Jillian Phillips Daugherty rodila se 17. listopada 1989. godine – na dan kada je San Francisco pogodio veliki potres, kao znak za one koji u svemu traže metafore. Imala je nešto više od tri kilograma i zdravu rumenu boju odmah po rođenju. Nije nalikovala nimalo na svog starijeg, tihog i znatiželjnog brata koji se rodio tri godine ranije. Pozdravila je svijet u koji je došla urlanjem i šačicama podignutim u zraku.

Imala je veliko, okruglo lice i oči boje badema, kao i specifične horizontalne linije koje su išle uzduž njezinih sićušnih ruku. “Majmunski nabori na rukama’’, netko je napisao na medicinskom kartonu koji je bio obješen na bolničkom krevetiću. Njezini mali prsti bili su savijeni prema unutra.

No ti to tada nisi primjećivala. Sva si sjajila. Nikada nisi bila ljepša nego na dan našeg vjenčanja, ali ponajviše na dan kada si rodila našu djecu.

Par sati kasnije i ti si saznala da Jillian ima Downov sindrom. Liječnik koji je pretpostavio kako ti je to već netko rekao, samo je to usputno spomenuo u razgovoru, uz opasku o njezinom mlohavom tonusu mišića. Ja sam otišao kući kako bih doveo našeg sina, Kellyja, da upozna svoju malu seku. Ti si me nazvala.

“Liječnici misle kako Jillian ima Downov sindrom’’, rekla si.

To je bio najteži trenutak našeg bračnog života. Ti si puno bolje primila tu vijest od mene. Dok sam bio zauzet prigovarajući Bogu i preklinjući Ga da poštedi Jillian i uzme mene umjesto nje, ti, naprotiv, nisi ni suzu pustila. Nisi željela uzrujati Kellyja, niti svoje roditelje koji su tog prvog jutra došli malo kasnije. Ne mogu ni zamisliti kolika ti je snaga bila potrebna da se tako ponašaš, kao ni suosjećanje koje si imala za druge.

Detalje koji su uslijedili kasnije tog prvog dana dobro pamtim: telefonski pozivi upućeni mojoj obitelji, sretna i nasmijana lica koja smo imali za Kellyja, te duboka i snažna želja da taj dan samo prođe i dođe neki drugi, savršeni.

Upitao sam te “Kako ćemo dalje?’’ Nisi imala odgovor. Barem ne tog prvog dana. To je bio posljednji loš dan, i to zahvaljujući tebi. Spasila nas je tvoja volja. Postavila je tijek kojim su stvari krenule, kako onda tako i sada. Kada su dobronamjerne sestre i savjetnici došli k nama kako bi nas detaljno obavijestili o svemu onomu što Jillian vrlo vjerojatno neće nikada moći učiniti, ti si bila ta koja je sve te teze bacila u smeće.

Jednako kao i literaturu koja nas je informirala o potencijalnim zdravstvenim problemima koje bi mogla imati naša Jillian. “Nismo nikome dopustili da predodređuje Kellyja’’, to si ponovila milijun puta do tog dana. “Zašto bismo onda dopustili da netko to učini za Jillian?’’

Po tom principu mi smo oduvijek funkcionirali, bilo da se radilo o školskoj administraciji koja nije željela da Jillian bude u redovnom razredu ili pak o mišljenju javnosti koja je pretpostavljala kako Jillian ne može postići rezultate uobičajene za tipično dijete njezine dobi, no uvijek se radilo o tvom usmjeravanju. Nekada je ono bilo nježno, nekada i čvrsto, uvijek uporno, u pozadini prisutno neprestano. Tjerajući stvari da se pokreću.

Skupa smo razvili naše poticajne misli koje su nas vodile – Očekuj neprihvaćanje; Gledaj Jillian, ne ostale; Živi u trenutku – no, ti si bila ta koja bi ih svakodnevno u praksi upotrebljavala. Jillian ne bi bila Jillian bez tebe.

Prvi dan Jillianina života bio je kao nijedan drugi. Dozvolili smo sebi i tugovanje i prihvaćanje njezina stanja. Tog jutra, oko 2 sata, čuo sam te kako tiho plačeš. “Dođi, idemo!’’ rekao sam ti. U 2 ujutro bolnički odjel se doima pun suprotnosti, istodobno miran i strašan, obećavajuć i beznadan, sve zajedno pomiješano. Nisam znao što ćemo sutra učiniti niti kako će izgledati ostatak naših života s Jillian. Jedino što sam znao tada bilo je da trebamo otići do dječjeg odjela intenzivne njege i zatražiti da nam dopuste da držimo svoje dijete u naručju.

Jillian je bila posve umotana u ružičastu dekicu. Netko joj je stavio i ružičastu vrpcu na čuperak njezine smeđe kosice. Ja sam je položio u tvoje naručje. “Sve će biti dobro’’, rekao sam.

Nije bilo bitno jesam li u to vjerovao ili ne. “Naša malena djevojčica će biti dobro.’’

IMG_0004Dvadeset šest godina poslije, Jillian je samostalna i udana žena. Ima posao s punim radnim vremenom. Više nas je naučila o nama samima i o stvarima koje su bitne u svijetu nego što smo ikada mogli sami zamisliti. Ona je najbolja osoba koju poznajemo.

Kerry, ti si je dovela do toga. Ti si ju vodila na terapije, ti si proučavala pravo koje je bilo okosnica našeg argumenta za njezino obrazovanje. Ti si tražila fakultete i škole za nju. Ti si planirala njezino vjenčanje. Još više od toga, tvoj DNK (prihvaćanje, mudrost i suosjećanje) našao je svoj put do Jillian. Ona je ti. S takvim temeljima, ona je uvijek mogla dostići standarde koje si ti odredila prije 26 godina.

Taj dan rođeno je jedno prekrasno ljudsko biće, ali i misao i težnja kako svi trebaju imati pravo pronaći svoj put. Sretan ti 26. rođendan, Jillian! Sretan ti taj dan, Kerry! Ti si zakon!

Paul Daugherty | themighty.com

Prijevod: T.S. | Bitno.net