Nikad nisam osjećao mržnju, ne! Oca su mi odveli i toliko zla je bilo… Ne, meni je to bilo kao da je to negdje izvan mene, kao da se to događa svijetu, ali kao da između mene i toga postoji neki filtar… Ne znam, samo znam da uvijek, kada god pripovijedam o svome djetinjstvu, kažem ovo: bilo je to užasno djetinjstvo, gledajući ljudski. Međutim, meni je to bilo tako prekrasno djetinjstvo! Osjećam se tako sretan zbog svog djetinjstva! Tjednima nismo imali što jesti. Sjećam se, seka i ja danima čekamo mamu koja je otišla u Bosnu donijeti bar kilogram kukuruza da bi ga samljela i napravila kukuruzni kruh, a mi odemo u špajzu i tražimo ima li negdje ostataka od stare slanine, možda onih kožica, pa da to popržimo na žaru, ili nekih starih krastavaca ili bilo što. Nakon što bi mama došla i napravila taj kruh, izvadila ga iz pećnice stavila na trijem da se hladi, mi smo veselo igrali, plesali, pjevali oko toga.

Tjednima nismo imali što jesti, doslovno, ali uvijek bi netko nešto donio, možda krumpira, ili bi se krave otelile, pa smo ipak mogli nešto dobiti. Meni je sve, štogod to bilo, izgledalo kao da smo jeli tortu ili čokoladu ili ne znam što. Nisam znao što je torta čokolada, ni neka slastica… ipak mi smo uživali.

No uživali smo u svakom, svakom djeliću zapravo, sve je to bio neki neizmjerni dar – komadić kruha, žganci, sir, sirutka ili nešto drugo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Razgovori s Tomislavom Ivančićem”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.