Arturo Mari bio je jednom svjedok trenutka kada se Ivan Pavao II. opraštao od umirućega mladog čovjek. Mladić je sjedio u kolicima i izgledao je kao kostur: mogao je imati oko 30 kilograma. Silno je želio susresti se, prije smrti, sa Svetim Ocem, no kako je bio siromašan, susjedi su se založili za njega, skupili novac za kartu i s njim doletjeli u Rim.

Nisu imali nikakvu pozivnicu iz Vatikana, ni s kim se nisu dogovorili. Jednostavno su pošli pod Brončana vrata i zamolili za susret sa Svetim Ocem. Njihova je upornost učinila da su gardisti nazvali nadbiskupa Dziwisza koji je naložio da ih se odmah pusti. Bolesnika su odnijeli gore, a s njim je bilo još pet osoba. Papa ih je primio u kapelici.

“Bila je to neobično potresna scena – sjeća se vatikanski fotograf. – Sveti je Otac klečao uz invalidska kolica, molio i držao mladića za ruke. Potom je ustao, zagrlio ga i blagoslovio, (…) skinuo lančić s vrata i stavio ga mladiću. (…) U trenutku kada se trebao udaljiti, mladić ga je uhvatio za ruku i rekao: ‘Sveti Oče, hvala! Bio je to najljepši trenutak mojega života. (…) Doviđenja u raju.’ Nije bio razočaran. Osmjehivao se. (…) Dva dana kasnije umro je.

Mogli bismo se pitati: ‘Što je u tome čudesno kada mladić nije ozdravio?’ Pa ipak, bilo je to čudo. (…) U tomu trenutku mladić se osjećao slobodnim, imao je hrabrosti suočiti se sa smrću.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Zgode, misli i anegdote Ivana Pavla II.”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.