Vjeru i moćan zagovor svetog Josipa posvjedočila je Jasna Gambiroža (74) umirovljena knjižničarka iz Bjelovara. Ona je u srijedu, 20. travnja 2022. godine, zajedno s vjernicima bjelovarske katedralne župe svete terezie Avilske hodočastila u Nacionalno svetište svetog Josipa u Kralovdu. Istaknula je kako je u veljači proslavila 30. godišnjicu svoga krštenja. Jasna Gambiroža krstila se sa 43 godine.

„Djed i baka su mi živjeli u Pakracu, bili su veliki štovatelji svetog Josipa. Na uglu njihove ulice nalazila se kapela svetog Josipa. Djed je brinuo i održavao kapelicu, a baka je puno molila. Brat mi se krstio treći dan nakon rođenja, ali nažalost ja nisam imala takav put. Živjeli smo u Virovitici, roditelji su mi bili prosvjetni radnici. Nakon Drugog svjetskog rata, bojali su se za svoj opstanak. Toliki su strah imali da su se bojali mene krstiti, a baki i djedu bi kazali da sam krštena. Tek kada sam ušla u svoje srednje godina doživjela sam duhovnu krizu. To nije bio život, puno mi je toga nedostajalo. Snažno vjerujem, kako sam po ustrajnim molitvama svoje bake upoznala jednog franjevca, koji danas živi u Karlovcu, patra Bogdana. Oko blagdana svetog Nikole, pater Bogdan je došao u knjižnicu, često je dolazio ondje nešto istraživati. Došla sam do njega i rekla sam mu da nisam krštena, na što me on priupitao želim li se krstiti, a ja sam mu odgovorila da. Dao mi je tada krunicu, počeo je dolaziti u moju obiteljsku kuću i pripremati moju obitelj i mene za krštenje. Bilo me je strah tadašnjeg župnika, jer kako ću mu reći da ja s toliko godina još nisam krštena, ni sinovi mi nisu kršteni. Došao je ponovno pater Bogdan u knjižnicu i pitao me jesam li razgovarala sa župnikom, ja sam mu rekla da nisam. Potom mi je kazao ovo – do sada nisi znala, pa to nije grijeh, od sada znaš i činiš grijeh. U podne sam otišla s posla i čula sam zvona svete Terezije Avilske. Prvi puta do tada, a često sam bila u prigodi kada bi ih mogla čuti, ali nisam. Odmah sam otišla do župnika koji me ljubazno primio i pripremio za krštenje.“

Nakon krštenja uslijedile su brojne milosti u Jasninom životu, a i on sam je postao lakši, ljepši. „Krstila sam se 16. veljače. Doživjela sam tada potpuno preobraćenje, snagu Duha Svetoga. Najviše sam naučila na svetim misama. Počela sam potom čitati knjige koje imaju duhovni karakter. Toliko sam žeđala za Gospodinom, duša mi je bila gladna Boga. Htjela sam sve znati o vjeri. Toliko me Bog poticao, da sam jedno vrijeme u crkvi držala knjižaru i knjižnicu. Počela sam biti sve bliža Bogu.

Redoviti nedjeljni odlasci na svetu misu uskoro su se proširili i na slavljenje mise srijedama. „U početku nisam znala zašto me toliko vuku te srijede i odlasci na mise, ali sada znam, srijeda je posvećena svetom Josipu. Moju su obitelj u jednom trenutku pogađale brojne nedaće, pa sam počela pjevati pjesmu Josipe, o oče sveti. Situacija se popravila, ali ima još puno toga sveti Josip za riješiti. I da kapelica svetog Josipa u Pakracu je obnovljena nakon što je u Domovinskom ratu bila razrušena. Nedavno sam se u njoj pomolila i zahvalila svetom Josipu za brojen darovane milosti.“ zaključila je svoje svjedočanstvo umirovljena knjižničara Jasna.