SESTRA SILVIJA MARIJA OD KRIŽA

Razgovor s karmelićankom iz Hrvatske: Evo zašto sam se ‘zatvorila’

“Imati čisto srce, srce koje ljubi Gospodina iznad svega, a time ujedno i srce slobodno od grijeha, znači biti istinski slobodan. Ja sam jako sretna u karmelskoj zajednici. Inače ne bih bila ovdje”

Foto: Marqués de la Force/via Wikimedia

Sestra Silvija Marija od Križa rođena je 16. travnja 1990. u Rijeci kao Silvija Ivančić, a odrasla je u Crikvenici gdje je završila osnovnu i srednju školu. Kaže kako se u njezinoj kući uvijek vjerovalo u Boga. “Nedjeljom sam odlazila redovito na svetu misu, ali je to tada s moje strane više bilo zbog uvjeta primanja sakramenata i zato što se “moralo”, negoli iz nekog drugog, dubljeg razloga.”

Redovito je pohađala školski i župni vjeronauk. Sakramente svetog krštenja i svete pričesti primila je u svojoj tadašnjoj župnoj crkvi Uznesenja BDM u Crikvenici. Nakon što je po rukama riječkog nadbiskupa Ivana Devčića primila sakrament svete potvrde, priključila se franjevačkoj mladeži i crkvenom zboru u Župi svetoga Antuna Padovanskog. Zadnjih pet godina prije ulaska u Karmel djelovala je kao kateheta i članica zbora u Župi svete Katarine mučenice u Selcima.

Sestra Silvija Marija od Križa prije pet godina ušla je u samostan Bosonogih karmelićanki svetog Antuna opata i svete Elizabete Ugarske u španjolskom Ciudad Realu, a svečane zavjete je položila 29. rujna 2019. godine. S hrvatskom karmelićankom razgovaramo o njezinom životnom putu koji ju je doveo u klauzurni samostan u Španjolskoj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Zbog čega ste odlučili upisati baš teološki fakultet?

Kao što sam spomenula, u ono vrijeme pohađala sam svetu misu više zbog obveze nego iz ljubavi ili istinske vjere. Kao dijete sam našu vjeru doživljavala više kao jednu lijepu priču o Isusu nego kao istinu o Božjoj ljubavi. Kako sam bila zaigrano dijete, više mi je bilo do igre, i svi ti počeci djelovanja na župi su ponajviše bili radi društva. Kada je došao trenutak da mi je Gospodin dao milost da povjerujem kako On zaista postoji i da je naša vjera prava i da naučava istinu, počela sam dublje istraživati nauk Katoličke Crkve i duhovnost. To se događalo u trećem razredu srednje škole, kada sam već trebala znati što dalje – hoću li studirati ili raditi.

U jednom trenutku u sebi sam počela osjećati kako trebam upisati teologiju, da želim učiti o Bogu, o nauku kojem nas uči Katolička Crkva, pa nakon toga ljudima govoriti o Bogu i o vjeri. Jer, puno je toga o čemu se ne zna, o čemu se ne govori. Brojni ljudi imaju krivu sliku o Katoličkoj Crkvi i o njezinom nauku, kakvu sam uostalom imala i ja. Moja želja je bila govoriti i ljudima navijestiti Isusa Krista u pravom svjetlu, govoriti o istini i razbiti predrasude o Katoličkoj Crkvi koje su itekako prisutne u današnjem društvu.

– Sjećate li se trenutka kada ste doživjeli prvi put da vas Bog voli?

To se dogodilo u trećem razredu srednje škole. Naime, jedan svećenik se pomolio za mene osobno. Ne znam što je molio, ali znam da sam prvu svetu misu nakon te molitve, koja je bila čini mi se istoga dana, doživjela na jedan potpuno drukčiji način. Do tada nisam shvaćala smisao svete mise, niti sam se, realno gledajući, trudila shvatiti. Sjećam se kako smo do tada tijekom mise igrali igrice na mobitelu i često pričali. Međutim, od tog trenutka sam prvi put počela shvaćati što se događa na svetoj misi, kako je to doista spomen muke Isusa Krista te što ta muka predstavlja za mene.

Vrhunac, odnosno trenutak spoznaje da me Bog ljubi, dogodio se u trenutku pretvorbe, kada sam pri podizanju Tijela Kristova vrlo jasno osjetila u nutrini – ovo je uistinu Isus Krist, Njegovo Tijelo. On je živ! On je Bog koji je zbog mene umro na križu da otkupi moje grijehe. On me ljubi! Koji je bio moj odgovor na tu ljubav? Ja bih rekla da se na tu ljubav ne može dati jedan konačni odgovor. Odgovor na Božju ljubav traje čitav život, kao i obraćenje.

Ako netko iskusi Božju ljubav, on Boga više ne pušta i time ne propušta ni odgovarati na tu ljubav; a budući da nas Bog konstantno ljubi, tako i naš odgovor na tu ljubav treba biti konstantan. A kako odgovoriti na Božju ljubav? Ne griješiti, slušati i odgovarati na poticaje Duha Svetoga, rasti u krepostima, vršiti Božju volju i nastojati svakog dana biti bolji, težiti k savršenosti i svetosti na koju smo svi pozvani. Moglo bi se reći da je moj konkretni odgovor tada bio: slijediti ono što sam u nutrini osjetila, istraživati o tom spoznanju, tj. o Njemu.

– Kako ste se odlučili na poziv bosonoge karmelićanke?

Odlazak u bosonoge karmelićanke dogodio se u sklopu samoga poziva na posvećeni, odnosno redovnički život. Naime, kada sam prvi put u nutrini osjetila da me Gospodin poziva da budem časna sestra, što je za mene bilo nešto sasvim nepojmljivo i, čak bih se usudila reći: ono što bih zadnje htjela biti ili bolje reći ne biti u životu. Uvijek sam govorila da ne želim biti časna sestra jer sam se zamišljala kao supruga i majka mnoge djece. Što je najbolje, u tom periodu imala sam i dečka. Tako da je za mene poziv bio nešto nezamislivo. Kada sam osjetila poziv, moja prva reakcija bila je neprihvaćanje.

Razlog više za neprihvaćanje bio je što sam u nutrini osjećala da me Bog poziva u Karmel, klauzurni samostan, i to onakav kako ga je reformirala sv. Terezija od Isusa, i da trebam poći u Španjolsku. Bila sam svjesna da trebam ostaviti sve poradi Gospodina. Borba je trajala do samoga pristanka. Naime, kada sam već bila izmorena “boreći” se protiv Gospodina i kada sam vidjela da više nema smisla odupirati se, rekla sam Gospodinu: “Evo me, prihvaćam poziv.” U tom trenutku u meni je nastupio jedan neopisivi mir.

– Kako ste mogli biti sigurni da Vas Bog zove baš u Karmel?

Zamislite da netko nekoliko godina nije vidio svoju majku jer je morao poći u rat. U međuvremenu je oslijepio. Jednoga dana su mu u posjet došle četiri žene, no on ih nije mogao vidjeti. Počela je govoriti prva, ali ju nije prepoznao, zatim druga pa treća, ali niti jednu nije prepoznao. Zatim se približila i četvrta žena i samo ga je zagrlila. U njemu je zaigralo nešto posebno i od radosti je uskliknuo: “Majko!” Tako je slično bilo i s Karmelom. To nije bila neka izvanredna objava, nego ono što ti u nutrini zaigra na spomen Karmela. Prepoznala sam ga kao dom u kojem trebam prebivati, “golubinjak” kako ga je nazivala naša sv. Majka Terezija od Isusa.

Sveta Majka Terezija je rekla da ako na ovoj zemlji može postojati raj, onda je to Karmel. Karmel nije samo visoka kontemplacija i levitiranje po zraku, kako ga mnogi zamišljaju, nego mjesto gdje trebaš živjeti u prisutnosti Božjoj. Što god radila, trebaš biti sjedinjena s Gospodinom, bilo to u koru na molitvi ili u blagovaonici. Sveta Mala Terezija je, kada je otkrila svoj poziv, izjavila: “Moj poziv je ljubav; u srcu Crkve moje majke, želim biti ljubav.” Jer kada živimo u prisutnosti Božjoj, kada smo sjedinjeni s ljubavlju, onda sami postajemo ljubav. Kako kaže sveti Pavao: “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Karmel je odricanje od svega kako bi se dobilo Sve, ali to odricanje mora biti na jedan radostan način. Karmel je također mjesto na kojem se moli za cijeli svijet, za Crkvu, a posebno za svećenike, na što je poticala i naša sveta Majka Terezija govoreći da samo sa svetim svećenicima možemo imati sveti narod. Karmel predstavlja srce u mističnom Tijelu Crkve. Srce bez kojega ne bi moglo funkcionirati tijelo, srce koje molitvom i žrtvom pokreće tijelo, ali sve to u radosti, koja je jedna od bitnih karakteristika Karmela, odnosno bosonogih karmelićanki.

– Jeste li osjetili onu “nutarnju slobodu iza rešetaka” koju povezuju s Karmelom?

Danas mnogi govore o “nutarnjoj slobodi”. Ovdje bih voljela razbiti jednu predrasudu o svetosti koju imaju mnogi vjernici, a isto tako i nevjernici. Naime, nutarnju slobodu bi trebao postići, odnosno živjeti svaki katolik. Gospodin nas je pozvao: “Budite sveti kao što je Otac vas nebeski svet.” Dakle, nema razlike u pozivu na svetost između svećenika, časnih sestara ili laika. Svi smo pozvani bez iznimke, svaki u svom staležu. Svaki katolik je dužan raditi na svome posvećenju. Kao što znamo, postoje mnogi sveci koji nisu bili svećenici ni časne sestre, nego laici i obiteljski ljudi, kao npr. sv. Franjo i Jacinta iz Fatime, zatim roditelji svete Male Terezije…

Žalosno je slušati kako neki danas naučavaju i govore da je svetost rezervirana samo za određene, odnosno za “odabrane”. Isus je bio jasan: “Budite sveti…” Ako nas je Bog, koji je svemoguć i sveznajuć te dobro poznaje našu bijedu i ograničenost, pozvao na svetost, tko smo mi da postavljamo nekakve prepreke? Odgovor na to je lažna poniznost, kojoj je u korijenu oholost, i to dijabolička oholost koja želi čovjeka odvojiti od Gospodina. Međutim, sve se može postići uz Božju pomoć i milost. Kako kaže sveti Pavao: “Sve mogu u onome koji me jača.”

Postoji termin sloboda, ali i termin ropstvo, koje može biti nutarnje. To je ropstvo grijeha i puno je gore od fizičkog ropstva, tj. ima mnogo veće posljedice na naš zemaljski i vječni život. Onaj koji je u grijehu ne može živjeti u zajedništvu s Bogom. Gdje je grijeh i tama, tamo nema Istine i Svjetla. Isus kaže: “Ja sam svjetlost svijeta, tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.” Tko ide za Isusom, hodi prema svetosti. Nutarnja sloboda se postiže tako da se zamrzi grijeh i da se prigrli Istina.

“Nutarnja sloboda” se iza rešetaka, moglo bi se reći, živi na intenzivniji način nego u svijetu. Naime, udata žena treba se brinuti, kako kaže sveti Pavao, o svjetovnome i kako da ugodi svome mužu, i ne može se posvetiti Gospodinu u tolikoj mjeri kao jedna monahinja u klauzurnom samostanu. Kako kaže sv. Franjo Saleški: “Niti treba, jer bi to bilo protiv njezina staleža i njezinih obiteljskih dužnosti.” Karmel je poziv na usavršavanje i onih najmanjih sitnica da bi se ugodilo Gospodinu. Jer, kao što jedna dobra žena treba usrećiti svoga muža, a i dobar muž se treba brinuti o svojoj ženi, tako i zaručnica Kristova treba što intenzivnije raditi na svojoj nutrini, na svetosti, usavršavanju. Treba razmisliti kako može razveseliti svoga Zaručnika. Nadalje, imati čisto srce, srce koje ljubi Gospodina iznad svega, a time ujedno i srce slobodno od grijeha, znači biti istinski slobodan. Ja sam jako sretna u karmelskoj zajednici. Inače ne bih bila ovdje.

Svečani zavjeti u Španjolskoj, 29. rujna 2019.

– Možete li nam objasniti i pojam “života od Božje providnosti” koji je također povezan s Karmelom?

Posebnost našeg reda jest u tome što je naša sv. Majka Terezija u ono vrijeme kada je započinjala s reformom Karmela nastojala da samostani žive od čiste providnosti Božje, bez primanja ikakvih dobara. U tome je nailazila na suprotna mišljenja. Svi su joj govorili da je to ludost. U tome ju je podržao i ohrabrio samo sveti Petar Alkantarski, franjevac koji je već tada bio na glasu svetosti. Tako da je uspjela dobiti crkveno odobrenje za takav način života, osim u slučajevima gdje nije bilo načina da im netko štogod daruje. U takvim slučajevima bilo je dopušteno primanje dohodaka. Kao što je naša Sveta Majka govorila – Ako mi Njega ne iznevjerimo, neće ni On nas. Ako nam ponekad nešto nedostaje, Bog zna zbog čega to dopušta.

Evo jednog lijepog primjera iz života našeg svetoga Oca Ivana od Križa. Kada je u samostanu nestalo hrane, nisu imali apsolutno ništa za jelo. Jedan brat ga je došao pitati dopuštenje da ode kupiti kruh. Sveti Ivan mu je rekao da ne može jer će Bog providjeti. Brat se povukao, ali se nakon nekog vremena vratio s istim pitanje, na što mu je sveti Ivan dao isti odgovor. Međutim, brat se opet vratio i rekao da ide potražiti kruh. Tek što je izišao, ususret mu je došao jedan čovjek s kruhom i upitao ga kamo ide. Brat mu je odgovorio kako ide potražiti kruh, a čovjek mu je odgovorio da on nosi kruh za zajednicu. Bog nikada ne zakazuje. Treba samo vjerovati.

– Kakav je utjecaj karmelskih svetaca na Vaš redovnički život?

Naravno da oni imaju velik utjecaj na mene. Naime, sveci karmelskoga reda, započevši s našim utemeljiteljem svetim Ocem Ilijom, preko obnovitelja reda, naše svete Majke Terezije od Isusa i svetog Oca Ivana od Križa, pa do svetaca naših dana ili bolje rečeno – novijeg vremena, kao što su to sveta Mala Terezija, sveta Edith Stein, sveta Elizabeta od Trojstva, sveta Miriam iz Betlehema itd. Svi ti sveci imaju velik utjecaj na moj redovnički život jer me formira njihov nauk. Konstitucije nam je dala sveta Majka Terezija koja je također “vratila u funkciju” Prvotno pravilo našega reda. Sve me to formira kao karmelićanku i usmjerava u duhovnom životu. Nemojmo zaboraviti da je troje svetaca iz karmelskoga reda proglašeno naučiteljima Crkve. Naime, nauk svetog Ivana od Križa ima itekako velik utjecaj na moj duhovni život jer lijepo i sistematski objašnjava kako redovnik treba živjeti. On također daje vrlo jasna upozorenja koja treba slijediti da bi se približilo svetosti. On govori o tzv. tamnoj noći kroz koju duša treba proći kako bi se očistila i došla do potpunog sjedinjenja s Bogom.

Naša sveta Majka Terezija u svojim djelima vrlo jasno objašnjava zbog čega smo ovdje i što trebamo činiti kako bismo postigli savršenost, kako je uostalom i naslovljeno jedno od njezinih djela – “Put k savršenosti”. Sveci su nam od velike pomoći. Njihov zagovor puno pomaže, a njihov primjer poučava kako djelovati u određenoj situaciji jer su oni prošli iste ili barem vrlo slične životne situacije.

– Što biste poručili onima koji žive “izvan rešetaka”, odnosno u svijetu?

Trudite se biti autentični katolici. Čitajte djela svetaca, idite nedjeljom i blagdanima na svetu misu, ako možete i preko tjedna. Redovno se ispovijedajte, činite dobra djela, pomažite bližnjima, opraštajte onima koji vas vrijeđaju ili vam čine zlo. Ne dozvolite da sunce zađe nad vašom srdžbom, nemojte ogovarati niti lagati, živite pošteno. Ljubite jedni druge kao što je to činio Isus. Neka parovi žive predbračnu čistoću što je itekako moguće. Budite vjerni svom bračnom drugu. Obavljajte svoje poslove čistim srcem i živeći u prisutnosti Božjoj, kao što su to sveci činili. Jednom su prilikom pitali svetog Alojzija Gonzagu dok se igrao: “Što bi učinio da ti sada netko kaže da ćeš za nekoliko minuta umrijeti?” On je odgovorio vrlo jednostavno: “Ništa, nastavio bih se igrati.” Jednako tako su se tri pastira u Fatimi igrala kada im se ukazala Gospa. Odjednom ih je obasjala svjetlost i ukazala im se Gospa. Djeca se trebaju igrati, mladi trebaju pohađati školu i studirati, odrasli trebaju raditi, ali neka svatko ono što čini, čini s čistom nakanom i mirne savjesti, čineći sve za slavu Božju. Na taj način brzo se dolazi do svetosti. Moja je poruka: Budite sveti! To je itekako moguće.

Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 26. listopada 2019.

Možda vam se svidi