Svjedočanstvo hrvatskog svećenika o vrlo neobičnoj ispovijedi: Svi su od njega digli ruke, ali Bog ga nije otpisao

Jednom sam prilikom bio pozvan na bolesničko pomazanje u starački dom. Nažalost, ljudi često zovu svećenika kada je duša već u nosu, kada osoba više nije pri svijesti i ne može se ispovjediti niti sudjelovati u obredu. Tako je bilo i ovdje: gospodin je bio odsutan, oči su mu bile čvrsto zatvorene, čulo se tek povremeno mrmljanje. Cijela me situacija pomalo ljutila jer sam mislio da uzalud trošim svoje vrijeme.

Reda radi, započeo sam ispovijed znakom križa, ali nisam primijetio da postoji ikakva mogućnost komunikacije, pa sam rekao: “U redu, idemo dalje na bolesničko pomazanje.” No tada je čovjek počeo negodovati, ispuštati glasne zvukove i lupati po ogradi kreveta (ruke i noge bile su mu zavezane). To me začudilo. Pitao sam ga: “Gospodine, čujete li vi mene?”, a on se nato smirio. Uhvatio sam ga za dlan i rekao: “Ako me čujete, stisnite ruku.” Tad mi je stisnuo ruku. “Ovako ćemo: ja ću polako nabrajati grijehe, a vi ćete stisnuti moju ruku ako ste koji počinili. Ako me razumijete, sada mi stisnite ruku.” Dobio sam potvrdan odgovor i tako sam ga ispovjedio. Poslije se umirio, primio je i bolesničko pomazanje.

Od toga su čovjeka svi već dignuli ruke, pa čak i ja. Ali Bog nije, jer on nikada nikoga ne otpisuje.