'DAJEM TI JOŠ JEDNU PRILIKU...'

Gloria Polo bila je ‘prosječna katolkinja’, a onda ju je udario grom: Stajala sam pred vratima raja i pakla…

Jedno od najčudesnijih svjedočanstava o Božjem milosrđu je ono dr. Glorije Polo, zubarice iz Kolumbije, koju je 1995. godine udario grom i spržio joj tijelo. Bila je tako teško ranjena da je nekoliko dana ležala u komi na bolničkim aparatima. Tada je začula glas: „Tvoja duhovna smrt počela je kad si izgubila osjećaj za bližnjega. Upozoravao sam te i pokazivao ti njihove potrebe, a zapravo ti uopće nije bilo žao, grijeh je okamenio tvoje srce. No vratit ćeš se na zemlju, dajem ti još jednu priliku…“

Gloria Polo

Gloria Polo danas svjedoči tisućama ljudi diljem svijeta (lijevo); u vrijeme nesreće 1995. imala je 36 godina (desno)

Evo, dakle, cjelovitog svjedočanstva dr. Glorije Polo, stomatologinje iz Bogote (Kolumbija),1 koja nije bila ni bolja ni gora od drugih, a kaže da je tijekom iskustva tik do smrti okrznula pakao i da je to posve promijenilo njezin način gledanja.

Može li se ovo svjedočanstvo uzeti doslovno? Kao i kod svakog svjedočanstva, moglo se dogoditi da se neke stvari s vremenom uljepšaju ili pogoršaju. Neovisno o tome, svjedočanstvo je izazovno i vrijedi ga cijeloga pročitati.

Treba znati da su mnogi sveci imali vizije pakla i da su sve jedne užasnije od drugih.2 Sveta Terezija Avilska piše: „Gospodin mi je želio pokazati mjesto koje su mi demoni pripremili (u paklu) i koje sam zavrijedila svojim grijesima. Govori o užasnom mjestu na kojemu ne postoji ni najmanja utjeha.“3

Tekst nastavlja ispod oglasa

Svjedočanstvo Glorije Polo

Braćo i sestre, drago mi je što s vama sada mogu podijeliti neizrecivu milost koju mi je Gospodin udijelio prije više od deset godina.

Bilo je to na kolumbijskom Nacionalnom sveučilištu u Bogoti, u svibnju 1995. godine. Zajedno sa svojim nećakom, koji je stomatolog kao i ja, pripremala sam poslijediplomski rad. Toga petka poslijepodne dopratio nas je moj suprug jer smo na fakultetu trebali uzeti neke knjige. Padala je obilna kiša pa smo se moj nećak i ja sklonili pod malenim kišobranom. Moj muž, odjeven u kišnu kabanicu, hodao je prema sveučilišnoj knjižnici. Moj nećak i ja išli smo za njim i krenuli smo prema stablima kako bismo izbjegli lokvice. U tom nas je trenutku oboje udario grom. Moj je nećak umro na licu mjesta. Bio je mlad čovjek, ali svejedno se već bio posvetio Bogu. Gajio je posebnu pobožnost prema Djetetu Isusu. Uvijek je na prsima nosio sličicu Djeteta Isusa u kristalno-kremenom okviru. Obdukcijom je utvrđeno da je munja ušla preko te slike, spalila mu srce i izašla kroz noge. Izvana se nije vidio nikakav trag. Moje je pak tijelo bilo spaljeno i pougljenjeno izvana i iznutra. Ovo tijelo, koje sada vidite, oporavilo se zahvaljujući Božjem milosrđu. Grom me spalio tako da više nisam imala grudi. Praktički sve meso i dio rebara su nestali. Munja je izašla kroz moju desnu nogu nakon što mi je skoro posve spalila želudac, jetru, bubrege i pluća.

Koristila sam kontracepciju i u uterusu sam imala ugrađenu bakrenu spiralu. Bakar, koji je odličan provodnik elektriciteta, spalio mi je jajnike. Srce je prestalo kucati, tijelo je bilo beživotno, ali se trzalo zbog elektriciteta koji je još bio u njemu. No to se odnosi samo na tjelesni dio mog bića. Tijelo mi je bilo spaljeno, ali ja sam se našla u predivnom tunelu punom bijele svjetlosti, radosti i mira. Nemam riječi kojima bih mogla opisati veličinu toga trenutka sreće. Veličajnost toga trenutka bila je velebna.

Osjećala sam sreću i puninu radosti jer za mene više nisu vladali zakoni sile teže. Na kraju tunela vidjela sam nešto poput Sunca iz kojega je zračila izvanredna svjetlost. Opisala bih tu svjetlost kao bijelu kako biste je mogli nekako zamisliti, ali nema boje na zemlji koja bi odgovarala tom sjaju. U njoj sam slutila izvor sve ljubavi i svega mira. Dok sam se uzdizala shvatila sam da sam upravo umrla. U tom sam trenutku pomislila na svoju djecu i rekla sebi: „O, Bože moj, što će moja djeca?“ Bila sam vrlo aktivna majka i nikada nisam imala vremena za njih. Vidjela sam svoj život kakav je doista bio i to me rastužilo. Svakoga sam dana izlazila iz kuće promijeniti svijet, a nisam bila sposobna brinuti se za vlastitu djecu.

U tom trenutku praznine koju sam osjetila zbog svoje djece, doživjela sam nešto predivno: moje tijelo više nije bilo ni u prostoru ni u vremenu. U trenutku sam pogledom mogla obuhvatiti cijeli svijet: svijet živih i svijet mrtvih. Mogla sam zagrliti svoje pokojne djedove i bake i roditelje. Mogla sam zagrliti cijeli svijet, bio je to tako predivan trenutak! Tada sam shvatila kakva je prijevara vjerovanje u reinkarnaciju koju sam zagovarala. Imala sam običaj posvuda „vidjeti“ svojega djeda i pradjeda. A sada su me grlili i bila sam među njima. U istom trenutku grlili smo jedni druge i sve ljude koje sam u životu poznavala.

U tim predivnim trenutcima izvan tijela izgubila sam osjećaj za vrijeme. Promijenio mi se pogled na stvari: na zemlji sam gledala tko je debeo, tko je obojen, tko je ružan, jer sam bila puna predrasuda. Sada, izvan tijela, ljude sam gledala iznutra. Kako je lijepo ljude gledati iznutra! Znala sam njihove misli i osjećaje. Sve sam ih istovremeno grlila i nastavila se uzdizati sve više i sva radosna. Imala sam prekrasan pogled na neopisivo lijepo jezero. U tom sam trenutku čula glas svojega muža koji je plakao i koji me kroz jecaje zvao: „Gloria, molim te, nemoj otići! Gloria, vrati se! Nemoj ostaviti djecu, Gloria!“ Pogledala sam ga i vidjela i njega i njegovu duboku žalost. I Gospodin mi je dopustio da se vratim, iako to nisam željela. Osjetila sam neizmjernu radost, mir i sreću, i onda sam se morala polako vratiti prema beživotnom tijelu koje je ležalo na nosilima na medicinskom odjelu sveučilišta. Vidjela sam liječnike kako mi daju elektrošokove i pokušavaju me reanimirati poslije zastoja rada srca. Ondje smo ostali dva i pol sata. Liječnici nas nisu mogli dirati jer su nam tijela još uvijek bila puna elektriciteta; kad je to postalo moguće, učinili su sve da nas vrate u život.

Foto: Shutterstock.com

Zaustavila sam se pored svoje glave i osjetila šok koji me nasilno vratio u tijelo. To je strašno boljelo, iskre su sijevale posvuda. Vratila sam se u nešto tako tijesno. Moje spaljeno tijelo boljelo me, iz mene se izvijao dim i para. Najviše me ipak boljela moja taština. Bila sam svjetovna žena, rukovoditeljica, intelektualka, studentica, rob svojega tijela, ljepote i mode. Svakoga sam dana po četiri sata gimnasticirala kako bi mi tijelo bilo u formi: masaže, terapije, svakovrsne dijete itd. To je bio moj život, rutina koja me vezivala za kult tjelesne ljepote. Govorila sam sebi: imam lijepe grudi, zašto ih ne bih pokazivala? Nema razloga da ih skrivam. Isto tako i noge. Vjerovala sam da imam lijepe noge i lijepe grudi. U jednom sam trenutku s užasom uvidjela da sam provela svoj život baveći se svojim tijelom. Ljubav prema vlastitom tijelu bila je središte mojega života. Sada više nisam imala ni tijelo ni grudi, nego samo strahovite rupe. Lijeva dojka posve je nestala. Najgore su bile noge, otvorene rane bez mesa, posve spaljene i pougljenjene. Odatle su me odvezli u bolnicu na hitnu operaciju gdje su mi počeli guliti i čistiti rane.

Dok sam bila pod anestezijom, opet sam izašla iz svojega tijela i gledala što kirurzi rade. Bila sam silno zabrinuta za svoje noge. Odjednom sam proživjela strahovit trenutak zbog pomisli da sam cijeloga života bila katolik „na dijeti“. Moj odnos s Bogom svodio se na nedjeljnu misu koja nije trajala više od 25 minuta, uvijek sam išla tamo gdje svećenik drži najkraću propovijed, jer nisam mogla podnijeti više od toga. Takav je bio moj odnos s Bogom. Na mene su utjecali svi svjetonazori ovoga svijeta. Bila sam kao zvrk.

Jednoga dana, kad sam na stomatologiji već spremala poslijediplomski, čula sam jednoga svećenika kako tvrdi da ni pakao ni demoni ne postoje – a to je bilo jedino što me još držalo uz Crkvu. Kad sam to čula, pomislila sam da ćemo svi ići u raj neovisno o tome kakvi smo, i posve sam se udaljila od Boga. Počela sam voditi nezdrave razgovore jer se više nisam mogla oduprijeti grijehu. Počela sam svima govoriti da đavao ne postoji i da je to izmišljotina svećenika, da je to manipulacija… Kad sam izlazila s kolegama sa sveučilišta, govorila sam im da Bog ne postoji i da smo mi proizvod evolucije… Ali u tom trenutku, u toj operacijskoj dvorani, bila sam doista prestravljena! Ugledala sam demone kako mi se približavaju jer sam ja bila njihova plaća. Vidjela sam kako iz zidova operacijske dvorane izlaze mnogi ljudi. U prvi čas izgledali su normalni, ali su im lica zapravo bila odvratna, puna mržnje. U tom trenutku, nekim darom spoznaje, shvatila sam da pripadam svakome od njih. Uvidjela sam da nijedan grijeh nije bez posljedica i da je najogavnija demonska prijevara u tome da ljude uvjeri da ne postoji. Gledala sam ih kako dolaze po mene. Zamislite kako sam bila prestravljena! Moj znanstveni i intelektualistički duh nije mi bio ni od kakve pomoći. Htjela sam se vratiti natrag u tijelo, ali tijelo mi nije dopuštalo. Onda sam odjurila iz te prostorije u nadi da ću se sakriti negdje u bolničkom hodniku, ali skočila sam u prazninu.

Upala sam u tunel koji me vukao prema dolje. U početku je bilo malo svjetla i izgledalo je kao košnica. Bilo je mnogo ljudi! Onda sam počela silaziti kroz posve mračne tunele. Tama koja vlada na tom mjestu ne može se usporediti ni s najtamnijim mrakom na zemlji. Ta je tama izazivala patnju, užas i stid. Smrad je bio odvratan. Kad sam se konačno prestala spuštati kroz te tunele, stropoštala sam se na neku platformu. Bila sam osoba čelične volje koju ništa ne može slomiti… ali na tom mjestu snaga volje nije mi bila ni od kakve koristi. Nisam se mogla uspeti natrag. U jednom sam trenutku ugledala kako se na tlu otvara nešto nalik golemoj provaliji, ogromnoj praznini, ponoru bez dna. Najgore od svega bilo je da je u tom neizmjernom bezdanu vladala potpuna odsutnost Božje ljubavi i posvemašnje beznađe. Ta me rupa uvlačila u sebe i bila sam prestravljena. Znala sam da će mi duša umrijeti ako uđem u nju. Ta me strahota uvlačila u sebe, vukla me za noge. Tijelo mi je ulazilo u tu rupu i bio je to za mene trenutak neizrecive patnje i užasa. Prestalo je moje bezboštvo i počela sam zazivati u pomoć duše u čistilištu. Dok sam tako vrištala, osjetila sam intenzivnu bol jer mi je bilo dano uvidjeti da se tu nalaze nebrojene tisuće ljudi, napose mladih. Sva prestravljena čula sam škrgutanje zubi, užasne krikove i kuknjavu što me potresla u najdubljoj dubini duše. Trebale su mi mnoge godine da se od toga oporavim. Kad god bih se prisjetila tih trenutaka, plakala sam misleći na tu neizrecivu patnju. Shvatila sam da onamo idu duše samoubojica koji se u trenutku očaja nađu usred te grozote. No najgora od svega bila je odsutnost Boga. Nije se moglo osjetiti Boga.

Usred tih muka počela sam vapiti: „Tko je mogao tako pogriješiti? Ja sam gotovo sveta: nikada nisam krala, nikoga nisam ubila, davala sam hranu siromasima, siromašnima sam besplatno popravljala zube, što ja ovdje radim? Išla sam na misu nedjeljom… Nisam propustila nedjeljnu misu ni pet puta u životu! Zašto sam ovdje? Ja sam katolkinja, molim vas lijepo, ja sam katolkinja, izvucite me odavde!“ Dok sam vikala da sam katolkinja, osjetila sam tračak nade. Vjerujte mi da je na tom mjestu i najmanji tračak nade najljepši mogući dar. Iznad rupe najednom sam ugledala stube i na njima prepoznala svojega oca koji je preminuo prije pet godina. U blizini, četiri stube iznad njega, stajala je moja majka i molila. Na nju je padalo malo svjetla.

Obradovala sam se kad sam ih vidjela i rekla sam im: „Tata, mama, izvucite me odavde! Preklinjem vas, izvucite me odavde!“ Nagnuli su se nad rupu i zapazila sam kako su neizmjerno žalosni. Na tom mjestu možete osjetiti emocije drugih ljudi i njihovu tugu. Moj se otac uhvatio za glavu i počeo plakati: „Kćeri moja, kćeri moja!“ govorio je. Mama je molila i shvatila sam da me oni ne mogu odatle izvući. Dijelili su moju patnju, tako da je njihova patnja još uvećavala moju. Opet sam počela vapiti: „Preklinjem vas, izvadite me odavde! Ja sam katolkinja! Tko je mogao tako pogriješiti? Preklinjem vas, izvucite me odavde!“ Tada sam začula glas, blagi glas od kojega mi je duša zadrhtala. Sve je bilo preplavljeno ljubavlju i mirom i sva ta mračna bića oko mene pobjegla su jer se nisu mogla suočiti s Ljubavlju. Taj mi je dragocjeni glas rekao: „Dobro, ako si katolkinja, reci mi koje su Božje zapovijedi?“

Ispit po Božjim zapovijedima

To će biti teško. Znala sam da postoji deset zapovijedi i točka. Što sada? Mama mi je uvijek govorila da je prva zapovijed ljubav. Treba samo ponoviti što mi je ona govorila. Mislila sam da mogu improvizirati i sakriti da ne znam koje su ostale zapovijedi. Mislila sam da se mogu izvući, kao na zemlji, gdje sam uvijek nalazila dobre izgovore, izvlačila se i prikrivala svoje neznanje. Rekla sam: „Ljubi Gospodina Boga svoga više od svega i bližnjega svoga kao samoga sebe.“ Tada sam začula: „Jako dobro. Jesi li ih ljubila?“ Odgovorila sam: „Jesam, ljubila sam ih, ljubila sam ih, ljubila sam ih!“ Odgovor je glasio: „Ne. Nisi ljubila Gospodina Boga svoga više od svega, a još si manje ljubila bližnjega svoga kao samoga sebe. Stvorila si sebi boga po svojoj mjeri i služila si se njime samo u slučaju krajnje nužde. Klanjala si mu se kad si bila u siromaštvu, kad je tvoja obitelj bila skromna i kad si htjela otići na studij. Tada si često molila, klečala si satima i preklinjala svojega boga da te izvuče iz bijede, da ti da diplomu, da ti omogući da postaneš netko i nešto. Kad god si trebala novac molila si krunicu. Takav je bio tvoj odnos prema Bogu.“

Da, moram priznati da sam znala moliti krunicu i očekivati da zauzvrat dobijem novac. Takav je bio moj odnos prema Bogu. U tom sam trenutku vidjela da, nakon što sam dobila diplomu i društveni položaj, više nisam imala ni mrvu ljubavi prema Bogu. Zahvalnost? Ne, nikada. Kad bih ujutro otvorila oči, nisam ni najmanje zahvaljivala za novi dan koji mi Bog daje, nisam zahvaljivala za svoje zdravlje, za život svoje djece, za krov nad glavom. Bila sam potpuno nezahvalna. Nisam imala sućuti prema siromasima.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Stalno sam svakoga kritizirala, upirala prstom u svakoga, ja, presveta Gloria! Čak sam se stidjela svoje majke jer je tako siromašna, jednostavna i ponizna.
Za mene je Bog bio tako nisko na ljestvici da sam se više uzdala u Merkur i Veneru. Zaslijepila me astrologija, vjerovala sam da zvijezde upravljaju mojim životom. Lutala sam od jedne do druge doktrine. Mislila sam da ću umrijeti i onda se opet roditi. I zaboravila sam na milosrđe. Zaboravila sam da me otkupila Božja krv! Stavljena sam na kušnju s Deset zapovijedi i pokazano mi je da sam govorila da ljubim Boga, dok sam zapravo ljubila Sotonu. Jednoga dana, jedna je žena ušla u moju ordinaciju i ponudila mi svoje usluge. Bavila se magijom. Rekla sam joj: „Ne vjerujem u to, ali za svaki slučaj ostavite tu amajliju ovdje.“ U jednom su kutu bili potkova i kaktus koji navodno tjeraju loše energije.

Stidjela sam se svega toga! Bio je to životni ispit savjesti prema Deset zapovijedi. Bilo mi je dano uvidjeti kako sam se odnosila prema bližnjima. Dano mi je spoznati kako sam navodno ljubila Boga, a stalno sam svakoga kritizirala, upirala prstom u svakoga, ja, presveta Gloria! Bilo mi je dano uvidjeti koliko sam bila zavidna i nezahvalna. Nikad nisam bila zahvalna roditeljima koji su mi pružili svoju ljubav i toliko se žrtvovali da bi me mogli odgojiti i poslati na sveučilište. Čim sam dobila diplomu, i njih sam počela smatrati inferiornima. Čak sam se stidjela svoje majke jer je tako siromašna, jednostavna i ponizna.

Što se tiče mojega ponašanja kao supruge, bilo mi je dano uvidjeti da se od jutra do sutra stalno žalim. Kad bi mi muž rekao: „Dobar dan“, ja bih uzvratila: „Zašto bi ovo bio dobar dan kad vani pada kiša?“ Stalno sam se žalila na svoju djecu. Bilo mi je također dano uvidjeti da nikada nisam ljubila niti imala sućuti prema zemaljskoj braći i sestrama. Gospodin mi je rekao: „Nikada se nisi brinula za bolesne. Nikada ih nisi posjetila u njihovoj samoći. Nisi imala sućuti prema siročadi, prema svoj toj nesretnoj djeci.“ Imala sam kameno srce zatvoreno u orahovoj ljusci. Na tom ispitu Deset zapovijedi nisam imala niti jedan barem napola točan odgovor.

To je bilo strahovito, slomilo me! Bila sam izbezumljena i pomislila sam da me barem ne će moći optužiti da sam nekoga ubila!

Primjerice, kupovala sam namirnice siromasima, ali ne iz ljubavi, nego zato da se pričinim velikodušnom, iz zadovoljstva što mogu manipulirati ljudima u potrebi. Znala bih im reći: „Uzmite ovo i idite umjesto mene na roditeljski sastanak jer ja nemam vremena.“ Osim toga voljela sam se družiti s ljudima koji su mi se divili. Stvorila sam si lijepu sliku o samoj sebi.

Rečeno mi je tada da je novac moj bog, da sam osuđena zbog novca, da sam zbog njega upala u tu provaliju i udaljila se od Gospodina. Istina je da smo bili bogati, ali na koncu smo upali u dugove i ostali bez novčića. Umjesto odgovora, vikala sam: „Kakav novac? Na zemlji imamo samo dugove!“

Kad smo došli do druge zapovijedi, uvidjela sam da sam već kao dijete otkrila da uz pomoć laži mogu izbjeći maminu kaznu. Živjela sam ruku pod ruku s ocem laži (đavlom) i postala sam lažljivica. Zajedno s lažima množili su se i moji grijesi. Primijetila sam kako mama poštuje Boga i njegovo presveto Ime. To sam počela koristiti kao oružje i zaklinjati se njegovim Imenom. Govorila sam: „Mama, kunem ti se Bogom da…“ I tako sam izbjegavala kaznu. Zamislite samo sve laži na koje sam se zaklinjala Presvetim Božjim Imenom…

Vidite, braćo i sestre, riječi nikada nisu prazne. Kad mi mama nije vjerovala, ja bih još dodala: „Mama, ako lažem, neka me na licu mjesta udari grom.“ S vremenom sam zaboravila te riječi, ali na kraju me doista udario grom. Spalio me, i ovdje sam među vama samo zahvaljujući Božjemu milosrđu.

Bilo mi je dano uvidjeti da ja, koja sam se smatrala katolkinjom, nisam poštivala nijedno od svojih krsnih obećanja i da sam uzalud izgovarala Božje ime.

Iznenadila sam se vidjevši da pred Gospodinom sva ta grozna bića koja su me okruživala padaju na koljena i klanjaju se. Vidjela sam Blaženu Djevicu Mariju pod Gospodinovim nogama kako moli i za mene zagovara.

Kad je riječ o poštivanju dana Gospodnjega, osjećala sam se jadno i osjetila intenzivnu bol. Glas mi je rekao da sam se nedjeljom četiri do pet sati bavila svojim tijelom. Nisam nalazila ni deset minuta da Bogu zahvalim ili da se pomolim. Kad bih počela moliti krunicu, rekla bih sebi: „Mogu nastaviti za vrijeme reklama, prije serije.“ Bilo mi je dano uvidjeti kako sam nezahvalna prema Bogu. Kad nisam htjela ići na misu, mami sam govorila: „Bog je posvuda, zašto moram ići u crkvu?“ Onaj me glas također podsjetio da Bog bdije nada mnom dan i noć, a da mu se ja zauzvrat uopće nisam molila, a nedjeljom mu nisam zahvaljivala niti iskazivala svoju zahvalnost ili ljubav. Naprotiv, bavila sam se svojim tijelom, postala sam njegov rob i posve zaboravila da imam dušu koju treba njegovati. Nikad je nisam hranila Božjom riječju. Čak sam govorila da oni koji čitaju Božju riječ na koncu polude.

Kad je riječ o sakramentima, i tu sam pala na ispitu. Nisam išla na ispovijed jer sam govorila da su ti starci gori od mene. Đavao me odvraćao od ispovijedi i tako sprječavao da mi se duša očisti i ozdravi. Svaki put kad bih sagriješila cijenu je plaćala čistoća moje duše. Sotona je ostavio svoj biljeg, svoj mračan biljeg. Poslije ispovijedi za prvu svetu pričest više se nikad nisam dobro ispovjedila. To znači da nikada nisam dostojno primila Gospodina. Došla sam do točke u životu kad sam govorila: „Euharistija? Može li netko zamisliti da Bog živi u komadu kruha?“ Eto na što se sveo moj odnos s Bogom. Nikada nisam hranila svoju dušu i stalno sam kritizirala svećenike. Da samo znate koliko sam se u tome trudila! Od mojega najranijeg djetinjstva moj je otac govorio da svećenici trče za ženama još i više nego vjernici laici. Gospodin mi je rekao: „Tko si ti da sudiš moje pomazanike? Oni su ljudi, a svetost jednoga svećenika ovisi o njegovoj zajednici koja za njega moli, koja ga ljubi i koja mu pomaže. Kad neki svećenik pogriješi, njegova zajednica za to odgovara.“ Jednom sam jednoga svećenika optužila da je homoseksualac i to je saznala njegova zajednica. Ne možete ni zamisliti kakvu sam štetu učinila!

Što se tiče četvrte zapovijedi, „poštuj oca i majku“, već sam rekla da mi je Gospodin pokazao kako sam bila nezahvalna prema svojim roditeljima. Žalila sam se što mi ne mogu priuštiti mnoge stvari koje su imali moji prijatelji. Nisam bila zahvalna za sve ono što su učinili za mene i čak sam došla do točke da kažem da ne poznajem vlastitu majku jer nije bila na mojoj razini. Gospodin mi je pokazao na koji sam se način mogla držati te zapovijedi. Istina, platila sam im liječničke troškove i lijekove kad su bili bolesni, ali kako je za mene sve bilo u računici, to sam iskoristila da njima manipuliram i tako sam ih slomila.

Bilo mi je teško gledati oca kako ražalošćeno plače. Iako je bio dobar otac koji me naučio da budem vrijedna i poduzetna, zaboravio je vrlo važan detalj: zaboravio je da imam i dušu i da je moj život pošao krivim putem zbog njegova lošega primjera. Pušio je, pio i jurio za ženama, tako da sam majci jednoga dana predložila da ga ostavi: „Ne bi trebala dalje živjeti s takvim čovjekom. Budi dostojanstvena, pokaži mu da nešto vrijediš.“ A mama je odgovorila: „Ne, draga moja, teško mi je, ali se žrtvujem jer imam sedmero djece i jer na kraju dana tvoj tata ipak pokazuje da je dobar otac. Ne bih mogla otići i odvojiti vas od vašega oca. Osim toga, ako odem, tko će moliti za njegovo spasenje? To mogu samo ja, jer sve boli i patnje koje mi je nanio sjedinjujem s Kristovom patnjom na križu. Svakoga dana kažem Gospodinu: ‘Moja bol nije ništa u usporedbi s tvojim križem. Zato te molim da spasiš mojega muža i moju djecu.’“ To mi je bilo neshvatljivo i postala sam buntovnica, počela sam se zalagati za ženska prava, za pobačaj, za predbračne odnose i rastavu braka.

Najgori od svih zločina…

Kod pobačaja duša jauče i viče od boli i taj se krik čuje sve do neba koje je potreseno. Taj krik odzvanja i u paklu, ali ondje je to krik radosti! Koliko se djece ubija svakoga dana! To je pobjeda pakla.
Kad smo došli do pete zapovijedi, Gospodin mi je dao vidjeti da sam strašan ubojica jer sam počinila najgori od svih zločina: pobačaj. Osim toga sam financirala nekoliko pobačaja jer sam tvrdila da žena ima pravo izabrati želi li biti trudna ili ne. Bilo mi je dano čitati iz Knjige Života i strašno me pogodilo kad sam vidjela da je jedna četrnaestogodišnja djevojka na moj savjet pobacila. Loše sam savjetovala i druge djevojke, među njima svoje tri nećakinje, kad sam im govorila o zavođenju i o modi, kad sam ih savjetovala da koriste svoje čari i da koriste kontracepciju. To je oblik kvarenja mladeži koji još otežava strahovit grijeh pobačaja.

Kad god se prolijeva dječja krv, to je poput prinošenja žrtve paljenice Sotoni, i to duboko ranjava Gospodina. U Knjizi Života vidjela sam kako nastaje ljudska duša, vidjela sam trenutak kada sjeme ulazi u jajašce. Tada frcne prekrasna iskra, svjetlost koja blista sjajem Boga Oca. Čim je majčino tijelo oplođeno, biva osvijetljeno svjetlom duše. Kod pobačaja duša jauče i viče od boli i taj se krik čuje sve do neba koje je potreseno. Taj krik odzvanja i u paklu, ali ondje je to krik radosti! Koliko se djece ubija svakoga dana! To je pobjeda pakla. A kao cijena, kod svakog prolijevanja te nedužne krvi biva oslobođen još jedan zloduh. Ja sam umazana tom krvlju i moja je duša posve tamna. Zbog tih sam pobačaja izgubila osjećaj za grijeh. Za mene je sve to bilo u redu. A tek djeca kojoj nisam dala živjeti jer sam nosila spiralu! Nije čudo da sam uvijek bila ogorčena, frustrirana, depresivna. I u tu sam provaliju upadala sve više i više. Ne mogu reći da nikada nisam nikoga ubila!

A svi ti ljudi koje sam prezirala, mrzila, koje nisam voljela! I to je vrsta ubojstva jer ljudi ne umiru samo od metka. Možemo ubiti mržnjom, zloćom, zavišću i ljubomorom.

Što se tiče šeste zapovijedi, moj je muž bio jedini muškarac u mom životu. Ali shvatila sam da svaki put kad ističem grudi i nosim izazovne hlače potičem muškarce na nečiste misli i navodim ih na grijeh. Osim toga, prevarenim sam ženama savjetovala da budu nevjerne svojim muževima, bila sam protiv praštanja i poticala ih na rastavu braka. Uvidjela sam da su grijesi tijela strašni, iako današnji svijet smatra prihvatljivim da se ljudi ponašaju kao životinje.

Napose mi je teško bilo vidjeti koliko je bračna nevjera mojega oca pogodila njegovu djecu. Moja trojica braće postali su kopije svojega oca, trčali su za ženama i opijali se, i nisu bili svjesni kakvo zlo čine svojoj djeci. Zato je moj otac tako gorko plakao. Shvatio je kako je svojim lošim primjerom utjecao na svoju djecu.

Što se tiče sedme zapovijedi – ne ukradi – smatrala sam se poštenom, ali mi je Gospodin pokazao da sam u kući bacala hranu, dok drugi ljudi trpe od gladi. Rekao mi je: „Bio sam gladan, a gledaj što si učinila sa svime što sam ti dao, kako se razbacuješ! Bilo mi je hladno, a vidi kako si ti ropkinja mode i vanjštine, toliko novaca bacaš na dijete za mršavljenje! Svoje si tijelo učinila svojim bogom!“ Dao mi je uvidjeti da sam i ja kriva za siromaštvo svoje zemlje. Isto tako mi je pokazao da svaki put kad nekoga kritiziram – kradem njegovu čast. Lakše bi mi bilo da sam krala novac, jer se novac uvijek može nadoknaditi, ali dobar glas! Osim toga, svojoj sam djeci uskratila nježnu majku punu ljubavi. Ostavljala sam svoju djecu i izlazila van, ostavljala sam ih pred televizorom, računalom i video igricama. A da se iskupim, kupovala sam im skupu odjeću. Kako je to grozno! Kojeg li jada!

U Knjizi Života sve se vidi kao na filmu. Moja su djeca govorila: „Nadamo se da se mama ne će vratiti prerano, da će biti gužve u prometu, jer je uvijek ogorčena i ljuta.“ Ja sam im uskratila majku, ukrala sam im mir koji sam trebala dati svojoj obitelji. Nisam im govorila o Božjoj ljubavi ni o ljubavi prema bližnjemu. Jednostavno: ako ne ljubim svoju braću, odvojena sam od Gospodina. Ako nemam sućuti, odvojena sam od Gospodina.

Sada ću vam govoriti o lažnim svjedočanstvima jer sam stručnjak na tom području. Ne postoje nevine laži, sve laži dolaze od Sotone koji je otac laži. Grijesi koje sam počinila jezikom doista su strašni. Vidjela sam kolike sam ljude povrijedila svojim jezikom. Kad god sam ogovarala, kad sam se nekome rugala ili mu nadijevala ponižavajuće nadimke, ranjavala sam toga čovjeka. Kako nadimak može povrijediti! Ženama sam stvarala komplekse kad sam im govorila da su „debele“…

Na tom sudu prema deset zapovijedi, bilo mi je pokazano da je uzrok svih mojih grijeha zla požuda. Uvijek sam mislila da ću biti sretna ako imam puno novca i novac je postao moja opsesija. To je doista žlosno jer su najstrašniji trenutci za moju dušu bili oni kad sam imala najviše novca. Čak sam pomišljala i na samoubojstvo. Imala sam toliko mnogo novca, a bila sam sama, prazna, ogorčena i frustrirana. Ta opsjednutost novcem odvratila me od Gospodina, izmaknula sam se iz njegovih ruku.

Knjiga života

Poslije ispita prema deset zapovijedi, dobila sam uvid u Knjigu Života. Voljela bih naći prikladne riječi da to opišem. Moja Knjiga Života počela je kad su se sjedinile stanice mojih roditelja. U tom je trenutku nastala iskra, predivna eksplozija, i tako je nastala duša, moja duša, koju su stvorile Božje ruke, ruke našega Oca, dobroga Boga. To je doista predivno. On nad nama bdije dvadeset i četiri sata na dan. Njegova je ljubav bila moja kazna jer nije gledao moje fizičko tijelo nego moju dušu, i vidio je koliko se udaljujem od spasenja.

Htjela bih vam isto tako reći kakav sam bila licemjer. Jednoj sam prijateljici rekla: „Prekrasna si u ovoj haljini, tako ti dobro stoji!“, a u sebi sam mislila: groteskna haljina, umislila si je da je kraljica! U Knjizi Života sve se vidi onako kako je čovjek mislio, vidi se i unutarnje stanje duše. Sve su moje laži izašle na vidjelo i svi su ih mogli vidjeti.

Često sam markirala u školi jer mi mama nije dopuštala da idem kamo hoću. Primjerice, lagala bih joj da trebam nešto istražiti u sveučilišnoj knjižnici, a zapravo bih otišla pogledati neki pornografski film ili na pivo s prijateljima. Kad samo pomislim da je mama na koncu vidjela kako se odvijao moj život i da je sve saznala!

Knjiga Života nešto je uistinu prekrasno. Mama mi je običavala u torbu staviti banane za doručak, žele od guave i mlijeko jer smo u mom djetinjstvu bili vrlo siromašni. Znala sam pojesti banane i baciti koru na pod ne misleći da se netko može poskliznuti i pasti. Gospodin mi je pokazao kako se jedna osoba poskliznula na jednu od mojih kora od banane; moja ju je nebriga mogla ubiti.

Samo jednom u životu iskreno sam se ispovjedila i pokajala. Bilo je to kad mi je jedna žena u prodavaonici prehrambenih namirnica vratila 4500 pezosa previše. Otac nas je učio da uvijek budemo pošteni. Dok sam vozila na posao shvatila sam da je došlo do pogrješke. „Ta mi je glupača dala 4500 pezosa previše i sad se moram vratiti u njezinu prodavaonicu“, mislila sam. No na cesti je vladala ogromna gužva i odlučila sam da se ne ću vratiti. No to me je proganjalo i otišla sam na ispovijed sljedeće nedjelje. Rekla sam da sam ukrala 4500 pezosa jer ih nisam vratila. Nisam slušala što mi ispovjednik govori. No znate li što mi je Gospodin rekao? „Nisi vratila taj novac. Za tebe je to bio tek džeparac, ali za tu ženu, koja je radila za minimalnu plaću, ta je svota predstavljala hranu za tri dana.“ Gospodin mi je pokazao kako je ona zbog toga trpjela. Ona i njezino dvoje djece nekoliko su dana bili gladni.

Zatim mi je Gospodin postavio sljedeće pitanje: „Kakva duhovna blaga donosiš?“ Duhovna blaga? Ruke su mi prazne! Dodao je: „Čemu služe dva stana, kuće i uredi ako mi od svega toga ne možeš donijeti ni mrvicu prašine? I misliš da si uspjela u životu? Što si učinila s darovima koje sam ti dao? Imala si poslanje. To poslanje je braniti kraljevstvo ljubavi, kraljevstvo Božje.“ Da, zaboravila sam da imam dušu. Kako da se onda sjetim da sam primila darove? Sve dobro koje nisam učinila povrijedilo je Gospodina. 

Kada svatko od vas umre i kad se pred njim otvori njegova Knjiga Života, vidjet ćete sve kao što sam i ja vidjela. I svi ćemo vidjeti jedni druge kakvi jesmo, a najljepše od svega je da će Gospodin biti pred nama, uvijek proseći naše obraćenje.

Gospodin mi je govorio i o nedostatku ljubavi i sućuti. Govorio mi je i o mojoj duhovnoj smrti. Na zemlji sam bila živa, ali zapravo sam bila mrtva. Kada biste samo mogli vidjeti što je to duhovna smrt! To je kao duša puna mržnje, strahovito ogorčena duša kojoj se sve gadi, duša puna grijeha koja sve oko sebe ranjava. Vidjela sam svoju dušu koja je izvana bila lijepo odjevena i okružena lijepim mirisima, ali iznutra je bila sam smrad. Duša mi je boravila u najdubljim dubinama bezdana. Nije čudo da sam bila ogorčena i depresivna. Gospodin mi je rekao: „Tvoja duhovna smrt počela je kad si izgubila osjećaj za bližnjega. Upozoravao sam te i pokazivao ti njihove potrebe. Kad bi vidjela reportaže, ubojstva, otmice, izbjeglice, govorila si: ‘Jadni ljudi, kako je to tužno.’ Zapravo ti uopće nije bilo žao, u srcu nisi ništa osjećala. Grijeh je okamenio tvoje srce.“

Ne možete ni zamisliti koliko sam beskrajno žalosna bila kada se zatvorila moja Knjiga Života. Bilo mi je žao Boga, mojega Oca, što sam se tako ponašala, jer usprkos svim mojim grijesima, mojoj prljavštini, ravnodušnosti i odvratnim osjećajima, Gospodin je uvijek pokušavao doći do mene. Slao mi je ljude koji su na mene dobro utjecali. Štitio me sve do kraja. Bog prosi naše obraćenje!

Nisam ga mogla kriviti što me osuđuje. Svojom sam slobodnom voljom umjesto Boga odabrala đavla za oca. Kad se zatvorila Knjiga Života, opazila sam da krećem prema nekom bunaru na čijem je dnu bila klopka. Dok sam tamo silazila, počela sam zazivati sve svece s neba da me spase. Ne možete zamisliti kolika su mi imena svetaca pala na pamet, meni, koja sam bila tako loša katolkinja! Zazivala sam svetog Izidora i svetoga Franju Asiškoga, i kad nisam imala više nikoga na svom popisu, nastala je tišina. Tada sam osjetila veliku prazninu i duboku bol.

Pomislila sam kako svi na zemlji zacijelo vjeruju da sam umrla na glasu svetosti, možda su čak pomišljali na to da traže moj zagovor! A gledajte kamo sam dospjela! Podigla sam oči i susrela pogled svoje majke. U dubokoj boli zavapila sam: „Mama, kako me je stid! Mama, osuđena sam! Tamo kamo idem ne ću te više moći vidjeti!“ U tom trenutku ona je primila predivnu milost. Stajala je nepomično, ali prstima je pokazivala prema gore. S mojih su očiju teškom mukom spale dvije ljuske: duhovna sljepoća. U tom sam trenutku vidjela svoj protekli život, kad mi je jedan pacijent jednom rekao: „Doktorice, vi ste veliki materijalist. Jednoga će vam dana ovo biti potrebno: u slučaju neposredne opasnosti, molite Isusa Krista da vas prekrije svojom krvlju, jer on vas nikada ne će napustiti. Cijenu za vas platio je svojom krvlju.“

Neizmjerno postiđena počela sam jecati: „Gospodine Isuse, smiluj mi se! Oprosti mi, daj mi još jednu priliku!“

‘Dajem ti još jednu priliku’

Tada sam doživjela najljepši trenutak u životu. Nema riječi kojima bi se to moglo opisati. Došao je Isus i izvukao me iz tog bunara. Podigao me, i sve te grozne kreature pale su ničice. Kad me spustio, rekao mi je, s mnogo ljubavi: „Vratit ćeš se na zemlju, dajem ti još jednu priliku.“ No dodao je da to nije zbog molitava moje obitelji. „Dobro čine kada za tebe mole, ali ovo je zbog zagovora svih onih koje ne poznaješ i koji su plakali, molili i uzdizali svoja srca iz ljubavi prema tebi.“

I ugledala sam kako se pale mnoga mala svjetla, kao plamičci ljubavi. Vidjela sam ljude koji mole za mene. Tu je bio i jedan mnogo veći plamen koji je davao mnogo više svjetla i iz kojega je izlazilo mnogo više ljubavi. Pokušavala sam razaznati tko je to. Gospodin mi je rekao: „Osoba koja te toliko ljubi uopće te ne poznaje.“ Objasnio mi je da je taj čovjek prethodne večeri pročitao vijest o meni u novinama. Bio je to siromašan seljak koji je živio u podnožju Sierre Nevade de Santa Marta (na sjeveroistoku Kolumbije). Taj je siromašak išao u grad kupiti šećer. Šećer je bio zamotan u novinski papir i vidio je na fotografiji kako sam sva spaljena. Kad me vidio u takvu stanju, a nije čak pročitao ni cijeli članak, pao je na koljena i počeo plakati s mnogo ljubavi. Rekao je: „Gospodine Bože, smiluj se ovoj mojoj sestrici. Gospodine, spasi je! Ako je spasiš, obećavam ti da ću otići na hodočašće u svetište Buga (na jugozapadu Kolumbije). Molim te, spasi je!“

Zamislite toga čovjeka. Nije se žalio zbog gladi. U njemu je bilo toliko ljubavi da je obećao prijeći takvu razdaljinu za nekoga koga nije ni poznavao! Gospodin mi je rekao: „To znači ljubiti bližnjega.“ I dodao: „Vratit ćeš se na zemlju i svjedočit ćeš, i to ne tisuću puta, nego tisuću puta tisuću puta. Jao onima koji se ne promijene nakon što čuju tvoje svjedočanstvo jer će biti strože suđeni, kao i ti kad se jednoga dana vratiš. Također moji pomazanici, svećenici, jer najgora gluhoća je u onih koji ne žele čuti!“

Ovo svjedočanstvo, braćo moja i sestre, nije nikakva prijetnja. Gospodin nema potrebu prijetiti. To je prigoda koja vam se ukazuje, i hvala Bogu, ja sam doživjela ono što sam i trebala! Kada svatko od vas umre i kad se pred njim otvori njegova Knjiga Života, vidjet ćete sve kao što sam i ja vidjela. I svi ćemo vidjeti jedni druge kakvi jesmo, jedina razlika je da ćemo u Božjoj prisutnosti osjetiti i misli. Najljepše od svega je da će Gospodin biti pred nama, uvijek proseći naše obraćenje, kako bismo s njim postali novo stvorenje, jer bez njega ne možemo ništa.

Neka vas sve Gospodin obilno blagoslovi.

Slava Bogu!

Slava našem Gospodinu Isusu Kristu!

Duhovna smrt, to je gubitak stanja milosti…

Gloria Polo

Gornji tekst je izvadak iz knjige Patricka Theilliera “Kad mi je duša napustila tijelo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

  1. Intervju za Radio Mariju u Kolumbiji. Internet: Gloria Polo. Testimonio místico. Colombia.
  2. Poznato je da su fatimski vidjeoci imali viziju pakla.
  3. Moj život, poglavlje 32.

Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 3. veljače 2018.

Možda vam se svidi