'ČUDNOVATE ZGODE' ROMANA TRIPALA

On je najzanimljivija osoba koju smo upoznali: U ratu je spašavao ljude iz minskog polja, 70-ih osnovao poznati bend, a danas promiče ‘radosnu kulturu’

Romano Tripalo – liječnik/glazbenik/kvizaš/obiteljski čovjek, koji je djetinjstvo i mladost proveo u Banjaluci, zajedno sa svojom suprugom i nekolicinom entuzijasta prodrmao je kulturni život u Virovitici, gradu u kojem živi posljednjih 15-ak godina. Njegova životna priča jedna je od najzanimljivijih koje smo čuli…

Romano Tripalo

Romano Tripalo/Foto: Marin Škarica

“Nakon što smo obranili Daruvar, negdje u proljeće 1992. došao je UNPROFOR i sve se trebalo vratiti u normalu. Vratili su se ljudi, vratili su se i Srbi. I tako jedan dan razgovaram ja sa svojim anesteziologom Vitom Švancarom, inače Slovakom koji je iz Košica u Slovačkoj došao braniti Daruvar jer je čuo da tu žive nekakvi Česi i Slovaci, kad začujemo detonaciju. Izađemo, pitamo što se događa, a netko nam kaže da je jedan stariji Srbin zapeo ozlijeđen u minskom polju. A to je bilo naše minsko polje, ledina 200 puta 200 metara, koje je trebalo poslužiti kao zadnja crta obrane Doma zdravlja u slučaju potpunog okruženja. Minsko polje je bilo označeno žicom, ali se tom gospodinu nije dalo ići okolo, već se zaputio preko ledine. I sad, što ćeš, vidiš da je čovjek živ, leži, urla, mina mu odnijela nogu. Na prozorima se natiskalo ljudi kao da je nogometna utakmica. Pitam dežurnu ekipu tko želi ići po njega, svi gledaju u pod. Kažem, ništa, onda idem ja. Javi se Slovak da ide i on sa mnom. Pitam se kud ćeš ti, pa danas ti je zadnji radni dan, još ćeš mi poginuti tu. Jedan policajac, Zdravko Miklošić, inače Koprivničanin, kaže, idem i ja, ja sam postavio minsko polje. I sad ima ta scena, kao iz vica, Bosanac, Slovak i Podravec ulaze u minsko polje spasiti Srbina (smijeh). Dođemo do njega, stavimo ga na nosila, i vratimo se istim putem odakle smo došli. Prestali smo i gledati gdje su postavljene mine. Izađemo iz polja neozlijeđeni, spustimo ga na zemlju i ja kažem: ‘Uopće me se ne tiče tko će ga voziti i zbrinuti, ja danas više ne radim’ (smijeh). Slovak se pak pozdravi sa mnom i ode tog trenutka za Slovačku. Na kraju sam čuo da je bjelovarska kirurgija čak spasila nogu ovom čovjeku.”

Pretpostavljam da smo svi čuli za Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, ali ono što nam je Romano Tripalo ispričao tijekom višesatnog druženja u njegovu domu u Milanovcu, kraj Virovitice, više je od čudnovatog, i poprilično smo sigurni da zahtijeva i vlastitu knjigu.

Romano Tripalo po vokaciji je liječnik, no, on je i glazbenik (Dorian Gray?!), kvizaš, branitelj, muž i otac te jedan od organizatora Festivala radosne kulture (popularna FRKA) u Virovitici.

Ovaj Sinjanin, koji je djetinjstvo i mladost proveo u Banjaluci, odlučio je, zajedno sa svojom suprugom Matildom (Bosanskom Hrvaticom iz Kozarca kraj Prijedora) i nekolicinom entuzijasta prodrmati kulturni život u Virovitici, gradu u kojem živi posljednjih 15-ak godina.

No, Virovitica je tek (za sad) posljednja stanica njihova putovanja, tj. “čudnovate zgode” koja je krenula prije 40-ak godina u drugom najvećem gradu BiH.

Biskup Pichler, katolička zajednica i milicija

“Sedamdesetih i osamdesetih godina u Banjaluci djelovala je jedna snažna katolička zajednica srednjoškolaca i studenata koja se okupljala oko tadašnjeg biskupa Alfreda Pichlera.”

“Pichler jer kao Austrijanac bio prihvatljiv tadašnjim vlastima s obzirom na to da je hrvatstvo bio najveći strah tamošnjih vlasti (njegov prethodnik, biskup Dragutin Čelik, trpio je zlostavljanja, a jednom prilikom premlaćen je u vlaku te mu je zbog toga narušeno zdravlje. Pet godina kasnije od tih je posljedica i preminuo, op. a.).”

“I Pichlera su komunističke vlasti jedno vrijeme držale zatvorenim. Nudili su mu da ode živjeti u Njemačku, no nije htio otići. Rekao je kako je ređen za ovaj narod te da će tu i ostati.”

“On je bio čovjek iznimna obrazovanja, poliglot, a znao je i nevjerojatne stvari o umjetnosti. Nedjeljom popodne držao je predavanja na kojima se okupljalo stotinjak mladih. Predavanja su bila koncipirana ili apologetski ili se radilo o vjerskoj poduci, a govorio je i o društvenim temama. Recimo, za koncept ljudskih prava prvi sam put čuo od njega i to 70-ih godina prošlog stoljeća. U zajednici sam se prvi put susreo i s djelima Halila Džubrana”, govori biranim riječima Romano, naglasivši kako je Pichler predvodio liturgijsku reformu nakon Drugoga vatikanskog koncila te njegovao dobre ekumenske odnose.

“Zbog njegova prijateljevanja s banjalučkim vladikom Andrejem Frušićem uspjelo se dogovoriti da katolici nakon potresa 1969., u kojem je srušena stara katedrala, svoju liturgiju imaju u pravoslavnoj crkvi.”

Romano tvrdi kako je katolička zajednica koja se okupljala oko biskupa bila jedna od najsnažnijih i najživljih zajednica u bivšoj Jugoslaviji, osobito nakon što ih je posjetio pater Božidar Nagy te potaknuo da započnu i s molitvenim sastancima.

Zajednica je uskoro iznjedrila i bend, Sion, u kojem je Romano svirao bas. Nastupili su, doduše van konkurencije, i na prvom Uskrs festu. Tvrdi kako je duhovna glazbena scena u BiH bila tada iznimno živa, s različitim stilovima, od progresivnog rocka do sarajevskog stila New Primitives na katolički način.

Gornja slika: s kršćanskim bendom Sion; donja slika: koncert grupe Dorian Gray u banjalučkoj gimnaziji početkom 80-ih (Romano Tripalo na obje fotografije svira bas gitaru)/Foto: privatni arhiv

Krajem 80-ih zajednica je počela smetati vlastima.

“U Presnačama kraj Banjaluke izgrađeno je svetište svete Male Terezije (svetište je 1995. srušeno, pritom su ubijeni župnik Filip Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić, op. a.). Župnik (Filip Lukenda) uspio je izgraditi crkvu, ali i dobiti relikvije Male Terezije iz svetišta u Lisieuxu. On je bio prodoran čovjek…”

“… Možda i preprodoran, što je moguće utjecalo i na njegov skori progon”, ubacuje se Romanova supruga. Matilda Tripalo će i dalje tijekom razgovora ubaciti, u pauzama između posluživanja turske kave, bureka, sirnice i kolača (fotograf i ja imali smo priliku uživati u pravom bosanskom gostoprimstvu), poneku informaciju ili rečenicu(e), tj. nadopuniti Romanovo izlaganje.

“Na posvetu svetišta”, nastavlja Romano, “došao je kardinal Franjo Kuharić što je vlastima bio okidač za djelovanje. Mi smo u tom svetištu, inače, znali svirati, a i pomagali smo u gradnji.”

“Ubrzo je milicija pokupila nas dvadesetak iz zajednice i odvela na ispitivanje. Mene su odveli iz kuće, ali za neke obitelj uopće nije znala gdje se nalaze dok ih nisu pustili. Policija nas je ispitivala i pritiskala po sistemu tko prvi pristane svjedočiti. Na kraju su slomili jednog čovjeka, iznudivši nekakvo priznanje te je podignut postupak protiv župnika. Na namještenom suđenju optužen je kao da je maltene organizirao ustaše u župi te je osuđen na pet godina zatvora. Koliko znam Filip Lukenda je posljednji osuđeni svećenik u Jugoslaviji.”

Romanu su pak, tvrdi, tijekom ispitivanja rekli kako se sada zna “tko je i što je” i da nema što tražiti u Banjaluci.

“Neuvijeno su mi rekli da se mogu prijaviti na biro, ali da za mene neće biti posla u gradu. Tako sam, tražeći posao, 1988. završio u Daruvaru.”

Odlazak u Daruvar, opsada grada i neočekivani heroji

Daruvar je za tek vjenčane Romana i Matildu bio nova prilika, ali i razočaranje.

“Općenito nas je Hrvatska negativno šokirala. Mi smo iz Banjaluke gledali na Hrvatsku kao na mjesto gdje možeš barem donekle biti slobodan, gdje možeš biti vjernik, katolik, ići u crkvu…”

“Kad sam došao na staž, prva stvar koju sam napravio, otišao sam na misu te se javio župniku. On se, jadan, prepao kad je vidio da neki muškarac nakon mise ide za njim u sakristiju, mislio je da sam udbaš, špijun (smijeh). Nakon što sam mu objasnio situaciju pozvao me na vino. Na stolu sam vidio knjigu o Beethovenu i kako sam zaljubljenik u klasičnu glazbu, započeli smo razgovor o tome. I tako sam ja nastavio dolaziti, iako mu je (župniku) to i dalje bilo čudno (smijeh). Inače je na misu dolazilo desetak baka i to je uglavnom bilo to…”

Romano kao mladi liječnik i danas/Foto: privatni arhiv, Marin Škarica

Romano je uoči rata radio kao seoski liječnik u okolici Daruvara. Tvrdi kako su on i supruga i tamo “bili kao neki ridikuli”.

“Dva najluđa slučaja”, dodaje Matilda, “bila su održavanje sastanka partijske organizacije u Domu zdravlja gdje je rečeno kako župnik svako jutro dolazi u selo služiti misu samo za Romana te priča koja je kružila po selu da nas je osobno vjenčao papa Ivan Pavao II.”

“Također su tvrdili i da sam Kuharićev nećak”, govori Romano kroz smijeh. No, tvrdi kako se već ’89. moglo osjetiti da će se nešto gadno dogoditi.

“U tom je kraju bilo dosta Srba. Oni su imali svoje krugove i nisu se puno miješali s ostalima. Kad je krenulo osnivanje prvih stranaka i prvi izbori, započela je ubrzana homogenizacija.”

“Ono što je strašno je da smo praktički pod svojim prozorom slušali dogovore o podjeli oružja, uniformi, kad će doći kamion s opremom… Tad su počele i prve čarke u Pakracu. Dva puta sam kasnije o tome razgovarao s ljudima iz SIS-a (Sigurnosno informativna služba, op. a.), ali se ništa nije dogodilo.”

“U Domu zdravlja radio sam s jednim kolegom, koji je bio Srbin. Par dana prije nego je počelo zlo, izvukao me sa strane i rekao: ‘Romano, uvijek si bio čovjek prema meni i ja sam to pokušao biti prema tebi. Znam da ovo zvuči kao rastanak, i jeste. Zvali su me u šumu. Gledaj, znaš mene, ja sam švercer, nisam za rat, rekao sam im da neću i bježim natrag u Bosnu. Ovo će biti velik rat i ne bih bio čovjek da ti ne kažem. Skloni familiju, bježite iz sela, ja sam svoje već sklonio’. Pružio mi je ruku i otišao. Sljedeći dan saznali smo da smo na popisu za odstrel. Ja sam bio drugi na listi, a trebao me ubiti jedan moj pacijent kojem sam samo dva tjedna ranije spasio sina, imao je ukliještenu kilu.”

“U petak su nas upozorili, u ponedjeljak je sve počelo.”

Romano je obitelj odveo u Garešnicu, supruga je već bila rodila malu kćer, Rafaelu, kasnije će još dobiti sina Luku. Odlučili su da neće bježati, a Romano je uskoro promaknut u ravnatelja bolnice u Daruvaru.

“Dotadašnji ravnatelj je pobjegao u četnike, a ja sam bio jedini muški Hrvat liječnik” (smijeh).

I dok su određeni gradovi u Hrvatskoj poput Vukovara i Knina postali sinonim za Domovinski rat, Daruvar se, unatoč višemjesečnim žestokim napadima, rijetko spominje.

Matilda i Romano Tripalo/Foto: Marin Škarica

Mjesto su, prema svjedočenju, napustili gotovo svi. Srbi su se povukli na obližnja brda i napadali grad. Česi su, kaže Tripalo, većinom sklonili svoje obitelji u Češku. Na kraju su grad branili malobrojni domaći ljudi te Podravci iz Đurđevca i Koprivnice, za koje će naš sugovornik reći da su “najbolja vojska na svijetu”, a njima su se pridružili “gradski problemi, pijanci, sirotinja, prekrasni ljudi koji nisu htjeli pobjeći”. S njima i Slovak s početka priče, koji je uzeo šest mjeseci neplaćenog dopusta u domovini i došao raditi u napadnuti Daruvar, radeći samo za stan i hranu, ali i jedan kirurg Makedonac koji je u gradu planirao otvoriti privatnu ambulantu.

“Srbi su preko svoje radiopostaje tvrdili kako će 16. rujna igrati kolo na glavnom daruvarskom trgu preko tijela ustaša. Istovremeno su sebi činili protuusluge. Javljali su tako da se u gradu nalazi 7000 do zuba naoružanih ustaša, a nas je sveukupno bilo jedva 1200, naoružanih lovačkim puškama. Također, okrenuli su Čehe protiv sebe nakon što su, ničim izazvani, počinili pokolje nad češkom populacijom u Doljanima i Ivanovu Selu. Tad su Česi zatražili oružje i masovnije stali u obranu grada, u Češkom bataljunu.”

Svjedoči mi kako je svakodnevno prelazio preko bojišnice dok je iz Garešnice išao na posao. U ratu je izgubio i dvojicu kolega koje je poslao na teren. Vidio je užasne stvari, mnogo ubijenih branitelja i civila. Ukupno su tijekom opsade zbrinuli preko 600 ranjenih.

“Bili smo cijelo vrijeme u poluokruženju, vode nismo imali oko pet mjeseci. U studenom nas je čak nazvao ministar Andrija Hebrang s pitanjem kolike su nam zalihe hrane u slučaju potpunog okruženja. Poručio sam mu da nemamo uopće zaliha, na što je on rekao da će nam sutra poslati dva kamiona s hranom jer da se Gornji Daruvar najvjerojatnije zatvara. Za nekoliko dana trebali smo biti opkoljeni sa svih strana.”

Nakon potpisivanja Sarajevskog sporazuma i dolaska UNPROFOR-a situacija se smirila.

“Jedan dan šećem ulicom, kad netko s druge strane trči prema meni i pada mi u zagrljaj. To je bio moj kolega Srbin s početka priče, cijela ulica je u nevjerici gledala kako se grlim s ‘četnikom’ (smijeh). A on će meni: ‘Jao, Romano, veliko zlo, što će se sada dogoditi u Bosni, Bože sačuvaj’. Uglavnom, on je ponovno pobjegao od rata, ali ovaj put u Daruvar (smijeh). Nije tražio svoj posao u Domu zdravlja, a kad sam ga pitao što će raditi samo mi je odgovorio: ‘Ti znaš da ja nisam za rat, ja ću se snaći, to nije problem. Otkad je došao UNPROFOR, cvjeta mi posao’.”

Foto: Marin Škarica

“Njegovo upozorenje potaknulo nas je i da članove svoje obitelji koji su ostali u Bosni pokušamo dovući u Hrvatsku.”

Pitam ih kako je u ratu izgledao njihov vjernički život.

“Sve što se događalo u ratu ostane ti kao u nekakvom transu. Naša generacija je doslovno izgubila nekoliko godina svojih života. No, sve predaješ u Božje ruke. Sjećam se, a to je danas tabu, kako smo se bojali. Kad lupaju granate, bojiš se granata, kada je tišina, bojiš se tišine. Kad izlaziš na teren, riskiraš život, ideš pokupiti ranjenika i ne znaš hoće li te pogoditi neka granata ili upucati snajperist.”

“No, kad pedeset puta odlaziš iz kuće u sklonište i svaki put ostaviš za sobom sve, i sve što si stekao može se u trenu pretvoriti u prah, shvatiš kako zapravo ništa od toga ne vrijedi. Smiješno nam je uopće pričati o novcima, autu, kući…”

“Mi smo sretni što smo u ratu imali vjeru”, reći će Matilda koja je vrijeme s kćeri provodila u Garešnici, ne znajući hoće li joj se muž tog dana vratiti s posla.

“Svaki dan proživljavaš patnju, plačeš zbog pada Vukovara, zbog Škabrnje, pola godine svaki dan plačeš s tim ljudima i moliš Boga da preživiš.”

“No”, dodaje Romano, “sjećam se predivnih misa te jeseni u Garešnici. Tad mi je bilo prekrasno, crkva je bila prepuna ljudi, što prije nisam viđao.”

U ovom trenutku razgovora čovjek bi mogao pomisliti kako se u kući osjećala težina riječi, događaja, iskustava o kojima nam je pripovijedao ovaj bračni par. No, zanimljivo je kako je tijekom razgovora, čak i o ovim najtežim temama, kućom odjekivao bučan smijeh. Obitelj Tripalo većinu onoga što govori, izbacuje uz pratnju glasnog, grlatog smijeha. Fotograf i ja lako smo se uklopili u takvu atmosferu, osobito nakon nekoliko čašica rakije.

Upravo je radost, i sve što s radošću ide (poput gostoprimstva te hrane i pića) glavno obilježje ovih ljudi i prva asocijacija na njih.

Festival radosne kulture (FRKA)

Matilda i Romano, zajedno s nekoliko entuzijasta (kojih je, prema njihovu priznanju, svake godine sve manje) u Virovitici organiziraju FRKU – Festival radosne kulture. U pet godina od malenog festivala bez prave podrške postali su prepoznatljivo lice grada koje u dva tjedna posjeti više od 3000 ljudi. Čak ih je Ministarstvo kulture uvrstilo u perspektivne regionalne kulturne programe.

“I to sve manje-više sami”, govori Romano, ističući kako je projekt spao na pet, šest ljudi koji zovu i voze goste, organiziraju dvorane za predavanja…

Matilda kaže kako je soba njihova sina postala “konačište” u kojem redovito spavaju gosti FRKE.

“Jednom ćemo je proglasiti spomen-sobom, s obzirom na to tko je sve spavao ovdje (smijeh).”

“Postojala je ta jedna ekipa koja se okupila na referendumu o braku”, nastavlja Romano. “Među njima je bilo vjernika, nevjernika, ljudi različitih pogleda, i ta se ekipa nastavljala sastajati i nakon referenduma. Znate kako je kad krenu priče, svi kukaju, ništa ne valja, ništa se ne događa… Onda smo nakon jedne žučnije rasprave odlučili sami pokrenuti nešto.”

“Ideja je bila da se pronađe nekakva kultura prihvatljiva većini ljudi, jer ovo što se nudi pod službenom kulturom je takvo kakvo jest. Imali smo knjižnicu koja ima odličan prostor koji smo željeli više koristiti, glazbeni život u gradu je skoro zamro, kazalište s modernom poetikom koje je često poluprazno… Smatrali smo kako sigurno negdje postoje dobri i normalni ljudi koje možemo ‘dovući’ na festival. I tako smo krenuli.”

“Ideja nam nije bila pokrenuti nekakav kršćanski festival, već smo htjeli istaknuti pozitivne vrijednosti s ciljem da dovedemo ljude. Tako smo se uhvatili radosne kulture jer je to nešto što mogu prihvatiti i ljudi koji se ne slažu oko svega.”

Kroz nekoliko godina na Festivalu su se izredali govornici poput Robina Harrisa, fra Josipa Blaževića, Bože Skoke, Marijana Knezovića… Također, izvodile su se predstave Mire Gavrana zatim neke moderne kazališne predstave, a redovito se kao dio FRKE održavaju i koncerti ozbiljne glazbe.

“To nisu ex cathedra predavanja, već postoji jedan prijateljski odnos između govornika i publike. Na predavanju fra Blaževića o New ageu pojavilo se tristotinjak ljudi, jedva su stali u dvoranu. Na kraju se razvila velika rasprava jer je u publici bilo i pobornika te filozofije. Ali bilo je konstruktivno, za razliku od destruktivne kulture koja nam se nudi.”

Unatoč početnim poteškoćama (drugu FRKU čak su morali platiti iz vlastitog džepa) danas sve više surađuju s kulturnim institucijama u gradu. Ističu i pomoć franjevaca koji redovito ustupaju njihovu velebnu crkvu za koncerte. Tako se i otkrilo da su orgulje koje krase crkvu zapravo vrhunski instrument.

“Pavao Mašić, naš poznati orguljaš sjeo je za orgulje, pritisnuo akord, nešto čačkao po registrima te se samo okrenuo i rekao: ‘Ja sam se zaljubio’. Otad nam se orguljaši redovito javljaju kao na tekućoj traci da sviraju na festivalu (smijeh).”

Festival radosne kulture (FRKA); Romano Tripalo/Foto: privatni arhiv

Program za iduću FRKU već je određen, a ona bi 2019. godine trebala biti ako ne veća, onda bogatija i radosnija.

“Mi to ovako definiramo: radosna kultura je ona koja je u javnosti zanemarena. Ona postoji, ali se ne vidi, te mnogi ljudi smatraju da je više nema. No, postoji puno onih koji zastupaju prave stavove u pogledu morala, domoljublja i općeljudskih vrijednosti. Takvi ljudi se, nažalost, teško probiju u mainstream medije, mainstream kulturu, mainstream politiku…”

“Oni donose radost…”, dodaje Matilda, a Romano odmah odgovara: “… i nadu.”

“Danas ljudi nemaju nade. Mi želimo svakim tim susretom, predavanjem, predstavom, koncertom, ozariti ljude, pružiti im nadu i mogućnost da uživaju.”

Dorian Gray i Elvis Stanić

Romano Tripalo svirao je i u možda prvom banjalučkom punk bendu – Jade, no malo je poznato, zapravo, gotovo je sigurno nepoznato, i to ne samo široj nego i usko glazbeno specijaliziranoj publici, da su on i njegov brat Mario jedni od osnivača popularnog benda Dorian Gray.

“Dorian Gray bio je pravi banjalučki bend, mlada ekipa iz različiti krugova. Premda je Dorian Gray ostao zapamćen kao novovalni bend, nas to tada nije zanimalo. Htjeli smo biti angažirani sastav koji će pjevati o stvarnosti u kojoj živimo. Brat je svirao gitaru, ja sam svirao bas dok je bubnjar bio Branko Terzić koji je kasnije doveo Massima i najduže ostao u bendu. Naišli smo i na čovjeka koji je svirao usnu harmoniku i shvatili smo da je to ono što nam nedostaje. Svirali smo neku mješavinu rocka i R’n’B-ja što je u ono vrijeme bilo apsolutno anakrono, a osim usne harmonike glavni solo instrument bio je bas. Čudno smo zvučali, a tekstove nam je pravio mladi i otkačeni banjalučki pjesnik, Ajnur Islamović.

Počeli smo svirati po gitarijadama te smo već ’79 imali koncerte s Prljavim kazalištem, Smakom, Metkom, upoznali Juru (Stublića) i Johnnyja (Štulića). No, onda nam je bubnjar završio na Golom otoku. Brane (Branko, op. a.) je bio odličan bubnjar i pjevač, ali neobičan čovjek. Ulovili su ga s drogom te smo na neko vrijeme ostali bez čovjeka koji je bio jedan od osnova našeg zvuka. U to vrijeme čak smo bili na razgovorima sa sarajevskim Diskotonom i zagrebačkim Jugotonom, ali su nam prvi rekli da izbacimo usnu harmoniku, a drugi da su vokali loši i da bi trebali početi svirati novovalnu glazbu.

Brane se nakon toga vratio iz zatvora i upoznao Massima, a ja sam u to vrijeme služio vojni rok. Bend se pokušao ponovno okupiti, oni su htjeli svirati nekakav art rock, ali bez usne harmonike. Moj brat Mario to je odbio pa se Brane vratio nakon par dana i upitao ga za dozvolu da koriste ime benda, na što je pristao.

Ime smo inače izmislili brat i ja. Čitali smo roman Dorian Gray i shvatili da to zapravo jako dobro zvuči.”

Romano Tripalo također je imao priliku svirati s jednim od najboljih hrvatskih gitarista i harmonikaša, Elvisom Stanićem, i to dok su zajedno služili vojni rok u Puli.

“Elvis je, kao i ja, bio radio amater te smo se u vojsci bavili telegrafijom. On je sa sobom donio gitaru, a kako je gitaru imao i jedan Slovenac ja bih često uzeo instrument i svirao s Elvisom. Slobodna popodneva provodili smo svirajući na stepenicama i tu sam se prvi put usudio svirati neku drugačiju vrst glazbe. S njim sam se otkačio i oslobodio na gitari, iako sam do tada bio basist.”

Više o Festivalu radosne kulture – FRKI, pročitajte OVDJE.

Tino Krvavica | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 24. studenoga 2018.

Možda vam se svidi