusobni odnos i odnos s našim Stvoriteljem. Razdoblje, koje je na početku izgledalo da će biti vrijeme straha i tjeskobe, Otac je pretvorio u razdoblje dubokog mira, milosti i plodova. Od našeg je doma stvorio svoju kućnu Crkvu, snažniju nego prije. Cijelo ovo vrijeme osjećamo kako nas nose molitve našeg Pape, biskupa, svećenika, redovnika, redovnica i vjernika diljem svijeta. Svi ujedinjeni u molitvi!

Jedva čekam dan kada ćemo u Hrvatskoj katoličkoj misiji primiti živoga Krista u svetoj pričesti, ali ćemo do tada nastaviti primati milosti koje nam daruje i u ovim izvanrednim uvjetima. Vjerujem u svetu Crkvu katoličku! Vjerujem da mi je upravo ta spoznaja, odnosno odluka vjerovati svojoj Crkvi, donijela duboki mir kroz cijelo ovo izazovno vrijeme.

Đurđica Erić | Bitno.net