‘Bolujem od leukemije od svoje 3. godine, a da bih imala djecu morala sam prolaziti kroz veliku borbu… Ovo je svjedočanstvo kako Bog djeluje u mom životu!’

Nakon što sam napisala jedan obični (poticajni) komentar na Facebooku, u inbox sam dobila poruku s pitanjem bih li željela napisati svoje svjedočanstvo. Zastala sam na trenutak, ali ne kako bih razmislila napisati ga ili ne, nego kako ga napisati…

Kako toliko godina boli, suza, straha, trpljenja, toliko dobrih ljudi, vjere, radosti sažeti u jedan tekst, a da bude kratko, jasno i ljudima poticajno…? Odgovorila sam da ću pokušati biti jasna i što kraća i napisati ono što Gospodin želi, ono što će dotaknuti onoga koji ovo čita.

Moja borba započinje u listopadu 1995.

Moj život je počeo kada sam se rodila prije 25 godina, ali moja priča i borba počinju u listopadu 1995. godine. Tog teškog dana moja majka me dovodi na Šalatu u Zagreb ne znajući što je čeka. Sama, u strahu bez ikoga, bez bilo kakve podrške. Ulazimo u bolnicu, penjemo se stepenicama još jednog hodnika gdje majka zvoni i čeka. Vrata se otvaraju i dolazi medicinska sestra srednje visine, ravne crne kose, uzima me iz majčinih ruku i stavlja na stol.

Ja, curica od tri godine, preplašena bez majice ležim na stolu, pokraj mene dvije sestre koje mi drže ruke. S desne strane stoje posude s vatom, alkohol i velika injekcija i debela igla. Te sestre, iglu, prostor nikada neću zaboraviti. To traumatično iskustvo mi je i danas u sjećanju, iako sam imala samo tri godine. Tada su mi vadili koštanu srž iz prsne kosti bez uspavljivanja. Udaranje po igli kako bi se kost probola, okretanje igle i bušenje kosti i dalje zvone u mojoj glavi, ali ja ni suzu nisam pustila.

Sestre su nakon toga majci rekle da još nisu doživjele da dijete ne zaplače.

Dobila sam dijagnozu…

Zašto tada nisam plakala, ne znam, ali kasnije u životu sam sve to isplakala. Nakon tog procesa nastupaju dani čekanja nalaza i neizvjesnosti. Majka je dobila nalaze i s njima ono najgore što joj se moglo dogoditi. U to vrijeme neimaštine, vremena gdje su prava pacijenta i djece bila minimalna, saznaje da joj dijete boluje od rijetke bolesti – policitemija rubra vera (vid leukemije)… Policitemija je bolest koja u tom vremenu nije bila poznata, to je bolest koja je zahvaćala stariju mušku populaciju (60+). Tu bolest je imao bl. Alojzije Stepinac. Tada smo još jedna djevojčica iz Mađarske (koja je umrla) i ja bile jedina djeca u svijetu koja su bolovala od te neizlječive bolesti.

O bolesti se nije puno znalo, osim da je uz ovu bolest moguće poživjeti maksimalno pet godina, da uništava organe, koštana srž prebrzo radi, prouzrokuje previše stanica u krvi, itd. Majka sama, sa znanjem i vjerom koju je imala, kreće u borbu života ne sluteći što je čeka. Svakodnevno smo putovali u Zagreb na kontrole, venepunkcije što je iziskivalo puno vremena (majka nije mogla raditi) i novca. Dan po dan, mjesec po mjesec, godina za godinom. I kada su svi digli ruke od mene i gledali me samo kako rastem, On nikada nije odustao, dizao me je kada nisam mogla. Rasla sam u sretnom okruženju kao dijete, nisam puno osjećala da sam bolesna (osim stalnih kontrola). Uz lijekove se to nekako kontroliralo.

Ja neću više moliti, Ti nisi gluh!

Kao dijete prošla sam sve moguće svećenike, duhovnike, duhovne obnove i samo molila da ozdravim. Svi ozdravljaju oko mene, a ja ne. Žalost nakon svake molitve za ozdravljenje. Kao dijete se nadaš i vjeruješ, ali se i razočaraš. Jednoga dana sam prestala moliti za ozdravljenje, više mi to nije bilo važno. Rekla sam Bogu: ,,Ja neću više moliti, Ti nisi gluh. Znaš da ja to želim. Ako trebam ozdraviti, učini čudo. Ako ne, daj mi samo snage.”

Oduvijek sam znala da ne želim da poslije moje smrti sve bude pusto i bez ploda

Tada sam bila tinejdžerica i željela sam živjeti punim plućima kao i drugi (u kršćanskom duhu). Pridružila sam se Frami – Franjevačkoj mladeži i bila svjetlo drugima, iako nisam bila svjesna toga. Živjela sam radosno samo s jednim ciljem – da bol moje majke i oca i njihova žrtva ne budu uzaludne. Uvijek sam znala što hoću, tj. što neću, a to je da poslije moje smrti sve bude pusto i bez ploda. Jednom mi je, nakon jedne prometne nesreće koju smo imali, prijateljica rekla: ,,Ilijana, nakon toliko godina borbe s bolešću, bilo bi baš smiješno da umreš u prometu.“

Hodali smo u čistoći šest mjeseci

Svoje stavove i vjeru sam gradila među ljudima koji su bili slični meni i tako sam došla do onoga što sam htjela, a to je UDATI SE. Sa svojim mužem sam prohodala kad sam imala 17 godina. Hodali smo u čistoći šest mjeseci. Šetajući Zrinjevcem, pitala sam ga bi li se on ženio. Bilo mu je čudno. Ja još idem u školu, on tek završava gimnaziju s kojom nema određeno zanimanje, ali me jako volio i rekao: ,,Dobro, može.”

Naše zaruke nitko nije odmah prihvatio

Gledajući sad s 25 godina, vidim da smo tad bili nezreli, jer su za neke stvari potrebne godine, ali sam sigurna da je Bog tako htio. Nakon mog priopćenja da se želim udati, nastao je šou. Nitko nije bio za to, neki iz straha, neki iz neznanja… Govorili su mi: ,,Ilijana, udaješ se, a bolesna si! Bolje da te mama zatvori u sobu, nego da radiš to što radiš. Znaš li da ne smiješ imati djecu?!”, itd.

Ja sam zastala i pitala se trebam li to učiniti. Dečko (sada muž) i ja smo sjeli i pomolili se. Rekla sam: ,,Bože, ako ne želiš da se udam, ukloni tu želju od mene. Učini nešto da ja to ne želim!” Ali želja je postajala sve jača.

Gledajući očima ljudi, razumno je da su svi bili u čudu: 18 godina, bez posla, ona bolesna, on s gimnazijom, nemaju dom, nemaju auto… Ukratko – nemaju ništa.

Majka je znala moju želju i moju ljubav i podržala me u tome. No, prije toga je razgovarala s mojim zaručnikom kako bi ga upozorila na težinu bolesti, na to što se može dogoditi, kako su bolesne osobe zahtjevne i teške, kako treba strpljenja za mene… Ali on je i dalje sa svojih 19 godina odlučio ostati uz mene na što sam jako ponosna.

Imala sam osjećaj da se nebo otvorilo i da svi anđeli pjevaju

Vrag se maksimalno potrudio uništiti vjenčanje i nije bilo kako sam zamišljala, ali me Gospodin blagoslovio mirnim i lijepim brakom. Onog trenutka kada sam izašla iz crkve i pogledala u nebo, imala sam osjećaj da se otvorilo i da svi anđeli pjevaju. Taj osjećaj neću nikada zaboraviti.

Znala sam što želim, ali znala sam i cijenu svojih želja

Kada sam ulazila u brak, znala sam što želim, ali znala sam i cijenu svojih želja. Prvi susret s novim mladim (izmoljenim) hematologom bio je: ,,Ja hoću djecu.”

Pogledao me i rekao: ,,Dobro, idem se konzultirati. Pričekaj.” Došao je nakon par minuta i rekao: ,,Imamo injekcije koje su jako teške za podnositi i imaju velike nuspojave (temperatura, groznica, bol u kostima, glavobolja, samoubilačke misli, itd.), ali to je jedini lijek s kojim smo imali iskustva da su žene uspjele iznijeti trudnoću. Može doći do oštećenja, a može biti i dobro.”

Nisam puno razmišljala. Rekla sam: ,,Dobro. Hoću.”

Došavši kući, odlučila sam si dati injekciju da vidim što je to i nije prošlo pet minuta kada sam se počela tresti, plakati, temperatura 40. Drugi dan sam jedva došla k sebi i opet druga injekcija pa treća… Tako je to trajalo tri godine – svaki tjedan tri injekcije i tri dana oporavka.

Hitnim carskim rodila sam curicu tešku 940 grama i dugu 36 cm koja je dvaput oživljavana

Zatrudnjela sam vrlo brzo nakon vjenčanja, trudnoća uredna do 24. tjedna kada dobivam visoki tlak, preeklampsiju, bubrezi otkazuju… Liječnici samo stoje, gledaju u mene i čekaju da se nešto dogodi. U 29. tjednu trudnoće Bog nije mogao više gledati i čekati da liječnici nešto poduzmu pa je pokrenuo porod i hitnim carskim rodila sam curicu tešku 940 grama i dugu 36 cm koja je dvaput oživljavana.

Oporavak je trajao tri mjeseca, kako mene same nakon carskog reza i nezacjeljivanja rana, tako i moje djevojčice. Nakon mog potpisa i izlaska svojevoljno iz bolnice (zato što više ni dana nisam mogla bez Boga i crkve, jer mi taj strah i prazninu nitko nije mogao nadomjestiti), vraćam se u posjet svojoj Eli i vidim da je pokrivena nekom dekicom. Na moje pitanje što se dogodilo, odgovaraju da je dobila sepsu i teško da će se izvući. Imala je svega 1500 g i visoki CRP. Medicinska sestra mi je ispričala kako se ona toliko derala i vrištala da su sestre morale izvaditi krv da vide što se s njom događa i tako su ustanovili da ima sepsu.

Ne krstim je da umre, nego da živi!

Uistinu se Bog u njoj borio. Odmah sam rekla da je želim krstiti i dobila odgovor: ,,Gospođo, mi krstimo kad dijete više ne daje znakove života.” Na te riječi sam zastala i rekla da ja nju ne krstim da umre, nego da živi. Drugi dan sam dovela svećenika koji je krstio uza sve protivljenje osoblja. Nakon krštenja sepsa je nestala i dijete je svakog dana samo dobivalo na težini i za mjesec dana izašla je iz bolnice. To je sada djevojčica koja se zove Ela Maria i ima pet godina.

Molila sam Boga da Ela ne bude sama

Nakon njezina izlaska iz bolnice, liječnica mi je samo rekla da se zadovoljim jednim djetetom. Te riječi su mi jako teško pale i molila sam Boga samo da ne dopusti da Ela bude sama. Nakon dvije godine dogodio se spontani pobačaj koji nisam mogla razumjeti i teško sam ga prihvatila.

Imala sam stotinu pitanja: ,,Kako? Zašto meni? Jesam li sebična? Je li to samovolja što želim još djece unatoč riziku?“ Dani su prolazili, mjeseci… a trudnoće nigdje. U to vrijeme sam se mučila i borila za bolji lijek da mi bude lakši život i molila sam za novi život.

Naš anđeo Pavao s Neba je poslao brata

Nakon tri godine dolazi nam jedan “+”. Naš anđeo Pavao s Neba je poslao brata…

Osjećaji su izmiješani – strah, radost, neizvjesnost. Dan po dan, mjesec po mjesec. Molim Boga da porod bude prirodan, u miru bez panike za naše živote, za dobro osoblje i sve mi je Gospodin ispunio…

Izgurali smo školsku trudnoću do termina uz minimalne lijekove i prije šest mjeseci sam rodila prirodnim putem zdravog i velikog dječaka Jonu. Nakon poroda sam shvatila da mi Bog pošalje trudnoću kada vidi da se moja koštana srž umori i kada joj treba odmora.

Bog zna kad je vrijeme

Onog trena kada ja ostanem trudna, sve stane, srž se smiri, nalazi i krvne stanice budu kao u zdravog čovjeka, organizam cijeli miruje. Bog zna kad je vrijeme. Kada se dogodio spontani, znao je i da moje tijelo s teškim lijekovima ne bi izdržalo trudnoću. Znao je bolje od mene što mogu, a što ne. Ovaj novi život nam je uistinu blagoslov, daje mi snagu za dalje, podiže me i kada ne mogu.

Znam da je moja bolest meni na spasenje

Moja želja se ispunila, moja borba nije uzaludna, moja Ela nije sama… Moj život je popraćen bolima i naporom i zato često poželim u Nebo da se odmorim. Ne moram ozdraviti, ali znam da je moja bolest meni na spasenje. Ima teških dana (za koje znaju samo moji najbliži) kada ne mogu ustati, kada ležim pokraj djece, suze same idu, kada dolaze misli da se ujutro možda neću probuditi, kada razmišljam sebično: ,,Što će oni bez mene?“ Ali tada je jedina snaga Nebo.

Pogled uprt u Nebo mi posvješćuje za što sam stvorena – da Boga ljubim, da ga upoznam i da k Njemu dođem. Zbog toga sam na Zemlji i to je moja zadaća. Djeca nisu sama, i kada me ne bude, Nebo će ih pratiti i čuvati. Majku će imati u Mariji. Otac će im biti zaštita i voditi na pravi put.

Vidim Božju veličinu u svojem životu

Molim ga svakoga dana za snagu i ustrajnost, da ne odustajem od sebe same i od Križa, da nađem zrno snage i kada je nemam, da ustanem i krenem dalje. Svakoga dana zahvaljujem Bogu što sam ustala, što danas mogu ustati, jer sutra tko zna… Vidim Božju veličinu u svojem životu. Patnja je ta koja čovjeka pročišćuje, dovodi ga do pravog izvora života. Trpljenje te uči ljubavi.

Teško je sebe prihvatiti u nemoći, teško je sebe ljubiti u boli, ali to je smisao patnje – biti u miru i ljubavi. Onaj tko zna trpjeti do boli, on zna i voljeti, jer kada voliš, to i boli. Velika mi je čast biti dio ove Zemlje, biti posuda u Božjoj ruci, čast mi je biti žena i majka, nadam se i baka.

Bog mi ne dopušta da bježim od sebe

Plodovi bolesti mogu biti veliki kada se Božjom snagom izdignemo iznad boli. Križ nas čini malenima i poniznima, posvješćuje nam prave vrijednosti života, brusi nas kao dijamant. U najtežoj boli osjetim Boga, On me pročišćuje i otvara mi srce za druge ljude. Ne dopušta mi da bježim od sebe, daje mi snagu da se pogledam u oči i prihvatim…

Živimo punim plućima i posvijestimo si svaki dan, jer nam je uistinu darovan. Nemojmo sažalijevati sebe, jer uvijek ima gore. Zahvaljujmo Bogu na onome što imamo, zagrlimo svoje voljene kao da nam je zadnji dan, osluškujmo disanje svoje djece i neka to bude naša molitva Bogu. Gledajmo u Nebo i vjerujmo mu do samoga kraja, jer život će brzo proći, a vječnost nikada.

Ilijana Nikolić Jozić

Svjedočanstvo je preuzeto sa stranice Žena vrsna, Bitno.net prenosi ga s dopuštenjem.