PRIČA O BISKUPU KETTELERU

Sve što je postigao dugovao je žrtvi redovnice koju nikada nije susreo…

Poznati njemački biskup William Emmanuel Ketteler (1811.-1877.), jedan od osnivača katoličke sociologije, duguje zahvalnost za svoj poziv nepoznatoj redovnici.

biskup i redovnica

Godine 1869. biskup Ketteler posjetio je svog prijatelja, također biskupa. Ispričao mu je: „Za sve što sam uz Božju pomoć postigao dugujem zahvalnost molitvi i žrtvi nekoga koga čak niti ne poznajem. Mogu samo reći da znam kako je netko ponudio cijeli svoj život našem voljenom Bogu za mene, a toj žrtvi mogu zahvaliti što sam uopće postao svećenik.“

Nastavio je: „U početku nisam ni namjeravao postati svećenik. Već sam diplomirao pravo i mislio sam pronaći svoje mjesto u svijetu kako bih došao do časti, prestiža i bogatstva. Izvanredno iskustvo zadržalo me i usmjerilo moj život drugačijim putem. Jedne sam večeri bio sam u svojoj sobi, razmatrajući svoje buduće planove o slavi i bogatstvu, kad se dogodilo nešto što ne mogu objasniti. Jesam li bio budan, ili sam spavao? Jesam li to zaista vidio, ili je to bio samo san? Jedno znam: to je promijenilo moj život. Vrlo sam jasno vidio Isusa kako u sjajnom oblaku stoji iznad mene, pokazujući mi svoje Presveto Srce. Pred njim je klečala redovnica, podižući svoje ruke u molitvi. Čuo sam riječi iz njegovih usta: „Ona neprestano moli za tebe!“ Jasno sam vidio tu sestru, a njezine osobine toliko su djelovale na mene da mi je ostala u sjećanju do današnjega dana. Činilo se da je ona obična sestra laikinja. Odjeća joj je bila jako siromašna… Ruke su joj bile crvene i pune žuljeva od napornoga rada. Što god da je to bilo, radilo se o snu ili ne, bilo je izvanredno. Potreslo me je sve do dubine mojega bića tako da sam se, od toga trenutka, odlučio posvetiti Bogu u svećeničkoj službi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Otišao sam u samostan na duhovne vježbe i o svemu popričao sa svojim ispovjednikom. Tada sam, u dobi od 30 godina, počeo studirati teologiju. Ostatak priče znate. Te ako mislite da sam učinio nešto vrijedno, sada znate tko je zaista zaslužan za to – časna sestra koja je molila za mene, a da možda uopće nije znala tko sam. Uvjeren sam da se molila za mene, i da će se nastaviti moliti za mene u tajnosti, te da bez tih molitava nikad ne bih uspio dosegnuti cilj koji je Bog odredio za mene.“

„Znate li išta o tome tko je osoba koja je molila za vas i gdje se ona nalazi?“ upitao ga je prijatelj.

„Ne, mogu jedino svaki dan zamoliti Boga da je, dok je ona još na zemlji, on blagoslovi i tisuću joj puta više naplati zbog onoga što je učinila za mene.“
Sljedećeg je dana biskup Ketteler posjetio samostan sestara u obližnjem gradu i služio svetu misu u njihovoj kapelici. Dijelio je svetu pričest zadnjem redu sestara kad mu je jedna od njih odjednom zapela za oko. Problijedio je i ostao nepokretan. Konačno se pribrao i pričestio sestru koja je klečala u sabranosti, nesvjesna njegova oklijevanja. Tada je završio s liturgijom.

Došao je i biskup kod kojega je bio u gostima i pridružio mu se u samostanu na doručku. Kada su završili, biskup Ketteler pozvao je časnu majku da mu predstavi sve sestre u toj kući. Brzo ih je sve okupila pa su oba biskupa otišli da se s njima susretnu. Biskup Ketteler ih je pozdravio, no bilo je očito da nije pronašao onu koju je tražio.

Tiho je upitao časnu majku: „Jesu li zaista sve sestre ovdje?“
Ona ih je pogledala i rekla: „Vaša Preuzvišenosti, pozvala sam ih sve, ali jedna od njih zapravo nije ovdje.“

„Zašto nije došla?“

„Ona radi u štali“, odgovorila je, „i to na takav pohvalan način da, u svojem entuzijazmu, ponekad zaboravlja druge stvari.“

„Želio bih vidjeti tu sestru“, zamolio je biskup.

Malo kasnije došla je i ta sestra. Biskup Ketteler je ponovno problijedio i, nakon što je izmijenio nekoliko riječi s drugim sestrama, zamolio ih je da ostane nasamo sa sestrom koja je upravo ušla.

„Poznaješ li me?“ upitao ju je.

„Nikada ranije nisam vidjela Vašu Preuzvišenost.“

„Jesi li se ikada molila, ili ponudila dobro djelo za mene?“, želio je znati.

„Ne mogu se sjetiti da sam ikada čula za Vašu Preuzvišenost.“

Biskup je šutio nekoliko trenutaka, a tada ju je upitao: „Ima li neka posebna pobožnost koju voliš?“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu“, glasio je odgovor.

„Izgleda da imaš najteži posao u samostanu“, nastavio je.

„O, ne, Vaša Preuzvišenosti“, odvratila mu je sestra, „ali ne mogu lagati da mi je ugodan.“

„A što radiš kada te zahvate kušnje koje se protive tvom poslu?“

„Navikla sam se, iz ljubavi prema Bogu, sa srećom i entuzijazmom suočavati se sa stvarima koje me jako koštaju, a onda ih ponuditi za jednu dušu na zemlji. Potpuno prepuštam Bogu kome će, radi toga, biti milostiv. Ja ne želim ni znati. Također svake večeri od osam do devet sati predajem svoje vrijeme klanjanja pred Presvetim za tu nakanu.“

„Kako si došla do toga da predaš sve svoje zasluge nekome tko ti je potpuno nepoznat?“

„Naučila sam to još dok sam bila u svijetu“, odgovorila je. „U školi nas je župnik, naš učitelj, naučio kako da se molimo i prikazujemo naše zasluge za rođake. Osim toga, rekao je i da bismo se trebali mnogo moliti za one koji su u opasnosti da budu izgubljeni. S obzirom da samo Bog zna kome je zaista potrebna molitva, najbolje je staviti svoje zasluge na raspolaganje Presvetom Srcu Isusovu i vjerovati u njegovu mudrost i svemoć. To je ono što sam ja učinila“, zaključila je „i uvijek sam vjerovala da će Bog pronaći pravu dušu“.

„Koliko ti je godina?, upitao je Ketteler.

„Trideset i tri, Vaša Preuzvišenosti“, odgovorila je.
Biskup je zastao na trenutak. Tada ju je upitao: „Kad si rođena?“

Sestra je navela datum svoga rođenja. Biskup je uzdahnuo, njezin rođendan bio je dan njegova obraćenja! Tada ju je vidio upravo onakvu kakva je bila pred njim danas.

„A znaš li išta o tome jesu li tvoje molitve i žrtve bile uspješne?“ dalje ju je upitao.

„Ne, Vaša Preuzvišenosti.“

„Zar ne želiš znati?“

„Naš dragi Bog zna kad se nešto dobro dogodi, i to je dovoljno“, jednostavno je odgovorila.

Biskup je bio potresen. „Onda nastavi sa svojim radom u ime Gospodnje“, rekao je.

Sestra je odmah kleknula pred njega i zamolila za blagoslov. Biskup je svečano podigao ruke i preplavljen osjećajima rekao: „S moći koja mi je povjerena kao biskupu, blagoslivljam tvoju dušu, blagoslivljam tvoje ruke i tvoj posao, blagoslivljam tvoje molitve i žrtve, tvoje samoodricanje i tvoju poslušnost. Posebno blagoslivljam tvoj posljednji čas i molim Boga da ti pomogne sa svom svojom utjehom.“

„Amen“, mirno je odgovorila sestra, ustala i otišla.

Biskup je, duboko dirnut, otišao do prozora kako bi se pribrao. Malo kasnije pozdravio se s časnom majkom i vratio do stana svojega prijatelja biskupa. Povjerio mu se: „Sada sam našao onu kojoj treba da zahvalim za svoj poziv. Ona je najniža i najsiromašnija sestra u tom samostanu. Ne mogu dovoljno zahvaliti Bogu za njegovu milost jer se ta sestra moli za mene skoro dvadeset godina. Prvoga dana kad je ugledala svjetlo ovoga svijeta, Bog je poradio na mojem obraćenju, unaprijed prihvaćajući njezine buduće molitve i djela.

Kakve li pouke i podsjetnika za mene! Ako me neki uspjeh, ili moja dobra djela budu navodili na taštinu, treba da se sjetim što je istina: na tomu treba zahvaliti molitvi i žrtvi siromašne služavke u samostanskoj štali. A kad mi se maleni i niski zadatci učine nevrijednima truda, tada treba da se sjetim: ono što ta ponizna sluškinja čini u svojoj skromnoj poslušnosti Bogu, čineći žrtve kako bi nadvladala samu sebe, toliko je dragocjeno pred našim Gospodinom Bogom da je zbog njezinih zasluga uzdigao biskupa Crkve.“

Priredila: Brigita Peček

Gornji tekst je izvorno objavljen na web-stranici Biblioteke Stella Maris. Dopuštenje za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 15. lipnja 2016.

Možda vam se svidi