Rođen kao šesta generacija mormona, bio sam uvjeren da pripadam „jedinoj pravoj Crkvi na Zemlji“ (Doktrine i savezi, 1,30). Kao što smo vjerovali da samo mormoni posjeduju dar Duha Svetoga i da ostatak svijeta tapka u mraku u potrazi za istinom, jednako tako sam bio uvjeren da sam odgovoran u svakoj prilici širiti našu vjeru. Kao i mnoge druge devetnaestogodišnje mladiće, mormonski prorok me pozvao da dvije godine budem misionar na jugu SAD-a, u kopči biblijskog pojasa, te sam bio uzbuđen zbog budućih obraćenika na moju vjeru. Na kraju, moje misionarsko iskustvo me dovelo do zaključka da mormonske tvrdnje ne drže vodu pred razumom i Božanskom Objavom.

Nemoguće je iznijeti svu gomilu dokaza i iskustava koja su me dovela do napuštanja vjere mojih otaca, ali dopustite mi da iznesem nekoliko primjera. Jednog dana, dok smo kucali na vrata u vrlo siromašnom dijelu Alabame, moj prijatelj i ja smo naletjeli na jednu trošnu potleušicu kojoj su očajnički trebali popravci. Pokucali smo i pozdravila nas je jedna starija Afroamerikanka svijetlih očiju, u dobi između 70 i 80 godina. Rekli smo joj da imamo poruku o Isusu koju bismo htjeli podijeliti s njom. Kao osoba koja voli Krista, primila nas je u svoj dom. Kao što je bio naš običaj, pitali smo je bi li željela da mi započnemo molitvu, ili bi možda ona htjela započeti. Možete i zamisliti da u 99% slučajeva ljudi prepuste nama da molimo. Ovog puta je bilo drugačije. Tiho je pognula glavu i počela moliti.

Jasno se sjećam da sam slušajući je kako moli, pomislio da ću ako dignem pogled vidjeti Njega kako sjedi pored nje na njezinu trošnom kauču. To nije bio samo Bog, već i njezin najbolji prijatelj. Njezin najdraži pratitelj koji je bio uz nju u životu punom patnje i predrasuda. Kako se njezin intiman razgovor nastavio, bojao sam se jer sam znao da ću kada završi morati podijeliti s njom poruku o Isusu. Znao sam da ga je ona zaista poznavala, dok sam ja o Njemu znao tek ponešto. Htio sam imati takvu bliskost kakvu je ona dijelila sa svojim Stvoriteljem, međutim Bog je za mene bio dalek i zahtjevan.

Ovo jednostavno iskustvo nije se poklapalo s onim što su me naučili. Ovdje se radilo o osobi koja nije mormonka a koja je poznavala Boga onako kako sam ja mogao samo maštati. To je otvorilo vrata svjesnog i opreznog preispitivanja moje vjere. U drugim jednako važnim trenucima kršćani su dijelili sa mnom iskustva o tome kako im je Isus Krist promijenio živote, izliječio brakove i izbavio ih iz ovisnosti o drogama. Bio sam u stanju satima raspravljati o značenju nekog novozavjetnog retka, ali nikada nisam mogao s njima raspravljati o tome kako ih je Gospodin dotakao i promijenio im živote. Uz to, kršćani su se trudili istaknuti biblijske retke koji su izgledali da direktno proturječe mormonskom učenju.

Na primjer, mormoni vjeruju u postojanje mnogo bogova u svemiru, a bog ovog svijeta je samo jedan od njih. Ali Božja riječ jasno tvrdi da ne postoje bogovi, već Bog koji se otkriva u Božanskoj Objavi, On je prvi i posljednji (Iz 44, 6-24; 45, 5-18). Čuo sam za manipulacije Svetog pisma kojima su se mormoni koristili da bi osporili značenje tih redaka, ali meni su oni bili jasna potvrda monoteizma.

Sjećam se kako su ovi i deseci drugih trenutaka kulminirali jedne noći kada sam u našem malom misionarskom stanu pao na koljena i zavapio Bogu: „Nebeski Oče, sve što želim je istina. Ako je mormonizam istina, tu ću ti služiti do svog posljednjeg daha. Ako je istina negdje drugdje, daj mi hrabrosti da se suočim s posljedicama toga.“ Ta je molitva suštinski promijenila putanju mog života. Bio sam spreman prihvatiti istinu, kamo god me ona odvela.

Na kraju sam napustio mormonsku Crkvu, ali sam kao i mnogi mormoni koji su prestali vjerovati, bio izgubljen. Postoji li Bog uopće? Postoji li objektivna istina ili je sve subjektivno? Kada ste toliko godina bili prevareni, teško je ikome vjerovati. Ja sam molio da mi Bog pomogne naći nekoga s kim ću porazgovarati o svojoj krizi vjere. Bio sam u Provu u Utahu (jednom od najnaseljenijih mormonskih gradova u SAD-u), otvorio sam novine i našao mali oglas o jednoj kršćanskoj knjižari. Osjetio sam Božji mir i odlučio je posjetiti. U njoj je iza pulta radio jedan mali, nasmiješeni, bradati čovjek. Prvih nekoliko minuta sam lutao po knjižari, a zatim sam hitro iznio svoju priču pred prodavača koji nije ništa slutio. Osjetio sam kako mi je pao kamen sa srca kada sam nekome ispričao o svome putovanju. Njegov je odgovor bio neočekivan. Gotovo da je skakao po knjižari od sreće. Jer i on je bio misionar. I to mormonski.

Bio je napustio unosan posao u New Yorku kako bi odgovorio na Božji poziv da upravlja kršćanskom knjižarom u srcu mormonizma i da bude „sigurno mjesto“ za mormone koji dolaze istražiti svoje sumnje i istinu o Bogu. Bio je tu upravo za nekoga poput mene. Tony me doveo do Krista iz Svetog pisma, poučio me kršćanskom rastu i krstio me u malome jezeru južno od grada. S vremenom sam postao jako angažiran kao novi kršćanin. Ukratko, bio sam zaređen kod Misionarskih baptista, većinski afroameričke sekte.

Upravo mi je ta ista zajednica na jugu tako snažno posvjedočila Krista, te sam raširenih ruku bio primljen u nekoliko vjerničkih obitelji. Kao što možete pretpostaviti, kao bivši mormon htio sam svoja saznanja podijeliti s drugim mormonima, osobito s misionarima. Počeo sam ih aktivno tražiti, te sam se jednostavno i s poštovanjem upuštao u razgovore koji su ih poticali da koriste razum i istraže Božju Riječ. Znao sam da je Sveto pismo živa stvarnost i da ima moć, uz jasno kršćansko svjedočenje, da ih odvede do Istine ako su bili otvoreni Božjoj milosti.

Mnoge od ovih diskusija često bi dovodile do žučnih rasprava o doktrini Presvetog Trojstva, koju, kako sam naveo, mormoni odbijaju. Oni imaju ono što ja zovem „pristup Dana Browna“ crkvenoj povijesti, vjerujući da su katolici „izmislili“ Presveto Trojstvo na Nicejskom saboru 325. godine. Htio sam im pokazati da Presveto Trojstvo nije samo objavljeno u Svetom pismu, već su i najraniji kršćani u njega vjerovali i naučavali ga, od samih početaka pa do Sabora u 4. stoljeću. Da bih to napravio, pretraživao sam knjižnice i elektroničke izvore u potrazi za ranokršćanskim spisima i otkrio sam, kao i mnogi katolički obraćenici prije i poslije mene, crkvene oce. Ne samo da sam našao jasno i postojano svjedočenje središnje istine Presvetog Trojstva, već i cijeli niz učenja koja su mi otvorila oči; marijansku pobožnost, molitve svecima, štovanje relikvija, crkvenu hijerarhiju biskupa, svećenika i đakona, i najvažnije od svega, doktrinu o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u Euharistiji.

Bio sam zapanjen, jer sam uvijek vjerovao da su ova specifično katolička učenja tek srednjovjekovni produkti. Sada sam bio na još jednoj prekretnici. Pitao sam se imam li hrabrosti i odlučnosti slijediti ono što sam saznavao. Po Božjoj milosti predao sam se onoj molitvi za istinom koju sam molio kao mormonski misionar.

Radio sam s katolikom koji je otvoreno živio svoju vjeru, osobom punom vrline i zarazne radosti, pa sam ga počeo salijetati s pitanjima i brigama. Kelly nije uvijek imao dogovor za mene, ali bi ga uvijek pronašao i vratio se s knjigom, brošurom ili kazetom. Rekao mi je za RCIA (Obred kršćanske inicijacije za odrasle), način sustavnog učenje o katoličkoj vjeri i pozvao me na moju prvu misu.

Ponovno, kao mnogi obraćenici, na svojoj prvoj misi sam bio zaprepašten kako odlazim na obale rijeke Jordan i ispovijedam s Ivanom Krstiteljem: „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta.“ Priključio sam se trostrukom zazivu Božje svetosti iz Izaije 6, ispovijedao sam s rimskim satnikom Božju moć da me izliječi ako samo reče riječ. Bio sam uveden u nebesko bogoslužje iz 4., 5. i 8. poglavlja Otkrivenja.

Jednom riječju, bio sam kod kuće.

Sjećam se kako sam u noći Uskršnjeg bdjenja 1996. stajao uz uskrsnu vatru u bijeloj haljini sa svijećom u ruci, radosno očekujući ono što će se ubrzo dogoditi, moje puno prihvaćanje u novi duhovni dom i primanje Krista u Euharistiji. Bog je vodio moje srce i um natrag u onaj mali misionarski stan gdje sam prije toliko godina molio onu očajničku molitvu.

Nisam mogao zamisliti da će me moj vapaj za Istinom dovesti do ovog trenutka. No Bog mi je također u duši šapnuo da konačna Istina nije samo ispravna teologija, već da je Istina Osoba (Ivan 14,6). I ako je to istina, onda ne postoji mjesto gdje se Istina može iskusiti dublje i prisnije negoli u primanju Euharistije.

U izljevu ljubavi, na oltarima po cijelom svijetu, Istina silazi s nebeskog prijestolja i ponizuje se u hostiji i kaležu. Pokazuje nam svoju ljubav, ne samo pozivajući nas na blagovanje, već postajući naša hrana, da bi mogao ući u nas i izmijeniti nas iznutra. Ne mogu se dovoljno zahvaliti Bogu na vjernosti tijekom mog putovanja, ali mogu iskazati svoju zahvalnost govoreći svima kojima mogu o ovome daru, uz spremnost da svakome navedem razlog nade koja je u meni (1 Pt 3,15).

Thomas Smith | whyimcatholic.com

Prijevod: Mislav Vušković | Bitno.net

Više o mormonima pročitajte na linku: Imaju najbrži porast broja članova na svijetu, a vjeruju da je Bog prvo bio čovjek – tko su mormoni?